Po završetku gimnazije u Gradu, želio sam studirati slikarstvo u Zagrebu i na prijemom sam bio ušao u uži izbor, ali nisam uspio “upasti” među šestoro koliko ih se te godine primalo. Rekli su mi da dođem dogodine. Nisam otišao, upisao sam u Splitu pravo iste te godine. Ljubav prema crtanju me nikad nije prošla, sad mi taj talenat dobro dođe dok iscrtavam javne površine sa stolicama i stolovima – uz smijeh kaže Zdenko Medović, potomak slavnog prezima velikog hrvatskog slikara, oca moderne, Celestina Mata Medovića. Roditelji i brat Zdenka Medovića žive u Celestinovoj kući izgrađenoj 1898. u Kuni Pelješkoj, a Zdenko svaki slobodan trenutak provodi u ljetnikovcu kojega je dum Mato izgradio 1901. u obližnjim Crkvicama. Najljepše uspomene na djetinjstvo Zdenko Medović povezuje s Kunom Pelješkom u kojoj je stalno živio do srednje škole, vjeruje da su slike slavnog pretka kojima su bili prekriveni zidovi kuće u kojoj je odrastao oblikovale njegov duh, te priželjkuje vrijeme u kojemu će se dum Mato kojega su Kunjani silno voljeli, podići na slikarski pijedestal na kojemu mu je i mjesto. Prošlo je sto godina otkad je umro Celestin Medović.
Pitanje je li i kada osvijestio značajke slavnog prezimena koje nosi, kao da je pomalo začudilo i iznenadilo Zdenka Medovića.
– Mislim da nisam nikad tome pridavao neko veliko značenje, bio sam Medović, živio sam s Medovićima u kući gdje su rođeni Medovići. Slike koje su me okruživale od djetinjstva prihvaćao sam kao nešto što tu pripada i čemu ja pripadam, bez nekih velikih riječi i filozofija. Moj otac je oduvijek bio samozatajan, tih i veoma radišan čovjek koji je bio bravar, pa automehaničar, imali smo baštinu koju smo obrađivali, k’o svi Pelješčani. Mislim da je njegov život poprilično određen time što je veoma rano ostao bez roditelja. Oca Nika se nije sjećao jer je umro kada je imao samo godinu dana, a majka mu je umrla kada je imao svega devet godina. Moj tata je tada počeo živjeti sa svojim dundom, očevim bratom Vladimirom koji nije imao svoje djece. Za mene je on bio dida Vlado. Moj djed Niko kojega nikad nisam upoznao i dida Vlado s kojim sam odrastao su bili neputovi Mata Celestina Medovića, djeca njegovog brata Vlaha kojima je oporukom ostavio sve što je imao. No, moj je tata bio jedini muški nasljednik ove grane Medovića. Iako je teško i mukotrpno radio cijeloga svoga života, ipak je, svjestan vrijednosti nasljeđa koje mu je ostavljeno, ulagao i brinuo se o umjetničkom opusu velikog Celestina u skladu sa svojim mogućnostima – priča Zdenko Medović.
Tek usputno spominje kako ni njih nije mimoišla ružna obiteljska situacija kada je obitelj ostala bez 40-tak Celestinovih slika koje su prenesene u Italiju, što smatra velikom štetom i gubitkom umjetničke baštine koja pripada hrvatskoj kulturi.
Kao dječaku su mu pričali o slavnom slikaru “iz kuće”. Dida Vlado mu je kazivao kako je pozirao slavnom slikaru te kako je morao satima stiskati kamen da bi njegova ruka, tada čovjeka mlađe životne dobi, poprimila izgled ruke starca s izraženim žilama, što je trebalo Celestinu za potrebe slikanja.
– Kao djetetu ti takve priče ne znače puno, ali kako glava postaje sijeda počneš sve ono doživljeno ponovno premotavati i davati svemu pravo značenje.
Ističe kako su vrata njihove obiteljske kuće uvijek bila otvorena za sve posjetitelje koji bi pokucali sa zamolbom da pogledaju slike Celestina Medovića, sjeća se kako bi ih njegova majka počastila nikada ne pokazavši da joj je teško ili da su ih omeli u nekoj obiteljskoj dnevnoj rutini. Sjeća se da je kroz kuću prolazila masa ljudi. A jedan od njemu najživljih uspomena je susret s “velikim ljudima”, kako ih je, kao dječak doživio. U Orebiću je u to vrijeme radio dr. Ištvan koji je u kuću Medovića doveo cijelu vaterpolo reprezentaciju Mađarske, kako bi vidjeli Celestinove slike.
– Meni koji sam tada bio maleni dječak vaterpolisti su mi se činili poput “divova”. Ali, moj otac je uvijek imao vremena za ljude koji bi došli vidjeti umjetničko blago slavnog hrvatskog slikara, jer je mirne naravi i veoma strpljiv – kazao je Zdenko Medović.
Obitelj Medović posjeduje 50-tak slika i crteža Celestina Medovića, ali je najvrijednije djelo koje imaju portret njihova pretka kojega je napravio Vlaho Bukovac s kojim je prijateljevao. Celestin je bio svjetski čovjek, studirao je u Italiji, završio Akademiju u Munchenu, ali se uvijek vraćao svom rodnog kraju, Kuni i Pelješcu gdje su nastajali njegovi ponajbolji pejsaži i slike. Njegovi umirovljenički dani su bili umjetnički veoma plodni i bogati. Bio je zanimljiv čovjek, društven, uvijek u nekom rascjepu svog slobodnjačkog umjetničkog duha i strogih crkvenih pravila koje mu je nametala svećenička služba. U Kuni su ga župljani jako voljeli i cijenili, što je u suprotnosti s uvriježenim mišljenjem da si najmanje omiljen u vlastitom selu, a što je karakteristika našega mentaliteta.
Gen stvaralaštva se prosuo preko cijele Kune Pelješke, gotovo u svakoj kući je netko istinski kreativan, što je činjenica koja zbilja fascinira i oduševljava. I Medovići su nasljedili dar za umjetnost. I Zdenko i brat mu Leo, te njihova četvorica sinova, Ivo, Mato, Nikola i Matija. Svi lijepo crtaju. Misli li da je naslijedio još neke osobine dum Mata?
– Teško mi je to reći. Kad čitam biografiju i tekstove o njemu shvaćam da je bio svoj, da je imao stav, da se nije dodvoravao o čemu svjedoči i onaj sukob s veoma utjecajnim biskupom Štrosmajerom koji je želio da slika na način koji je njemu odgovarao, imitirajući druge, što je Celestin odbio. Te neke osobine prepoznajem u sebi. Volio se družiti s ljudima, svirao je ljericu što je bilo poprilično neobično za svećenika, volio je lov, tu neku vrstu druženja koja volimo mi Medovići na svoj način, ne neke masovne zabave već u bliskom krugu ljudi.
Je li privilegija ili otežavajuća okolnost nositi slavno prezime kroz život?
– U prošlom sustavu sam zbog svog prezimena mogao imao samo minuse, jer iako je bio veliki slikar, Celestin je ipak prije svega bio svećenik, a na to se i nije baš blagonaklono gledalo. To je etiketiralo ipak cijelu obitelj. Možda je to i razlog što njegovo djelo nije pravilno niti adekvatno valorizirano. Cijela se priča o Celestinu zavrtjela tek po osamostaljenju Hrvatske, a onda i nakon velike retrospektivne izložbe u Umjetničkoj galeriji, ali nije to ni na tragu onoga što Celestin zaslužuje. Oni koji su to trebali prepoznati nisu prepoznali, a bilo bi lijepo da se njegovo djelo i valorizira onako kako bi zasluživao. Gledajte, kad smo postali svjesni da nam je Domovinski rat i na jugu Hrvatske posve izgledan, otac i ja smo iza kuće napravili bunker u koji smo sakrili i pohranili sva ta vrijedna Celestinova djela, nitko se nije niti sjetio pitati treba li što za zaštititi to, na kraju krajeva, državno blago. Nismo htjeli gledati ponovljeni scenarij kada su u Drugom svjetskom ratu Talijani zapalili staru obiteljsku kuću Medovića u kojoj je izgorilo jako puno Celestinovih slika. Moja baba, dide Vlada žena je znala reć da je u toj kući bilo toliko bogatstva i kad bi ispala igla na pod da se ne bi mogla naći jer su po podu bili perzijski tapiti. Iz te je kuće najvrijednije što je sačuvano jedna secesijska vaza koju čuvam “ko oči u glavi” – kaže Zdenko Medović.
Kako mu godine odmiču sve mu je draže vrijeme koje provodi u ljetnikovcu Celestina Medovića u Crkvicama, kući za koju će reći da nije tek obična kuća, a koja je jedno vrijeme služila kao biljetarnica za prodaju karata za brodove koji su tamo uplovljavali i isplovljavali.
– Ljetnikovac je okrenut prema istoku i ja sam kao dijete uživao u prizoru na stropu sobe u kojoj sam spavao. Ujutro bi se probudio i gledao odsjaj mora koje kao da se igralo iznad mene. Sve je puno svjetlosti koju je Celestin trebao za svoje slike. Svoj ljetnikovac Celestin je pomno osmišljvao, po uzoru na slične građevine koje je vidio u Italiji dok se školovao, gradio ga je i skicirao na djelima koja su nastajala u to vrijeme.
– Gledajući sliku Pompejanka na taraci, točno se može vidjeti da je to taraca ljetnikovca u Crkvicama. Skicirao je kako će izgledati. Nije to kuća k’o kuća, on je u nju unio sklad i mjeru koja te stalno iznova iznenađuje. Pižuli su složeni po savršenoj mjeri, njihova visina, nasloni za ruke, nasloni za leđa su savršeno ugodni za sjedanje. Jednostavno shvatiš da je to napravio netko tko je studirao i znao puno o anatomiji tijela – zadivljeno priča Zdenko.
Užurbano vrijeme u kojemu živimo donese potrebu da se izoliramo u svjetove tišine i mira u kojima je moguć ponovni susret sa sobom. Zdenku Medoviću to mjesto su Crkvice na Pelješcu. Saznanje da kuća koju je izgradio za kreativnu dokolicu i slikanje i dalje živi, velikoga bi slikara ispunila čistom radošću. Jer nema ništa tužnije od toga kako kuće umiru. Kod Medovića to nije slučaj.
