Jednoglasnu potporu općinskih vijećnika da vodi Muzeje i galerije Konavala u još jednom mandatu dobila je nedavno dosadašnja ravnateljica Antonia Rusković Radonić. Malo koga tko prati njen i rad Muzeja i galerija Konavala je to začudilo, budući je mnoge stvari u posljednjih nekoliko godina pokrenula s mrtve točke. No, pandemija im je, kako je sama rekla, podijelila loše karte pa su prisiljeni igrati kako znaju i mogu, no, izgovor da se zbog novonastale situacije ništa ne može napraviti, u Muzejima i galerijama Konavala jednostavno ne prolazi. Svjedoče tome i planovi i program koje je Antonia priložila u svojoj kandidaturi za novi mandat.
– Planovi su nešto manji od želja, a svode se prvenstveno na završetak planiranog u prošlom mandatu i na osnaživanje ustanove u programskoj djelatnosti. Ostatci iz prošlog mandata su, kako bi rekli u proračunu, ulaganja kapitalne vrijednosti. Muzejskim jezikom to bi značilo osposobljavanje naših muzeja za muzejsku djelatnost. Kuća Bukovac treba sustav grijanja i hlađenja, Zavičajni muzej treba WC za posjetitelje, prostor za radionice, karantenu, depo za tekstil koji ne vlaži i tako dalje.
Muzejska djelatnost je javna služba, trebamo stvoriti ugodne i zanimljive prostore u kojima će se naši korisnici zadržavati. Ne želimo muzeje samo za zaposlene i turiste, već ih vidimo kao prostore za skupljanje ideja, tolerancije, uključivosti, prostore znanja, razonode, zabave, meditacije. Tako muzeji osim što trebaju biti ugodni i lijepi prostori, trebaju dati sadržaj koji nudi iskustvo, budi emocije, nudi znanje i vještine ili jednostavno daje zaklon od jednoobraznog oblika života u koji društveno lako upadamo.
Protekle su dvije godine rada u izvanrednim okolnostima pandemije, ali je ona, za sjajnu ideju pokretanja bloga koji je naišao na veliki odjek u javnosti, urodila i nagradom Simply the best, Udruge hrvatskih putničkih agencija i časopisa Way to Croatia. Koji su najveći izazovi bili u radu Muzeja i galerija Konavala u proteklom razdoblju?
– Blog je polučio uspjeh jer proizlazi iz našeg odnosa prema ovome poslu. Muzejska služba ne smije biti limitirana bilo kakvim preprekama. To je javna služba i naša dužnost je nalaziti puteve do ljudi. Mi nismo znanstveni institut, nego muzej. Bavimo se, dakle, znanošću ali moramo stalno djelovati javno. Ako nam ljudi ne dolaze, mi moramo k njima. Svakodnevno objavljivanje bloga javljanje je da smo tu, da smo tu i da služimo u ovoj našoj lijepoj službi.
Pandemija nam je podijelila vrlo loše karte s kojima i dalje igramo kako znamo. Ostali smo bez radionica i rada sa korisnicima, bez većih grupnih posjeta, vodstava, a napose sa smanjenim financijama. U muzejima smo se nešto ozbiljnije posvetili obradi građe, a prema vani nešto značajnije virtualnim putem. Virtualna prezentacija nam je otvorila novu publiku koja nije lokalna, što nas i u budućnosti obavezuje. Tako ćemo sigurno nastaviti s hibridnim radom kad pandemija prođe, i uživo i virtualno. Upravo ta virtualna publika koju imamo po cijeloj zemlji i u inozemstvu mi potvrđuje koliko je važno da postojimo.
Koliko je u Konavlima razvijena svijest o važnosti kulture na ovom, strateški bitnom geopolitičkom hrvatskom graničnom području? Prepoznaje li se to i u načinu financiranja, od lokalne do nacionalne razine kroz fondove na koje aplicirate?
– Kultura u Konavlima je selektivan pojam. Svatko ima svoje okrilje značenja kulture i tu ima prostora za poboljšanja. Istovremeno, baštinska, tradicijska lokalna priča je stanovnicima Konavala vrlo bitna. Na kulturnim aspektima grade identitet što nerijetko dobiva (u najmanju ruku) čudne oblike, no potreba za kulturnim segmentom je izražena, koliko god nam se sviđalo ili ne. Muzeji stalno nude baštinske referentne točke oko kojih se može razumjeti današnje uzuse. Međutim, široka baštinska priča Konavala je od nacionalnog interesa. Ne na način da povlačimo granicu do koje i od koje postoji neki kulturni oblik, već da u suženom geografskom prostoru protkamo i nacionalne i globalne vrijednosti na razini koja se može lako oduprijeti svakom divljaštvu. Granice su prostori uključivanja i tolerancije, prostori razmjene i života. Vjerujem da podizanjem svijesti na ovom području podižemo svijest i u okruženju, a za našu zemlju to je od interesa.
S druge pak strane, u nacionalnom je interesu da na malom graničnom području osim uslužnih djelatnosti u turizmu i trgovini postoje proizvođači poljoprivrednog, a i kulturnog sadržaja. Proizvođači stvaraju nove vrijednosti. Na njihovim proizvodima razvijaju se ostale djelatnosti.
Za kulturu primjerice, brojke pokazuju da ulaganje u kulturni sektor u zemljama koje su okrenute turizmu na svaki uloženi euro donosi natrag u proračun 1.5 do 3 eura. Kulturne politike su dio UN-ove misije do 2030. godine za održivi razvoj. Kultura postaje vrlo važni segment razvoja zajednica, naročito u novom tehnološkom dobu. Konavle su u tom pogledu ispred svoga vremena premda svi zajedno debelo strateški kaskamo. Naravno da se to odmah ne vidi i da nemamo prave alate za mjeriti stvarni dohodak od kulture, ali ga ne smijemo zanemariti.
Mi se financiramo najvećim dijelom iz Općine Konavle koja je naš osnivač i čiju podršku za rad imamo uvijek. Veseli me da imamo načelnika kojemu je jasno koliko kultura doprinosi kvalitetnoj zajednici. Ostala naša financijska sredstva su dijelom iz Ministarstva kulture, Dubrovačko neretvanske županije, Turističke zajednice, Europskih fondova, donatora i sponzora. Mogu reći da naše programe i ministarstva i županija dobro podržavaju. Imam dojam da se rad ipak cijeni. Uvijek slušamo kako se ne radi ništa jer nema novaca, ali u mom slučaju nije tako. Kad tražimo dobijemo, doduše manje nego nam treba, ali i malo je puno.
Koliko imate zaposlenika i koliko vam, nakon podmirenja hladnog pogona, tj. plaća, ostaje za programe?
– U Muzejima i galerijama Konavala su 3 muzeja (Kuća Bukovac, Zavičajni muzej i Arheološki muzej), te Odjel općih i stručnih poslova na Grudi. U sezoni još radimo na Mauzoleju u Cavtatu i brinemo o lokalitetima po Konavlima. Sve skupa nas je 15 od čega 12 stručnih radnika visoke stručne spreme. Taj broj je za muzeje neobičan, jer je uvijek veći broj pomoćnog osoblja. Mi u Muzejima i galerijama Konavala svi sve radimo; kreiramo i postavljamo izložbe, čistimo za sobom, pituravamo, primamo posjetitelje, odrađujemo vodstva, objavljujemo stručne članke, obrađujemo građu, pišemo kataloge i ostali stručni posao. Ponekad je naporno, ali je za sada jedino održivo. Važno je da se u Konavle mogu vratiti živjeti i mladi ljudi koji su završili studije humanističkog smjera. Za njih, osim muzeja, ne postoji mogućnost zaposlenja u struci u Konavlima, a oni imaju itekako što reći svojoj zajednici.
Osnivač nam osigurava sredstva za plaće (djelomično participiramo iz Europskih fondova i usluga koje obavljamo), a za programe apliciramo na sve strane. Pokušavamo razviti nove oblike financiranja da što više olakšamo osnivaču, ali to ne ide brzo koliko bih ja htjela.
Jeste li zadovoljni odazivom konavoske publike na programe MIGK?
– Jesmo kad dobro oglasimo. Ipak je do nas. Mala posjećenost rezultat je slabe promocije, tako ispada. A na žalost mi često budemo toliko obuzeti poslom da ne posvetimo dovoljnu pažnju promidžbi. Vjerovanje da ljudi više nikud ne idu je samo izgovor.
U mnogim jedinicama lokalne samouprave se često čuju izjave kako su ustanove u kulturi “gubitaši” te kako su gutači zajedničkog proračunskog novca. Kao osoba koja je na to radno mjesto došla iz privatnog sektora, koliko uopće imate mogućnosti i prostora “zaraditi” u javnom sektoru više novaca za programe i razvoj muzeja i galerija, za istraživanja i sl.
-To mogu reći samo oni koji nemaju znanja ni iskustva u kulturnom menadžmentu. A takvih je i van i iznutra u ustanovama. Zaraditi kroz kulturu ne znači prodavati građu ili komercijalizirati baštinu. Zarađivati kroz kulturu se može na bezbroj načina. Naravno, nitko ne voli novo i nepoznato, pa je probijanje novih puteva vrlo težak posao. Ja smatram da na našem području muzeji mogu biti poprilično održivi ako im se to omogući, bez da ugroze građu i muzejsku struku.
Kako tumačite činjenicu da javni natječaj nije izazvao interes među kandidatima za ravnatelja, vaša je kandidatura bila jedina.
– Ne znam što bih rekla. Bit ću slobodna to protumačiti kao podršku mom dosadašnjem angažmanu. Vjerujem da ako ima netko rješenja za našu muzejsku problematiku, da bi se javio na natječaj.
Što vam je najteže u obavljanju svog posla, a što izdvajate kao sjajnu životnu lekciju i znanje koje ste stekli?
– Sjajna životna lekcija je involviranost u potpunosti u materiju od koje osobno imaš samo štete i neprilika. Ta borba za javni servis u kulturi za zajednicu mi je jako važna. Bez kulturnih strategija izgubit ćemo kao zajednica, pa što onda imam ja tražit prosperitet kao pojedinac?
Tu se sad nadovezuje onaj manjak profesionalnosti kojemu svjedočimo na našem području. Kod nas se sve doživljava na osobnoj razini. Mi još uvijek ne odvajamo djelovanje od onoga koji djeluje, pa mislimo da trebamo veze i poznanstva za bilo koji angažman, a kad nam netko ne prihvati prijedlog naprdecamo se, dižemo zidove. Suradljivost i suradnja je puno teža i nemoguća ako je na osobnoj razini. Na osobnoj razini tim suradnika postaje mjesto kompeticije, a u tom okruženju nema naprijed.
Voljela bih da svi skupa malo nadiđemo naše vlastite limite i djelujemo kao jedno.
