Na stranici Hrvatske komore arhitekata je objavljen intervju s dubrovačkim arhitektom i ujedno zamjenikom predsjednice Hrvatske komore arhitekata, Matkom Vetmom, koji iznosi svoje stavove o obnovi baštine, iseljavanju iz Grada, obnovi Dubrovnika poslije potresa 1979. i rata 1991., stanju na Banovini i Zagrebu. Prenosimo ga u cijelosti.

Matko Vetma je ovlašteni arhitekt u Studio Vetma arh d.o.o. u Dubrovniku. Projektant je i voditelj projekata na obnovi i rekonstrukciji registriranih kulturnih dobara, te zamjenik predsjednice Hrvatske komore arhitekata od 2020. godine.

Cijeli svoj životni i profesionalni vijek, s izuzetkom studija arhitekture u Zagrebu, proveo je u rodnom Dubrovniku. Od ranih dana uključen je u obnovu potresom razorenog Dubrovnika, koja ga je zadesila 1979. godine, prvo kao stručni suradnik u konzervatorskom odjelu Ministarstva kulture, a kasnije i kao voditelj arhitektonskog odjela i pomoćnik ravnatelja. U ratom oštećenom Dubrovniku surađuje i vodi UNESCO-ov stručni tim za procjenu štete na kulturnim dobrima. Dugi niz godina radi i u samoj praksi rekonstrukcije i restauracije kulturnih dobara u specijaliziranoj tvrtki Građevinar Quelin d.d. kao direktor. Od 2005. godine vodi Studio Vetma arh. d.o.o., projektantsku tvrtku za istraživanje, dokumentiranje i izradu projekata na obnovi kulturnih dobara.

Autor je brojnih projekata obnove kulturnih dobara na području grada Dubrovnika i Dubrovačko-neretvanske županije. Težište rada je projektiranje, savjetovanje i nadzor nad izvedbama radova rekonstrukcije i uređenja zaštićenih kulturnih dobara. Predavač s bogatim iskustvom je na raznim seminarima, kongresima i simpozijima.

Matko, cijeli tvoj životni i profesionalni vijek vezan je uz Dubrovnik i okolicu i obnovu njene kulturne ostavštine. Što te je potaklo da izabereš baš taj dio naše arhitektonske struke?  

Za vrijeme mog studija druge godine arhitektonski fakultet me uključio u tim za evidenciju i popis štete od potresa koji je u proljeće 1979. godine pogodio područje Dubrovnika. Taj zahtijevan stručni projekt  vodio je Zavod za arhitekturu AF na čelu s prof. Josipom Jelovcem. Zajedno s kolegama studentima s fakulteta, asistentima i profesorima izradili smo kompletan popis evidencije štete od potresa na području povijesne jezgre Dubrovnika s opisom svake zgrade pojedinačno, koja je predstavljala temelj za postupak i projekt Obnove i rekonstrukcije grada Dubrovnika. Nakon završenog studija vratio sam se u Dubrovnik s idejom da radim na projektima vezanim za graditeljsku baštinu Dubrovnika i to baš u vrijeme obnove Grada od potresa 1979 godine. Uz rad, u tadašnjem Zavodu za zaštitu spomenika kulture, u potpunosti sam se približio građevinama iz bogate povijesti i baštine svog kraja. Angažman na zaštiti i obnovi baštine Dubrovnika doživio sam i kroz strahote ratnih razaranja iste te baštine o čemu sam dosta puta govorio na raznim seminarima i simpozijima, ali sve to me manje ispunjavalo od onog istinskog pravog rada na projektima na terenu u izradi i vođenju projekata kojima su se neke građevine i situacije u prostoru dovodile u uredno stanje, obnavljale, revitalizirale i vraćale u stvarni život na dobrobit svima. Tako sam radeći na zaista mnogim projektima obnove i revitalizacije građevina ostao sve do danas. Mogu s punom odgovornošću reći da je to vrlo složen i zahtjevan segment naše profesije, ali toliko kreativan da istovremeno toliko ispunjava i vraća uloženo, da su rezultati u konačnici nemjerljivi.

Dubrovnik je dio UNESCO-ove svjetske baštine – što to znači? Do kuda seže obnova? Radi li se o drugim elementima obnove kao što su demografski ili sociološki?

Obnova Dubrovnika gledajući iz današnje perspektive vrlo je zahtjevan i opsežan postupak. Ali to je i za očekivati jer jedinstvena i bogata povijest Dubrovnika je u stvari povijest mnogih obnova i rekonstrukcija koje su bile u fazi njegovog razvoja izvršene nakon različitih povijesnih ugroza poput obnove nakon razornog potresa 1667. godine ili potresa kojeg pamtimo iz 1979. godine. Obnova od ratnih razaranja 1991/92. godine također je bio vrlo složen postupak naročito u smislu uklanjanja posljedica oštećenja koja su poput oštećenja krovova grada, kompletno spaljenih zgrada ili površinska oštećenja kamenom klesanih pročelja, na određen način atipična jer su nastala ne prirodnom ugrozom nego razbojničkim bombardiranjem. Svaka od ovih obnova je drugačija ali sve imaju zajednički cilj a to je održivost, brzi oporavak i nastavak kontinuiteta života njegovih stanovnika. Sve ove ugroze su dio povijesti i ne mogu se zaboraviti. Pojam obnove nije u potpunosti definiran niti je opisan u našoj građevnoj regulativi. Uglavnom se referira na zahvate na nepokretnim kulturnim dobrima a sve u svrhu njegove revitalizacije što ujedno podrazumijeva postupke kao konstrukcijska sanacija, restauracija, adaptacija, otklanjanje neadekvatnih intervencija, prilagodba novoj namjeni, i još mnogo drugih ispunjenja uvjeta, koji svi djeluju na odabir postupka, način vođenja projekta i u konačnici na njegovo ponovno uključivanje u svakodnevni život. To što je Dubrovnik iste 1979. godine upisan u listu svjetske kulturne baštine samo stavlja još dodatnu odgovornost na sve što radite, ali to već treba biti u vašu spoznaju uključeno, jer postoje, metode i postupci koji se koriste, postoje pravila kojih se pridržavate, postoje tehnologije i postupci koji se primjenjuju, samo trebate odabrati pravi put, pravi način, naći pravu mjeru, što nije uvijek tako jednostavno.

Spomenuo si dvije obnove Dubrovnika na kojima si sudjelovao – onu nakon potresa 1979. godine i drugu nakon ratnih  razaranja početkom 90-ih? O kakvim se razaranjima radilo i koji je bio koncept obnove? Kako su stanovnici centra to tada doživjeli? I zašto ih danas više nema?

Na već ustaljeni proces obnove od potresa došla su ratna razaranja Dubrovnika 1991/92 godine. Zamisao da bi netko mogao napasti ili čak bombardirati Dubrovnik u 20.st. gotovo da je bila nezamisliva. Pa ipak to se dogodilo 1991. i 1992. godine u nekoliko navrata, ali najsnažnije upravo 6.12.1991. godine, kad je više od 1000 granata ispaljeno na povijesnu jezgru grada upisanog u listu svjetske kulturne baštine.  Ono što je gotovo uvijek bio prioritet u obnovi jest brza reakcija, prikupljanje podataka i djelovanje. Gotovo istovremeno ili drugi dan nakon svakog bombardiranja na krovovima zgrada bili su ljudi koji su uklanjali pokrov i ljepenkama zaštićivali svoja stambena potkrovlja. Dubrovnik je na određen način specifičan grad ne samo zbog njegove ljepote, povijesti, arhitekture i svega drugog već po povezanosti njegovih stanovnika s Gradom. Naravno da puno Dubrovčana živi i van Dubrovnika ali rekao bih da je njihova povezanost s gradom možda još i veća od nas koji u njemu živimo, a svi koji su se zbog ratnih razaranja i teškoće života u gradu privremeno odselili iz svojih domova su jedva čekali da se vrate. Potresna ili pak ratna događanja nisu imala direktnog utjecaja na iseljenje stanovnika iz gradske jezgre. I u prvom i u drugom slučaju obnova je išla ubrzano i svi su davali svoj doprinos.

Rekao bih da je pojam iseljenja iz povijesne jezgre više determiniran novim uvjetima tržišta. Otkup stanova nakon rata i kasnija prodaja tog fonda po puno višim cijenama dovela je do izmjene stalnih stanovnika unutar jezgre povremenim boravljenjem turista u prijašnjim stambenim zgradama a sada apartmanima u istoj zgradi. Kad se ovome dodaju posjetitelji koji su kruzerima dolazili svakodnevno u gradsku jezgru postalo je iznimno teško živjeti unutar takve strukture. Iseljenje je proces koji će vjerojatno uskoro isto prestati i biti iza nas kao i sve druge nedaće koje su ugrožavale ovaj grad.  Dubrovnik je dokazao da u svojoj strukturi ima toliko potencijala da može  opstati i prebrodit svaku krizu poput potresa, ratova, epidemija, obnovivši se i prilagođavajući se novom vremenu ne mijenjajući svoju osnovnu strukturu koja sve više vremenom postaje njegov zaštitni znak.

Kada govorimo o arhitektonskoj baštini često mislimo na konzerviranje nekog davnog vremena u sadašnjem trenutku. No, baština jednako može aktivno sudjelovati u suvremenom životu. Kakav bi taj odnos trebao biti? Pasivna, promatračka ili participativna baština?

Baština u sebi nosi pojam koji jest puno više od same opne ili unutrašnjeg prostora u građevnom smislu. Milan Prelog kazao je davno da je obnova baštine stalni dijalog prošlosti i sadašnjosti, dodao bih da je u današnjem vremenu ta komunikacija višeznačna u mnogim smjerovima, ujedno je to toliko kreativan proces koji vas unutar sagledavanja samog postupka vodi u toliko smjerova da trebate biti vrlo usredotočeni na ciljeve kako ne biste pošli u krivom smjeru. Baština jest naša povijest i trebamo se prema njoj odnositi krajnje iskreno, čuvati je, poštivati, iz nje i od nje učiti, prilaziti joj s krajnjim poštovanjem i odgovornošću. To ujedno ne znači da se na njoj ne treba intervenirati. Dapače, potrebno je dobro je poznavati, što znači u svakom trenu znati odvojiti bitno od nebitnog. Bez postupaka obnove i korištenja u današnjem vremenu baština je mrtav svjedok vremena i korespondira samo na način buđenja romantičnih osjećaja. Građevine, pa i sklopovi ili naselja koji su u potpunosti zaboravljeni ili zapušteni uvijek u svojoj jezgri nose obnoviteljski potencijal, rekli bismo da spavaju sve dok se ne stvore uvjeti koji će ih na određen način pokrenuti i vratiti ih u novi život. Ja sam na sreću dosta puta u svojoj karijeri imao priliku takve vrijedne građevine naše kulturne baštine zajedno sa entuzijastima iz svijeta investicija, udruženja, istraživačima, povjesničarima, kolegama arhitektima i kolegama drugih inženjerskih struka upravo takve građevine vratiti u današnje vrijeme udahnut im dušu i osposobiti ih da same dalje pričaju o svojem nastanku, svojoj prošlosti, ujedno pružaju onima koji u njih dolaze sve blagodati današnjeg vremena. To je ono što me u potpunosti ispunjava.

Arhitektonsko nasljeđe možemo promatrati kao ono koje je reprezentativno. Često je javne namjene i društvenog vlasništva. No dobar dio fonda baštine je stambene namjene i stoga u privatnom vlasništvu. Vlasnici stanova sigurno imaju ležerniji pristup prema strogim pravilima konzervatorske struke, pa se postavlja pitanje do koje mjere baština treba biti čuvana u tim svakodnevnim situacijama, te gdje bi mogla biti povučena granica između konzervatorskih pravila i svakodnevnog života?

Nakon što ste jednu građevinu vratili u život i udahnuli joj novu funkciju njen daljnji opstanak ovisi o ispravnom upravljanju i njenom održavanju. Ponekad je lakše sa stambenom zgradom koja ima povijesni kontekst ako imate stanare koji razumiju u kakvoj zgradi žive. Čest je slučaj da su mnogi stanari ponosni na življenje unutar prostora zgrade koja ih definira na poseban način. Naravno da je osnovno pitanje održavanja građevina koje je moram priznati kod nas još pojam koji se teško prihvaća, pogotovo ako je zgrada netom obnovljena. Još ne postoji uvriježen osjećaj da se zgrada kao i sve treba redovno održavati i da o njoj netko treba brinuti. Baština bila ona stambeni prostor i svakodnevna briga pojedinca kao javna zgrada muzej ili slično, u svakom slučaju jest nadgradnja svakodnevnog života. Granica između baštine i svakodnevnog života ne postoji. Jednako kao što smo mi satkani od naših predaka tako je baština inkorporirana u naše gradove i naselja i čini neodvojivu jezgru. Pogrešno je sagledavati te dijelove gradova, naselja kao zone koje su zaštićene i koje se ne smiju uređivati i na kojima vlada neki drugi režim. U određenom smislu treba mijenjati postojeće navike i praksu prema kojem je nešto što je zaštićeno tabu tema i nešto što se ne smije dirati, uređivati, interpretirati. Pravilo je da se intervenirati može ali to je toliko zahtjevno da se malo tko u to upušta. Možda je na ovakvu predodžbu u određenom smislu utjecao regulatorni Zakon o obnovi kulturne baštine ili odnos konzervatorskih odjela koji se u određenim situacijama prema investitorima i projektantima u domeni  intervencija na kulturnim dobrima odnose previše restriktivno i bez prave komunikacije.

Po svemu mislim da se baštinom treba svakodnevno baviti, potrebno ju je proučavati, uključiti  puno više u procese obrazovanja i edukacije i to ne samo na sveučilištima i posebno organiziranim seminarima i simpozijima nego u osnovnom obrazovanju. O baštini je potrebno stalno govoriti , treba je jednostavno približiti svakome jer ona nije ekskluziva, ona je naša svakodnevnica. Osim toga potrebno ju je održavati, interpretirati, obnavljati, jednom riječju obvezno uključiti u svakodnevni život.

Do koje mjere trebamo „štititi“? Trebamo li na primjer zagrebački Donji Grad tretirati kao Dubrovnik, koji je pod UNESCO-ovom zaštitom? Štitimo li u Zagrebu sliku grada iz pješačke vizure ili ptičje perspektive, kako u zadnje vrijeme čujemo česte primjedbe? U zagrebačkom potresu štetu su nanijeli urušeni dimnjaci i zabatni zidovi, koji u cjelokupnoj percepciji ne sudjeluju toliko kao pročelje? Trebamo li sanirati protupotresno nauštrb cjelokupne slike grada? Koliko daleko smijemo ići u prilagodbu suvremenih zahtjeva, a da ne oštetimo spomeničku cjelinu?

Teško je odgovoriti na ovo pitanje. Prema svemu dosada iskustveno i analogijama primjera drugih gradova mislim da „da“. Zgrade donjogradskih blokova nisu samostalne cjeline, one korespondiraju međusobno. Imaju regulaciju visine i oblika krovova i skladno su poslagane tvoreći urbanitet centra Zagreba. Svaka za sebe ima svoje specifičnosti i ovisno o kutu gledanja čine ulični slijed ili jednu skladnu cjelinu Donjeg grada gledajući s platoa Gornjeg Grada. Rekao sam prethodno da nema granice između baštine i suvremenog, za to je potrebno znati gradaciju vrijednosti što je na zgradi izvana i iznutra najvrjednije, što je njen osnovni vrijednosni faktor, kako ga tretirati i kako na njemu intervenirati a ne povrijediti odnose. Ove zgrade svakako trebaju biti sigurne,  trebaju odgovarati na zahtjeve zbog kojih su sagrađene i trebaju prema današnjim standardima osigurati sve što je moguće više uvjete a da se ne ugrozi njihov identitet. Na taj način postiže se dignitet zgrade ujedno i grada kao i stanovnika koji u tim zgradama stanuju ili u njima rade. Uvjeren sam da se pravim odabirom metoda intervencije može postići 90% uvjeta koji su nužni za ispunjavanja normi koje prema današnjim standardima osiguravaju pojedine i sveukupne životne funkcije.

Primjer Zadra – nakon bombardiranja u drugom svjetskom ratu, jezgra grada je obnovljena po srednjovjekovnoj, tj. antičkoj matrici, ali modernističkim zgradama. Možeš li to komentirati iz pozicije konzervatora?

Fotografije Zadra nakon bombardiranja u II. svjetskom ratu govore o snazi i opsegu uništenja grada. Naravno nije moguće iz današnje perspektive znati sve što je bilo bitno za donošenje odluka koje su u to vrijeme bile ključne za njegovu izgradnju onakvog kakvog ga danas vidimo. Koliko se sjećam predavanja i dijaloga iz prve ruke mojih profesora s Arhitektonskog fakulteta, koji su u tom procesu sudjelovali, a to su prvenstveno prof. Bruno Milić i prof. Božidar Rašica, Zadar je obnavljan na osnovi regulacijskog plana koji je bio predmet javnog natječaja. U raspravama o načinu i odabiru rješenja kao i u realizaciji ovog smionog plana pored njih dvojice učestvovali su mnogi tadašnji povjesničari, arheolozi, arhitekti, urbanisti, konzervatori. Grad Zadar je obnovljen, činjenica je da središte grada ima nove zgrade na starom katastru, one su definirale urbanu strukturu, ulice, trgove i visinu zgrada koja u potpunosti odgovara veličini i značaju grada kakav je Zadar. Zadar ima svoj Forum, crkvu i samostan Sv. Marije, crkvu Sv. Donata, Sv. Stošiju, Sv. Krševana, bunare, Kauzlarićev arheološki muzej, ima sve što krasi  jedan lijepi grad, i lijepo je u njemu biti i boraviti a pretpostavljam i živjeti. Prihvatio bih u potpunosti tezu da je Zadar nakon njegove gotovo kompletne destrukcije u II. svjetskom ratu obnovljen na najbolji mogući način. On je danas živi grad sa mnoštvom institucija, sveučilištem mnogo mladih ljudi , a njegove zahvate u smislu uređenja  Foruma, obalnog pojasa, i plan Vrata Grada za povrat kanala prof. Nikole Bašića, govori nam  o neprekidnom izvoru ideja i neprestanom razmišljanju o transformaciji grada koja izlazi  iz zemljom prekrivene prošlosti.

Sisak, Petrinja, Glina, Banija – u ovom potresu nije porušena samo baština, tj. zgrade starije od 100 godina. Prijeti nestanak tradicijskog sela u tom kraju, ne samo zbog razaranja, već zbog sveopće zapuštenosti. Kako pristupiti obnovi takvih cjelina, budući se za obnovu primjerice centra Petrinje znaju određeni parametri?

Nema recepta po kojem se može odmah reagirati. Ipak mislim da je najvažnije sa stanovnicima koji su doživjeli ugrozu odmah stupiti u dijalog i polako stvarati odnos povjerenja kojim će se dalje moći ostvarivati planovi obnove. Obnova njihovih domaćinstava i domova na određen način nekom više a nekome manje, ipak će promijeniti njihov život. Za obnovu sela mislim najvažnije je sačuvati imanja, osnovni resurs bitan za život čovjek na ovom području. Treba obnoviti staju, pomoćne zgrade, sjenik i sve druge važne zgrade kao i stambenu kuću. Mislim da je to lako obnoviti, ukoliko je potpuno srušeno treba napraviti nove, po mogućnosti manje, ekonomične, s boljim predispozicijama za jednostavnije i lakše održavanje. Ako treba potrebno je promijeniti neke životne navike, svi će ih prihvatiti ukoliko im to donese boljitak, lakši i ugodniji način života od onog na kojeg su već  u tom okruženju navikli, naravno ne mijenjajući način života bilo da se radi o poljoprivrednoj ili stočarskoj djelatnosti.  

Za kraj – velika tema i diskusija u javnosti je obnova Zagreba, točnije Donjeg Grada. Kojim tezama treba dati težinu? Kako obnoviti, a da život ostane u gradu?

Obnova Zagreba, glavnog grada naše države treba pokazati da smo spremni i da možemo savladati projekte ovakvog opsega bez puno okolišanja. Siguran sam da za to imamo potrebne vještine, znanja i osposobljene ljude. Obnova zagrebačkog Donjeg Grada prilika je da se uz građevnu i konstrukcijsku sanaciju provede i kompletno uređenje centralnog gradskog prostora. Sad je pravo vrijeme da se kroz potresnu obnovu Zagreb redefinira kao pravi srednjeeuropski grad.

U obnovi pojedinačnih zgrada i gradskih blokova potrebno je voditi brigu o vrijednosti pojedine građevine i njenom utjecaju na okolni prostor. Svakako bi trebalo svaki pojedini blok sagledati u cjelini kao i njegovo dvorište. Kroz postupak obnove pojedine građevine ili cjelovitog bloka važno je provesti konstrukcijsku sanaciju, seizmičko ojačanje, restauraciju (gdje to nalaže vrijednost i očuvanost građevine i njenih elemenata), ponegdje rekonstrukciju, restituciju i čišćenje od recentnih i neadekvatnih intervencija.  Nakon prikupljanja podataka o oštećenjima i utvrđenim prioritetima obnove, što je pretpostavljam već obavljeno, potrebno je pripremiti i svu ostalu potrebnu dokumentaciju, provesti potrebna istraživanja te potom odabrati model obnove, ispravno ga dimenzionirati i osigurati sredstva za provedbu.

Zagreb ima svoju autentičnost, ima vrijedni ambijent Gornjeg i Donjeg Grada, rijeku Savu koja grad i razdvaja i spaja,  ima Velesajam i Novi Zagreb, svoje linije i pruge i mnoge značajne građevine koje svojom vrijednošću i simbolikom naglašavaju i ističu njegove toliko važne prostorne pravce i točke. Sve to u kontekstu obnove, Zagreb mora sačuvati i unaprijediti i stalno raditi na svojoj obnovi i preobrazbi u čemu glavnu riječ trebaju voditi njegovi stanovnici, ljudi kojima je važno kako će on izgledati.  Jednako tako i njegova obnova treba počivati na odlukama koje će biti važne za osiguranje života i rada ljudi koji u njemu žive, i da bude „naš lijepi Zagreb grad“,  u koji ćemo ponosno, kao uostalom uvijek, svi rado dolaziti.

Intervju vodio: Robert J. Loher