To je bila vijest! Da će se bogati fundus umjetničkih radova zaplijenjenih iz Sanaderove imovine dodijeliti hrvatskim muzejima na čuvanje i skrb. Pet ih je stiglo na hrvatski jug. Jedan umjetnički rad Celestina Medovića stigao je u Umjetničku galeriju Dubrovnik, a čak četiri slike Vlaha Bukovca u Muzeje i galerije Konavala s čijom smo ravnateljicom Antonijom Rusković Radonić porazgovarali o tom činu Ministarstva kulture, ali i budućnosti Kuće Bukovac te planovima koje bi voljela izrealizirati.
Što vas je najviše obradovalo nakon što ste dobili informaciju, a potom se i uvjerili u realizaciju obogaćivanja fundusa Kuće Bukovac s njegova četiri djela?
-Za Muzeje i galerije Konavala najveća sreća je dobiti vrijedna Bukovčeva djela koja sami nikad ne bismo mogli sebi priuštiti. Za mene osobno, ovo je potvrda da u našoj zemlji koliko god nekad sve izgledalo beznadno, ipak ima volje i načina da se provedu postupci za javno dobro. Bukovčeva djela na aukciji bi se prodala odmah i postigla bi sigurno veće cijene od procijenjenih. Ipak, naše Ministarstvo je izabralo teži put i omogućilo je hrvatskim muzejima stjecanje nove građe. I zato im veliko hvala!
A evo, kad se zahvaljujem, moram istaknuti kolegu Tonka Smokvinu, ravnatelja Umjetničke galerije Dubrovnik i njegov tim koji su napravili sve i pomogli da zajednički odradimo prijenos slika. Njihova profesionalnost i spremnost kolege Smokvine da u kratkom roku odradi vrlo zahtjevne situacije me zaista i osobno dirnula.
O kakvim je djelima riječ i jesu li to možda i rariteti u Bukovčevim ciklusima koji su možda i nedostajali vašoj zbirci?
-Poveznica između ovih djela koje smo dobili je samo ta što ih je napravio Vlaho Bukovac, a što su pripadala Ivu Sanaderu. Dva djela su s kraja 19. stoljeća i i pripadaju Bukovčevoj pariškoj fazi, Šuma u Fontainebleau iz 1885. godine te Portret goispođe Mounier iz 1883. godine. Druga dva su iz praške faze: Mala markiza iz 1916. godine i alegorijsko malo platno Zavist ubija pravednost iz 1921. godine. Svaka je značajna na svoj način. Primjerice, Bukovac kao portretist radio je malo pejzaža pa ovaj zaista obogaćuje našu zbirku. Gospođa Mounier je značajna i biografski. Ona je žena gospodina Mouniera koji je bio blizak Bukovčev prijatelj i koji je omogućio Bukovcu prvi atelje u Parizu. Ovo poznanstvo je Bukovcu puno značilo, jer više nije trebao životariti u Parizu, jer je dobio, mogli bismo reći, prvog pokrovitelja. Plaćao je atelje novcem ili slikama, kako je kad bio u mogućnosti. Ona je na naslovnici monografije Vere Kružić Uchytil i svi je znaju. Drago mi je da će je od sada kod nas posuđivati za izložbe.
Mala markiza (510 x 660) je još jedan od Bukovčevih romantičnih prizora gdje su mu modeli članovi obitelji. Ova slika pravi je predstavnik Bukovčeva praškog perioda, njegove bogate palete, te slikarske zrelosti. A Skica na kartonu Zavist ubija pravednost (280 x 185) meni osobno je najdraža, to je još jedan “bombon” njegovih posljednjih skica. Prošle godine smo otkupili isto tako malu skicu “Konavoski tkalci”, pa će nam i ova, uz ostale iz naše zbirke zaista obogatiti i ove njegove manje poznate radove.
Bukovac je bio izuzetno plodan slikar i na tržištu je uvijek njegovih slika koje se nude na prodaju, veliki broj ih je u privatnim zbirkama, veliki broj u muzejima i pravo je čudo da smo dobili ovakva četiri primjerka.
Vazda naglašavate važnost dostupnosti građe svake vrste širokoj javnosti. Koliko su toga svjesni ne samo ljudi u zajednici ili ljubitelji umjetnosti, već i vaše kolege iz iste branše?
-Toga trebaju biti svjesni samo oni koji imaju mogućnost upravljanja baštinskim. Kad baština postane javno dobro, zajednici je to normalno. Međutim, lokalna zajednica ima drugih briga, ona ne zna koje su mogućnosti baštinskog sektora, a to mi se čini da mnogi koji upravljaju zloupotrebljavaju. Nije dovoljno jasno da mi u javnom kulturnom sektoru služimo lokalnoj zajednici i da je naša služba da se borimo za javnu dostupnost građe, bez obzira o čemu je riječ. Puno puta sam i privatno svjedočila da se javno dobro nastoji sebično zadržati zatvoreno od javnosti, bilo da je riječ o uvidu u građu, dostupnosti informacija ili slično. A svjedoci smo i da se ponekad i sa najboljom namjerom obnove ili konzervacije nepokretnih kulturnih dobara (naročito ako je riječ o koncesiji), lokalna zajednica izbaci iz igre, kao što je primjer Lopuda, ali i mnogih drugih lokaliteta.
Kao što svi imamo pravo na zrak, vodu tako imamo i pravo na kulturnu baštinu. Vlasnik kulturnog dobra dužan je prema propisima RH omogućiti javnu dostupnost kulturnog dobra javnosti. To je njegova dužnost. To je jedan od razloga zašto muzeji moraju biti otvoreni za javnost.
Jeste li zadovoljni sa svim onim što možete ponuditi istraživačima djela i života Vlaha Bukovca u njegovoj rodnoj kući?
-Što se tiče Uvida u građu, jesmo svakako. Kuća Bukovac je početak svih istraživanja o Vlahu Bukovcu. Naša bogata arhivska i zbirka fotografija prava je riznica za upoznavanje života i rada Bukovca, a u zbirkama slika i crteža zaista se može naći radova iz svih perioda, pa i onih njegovih dječjih slikarija. Tu su i zidni oslici i zbirka namještaja, sve što treba za započeti bavljenje Bukovcem. Mi stalno zaprimamo Zahtjeve za uvid u našu građu i odrađujemo ih u najkraćem mogućem roku. Kolegica Puhara do početka 2023., a trenutno nova voditeljica muzeja Jelena Beželj brinu da svatko dobije sve što traži.
Bila bih i sretnija da svima možemo ponuditi ugodne klimatizacijske uvjete za rad u našem muzeju, ali nadam se da ćemo i to riješit uskoro.
Koliko je ona turistički valorizirana?
-Premalo. Dugo vremena razlog je bio loše stanje zgrade pa nismo potencirali nikakve velike akcije. Nismo imali rukohvate, stepenište je bilo oštećeno, općenito, po meni, Kuća nije bila sigurna za organizirane posjete. To je zasad riješeno, no problem je klimatizacije, u kući je pretoplo ljeti, prehladno zimi pa se ne mogu održavati nikakvi programi koji traju unutar zidova ljeti kad je sezona. Tako za naša događanja koristimo vrt Kuće Bukovac . Napravili smo prije nekoliko godina zeleni projekt klimatizacije koji bi i ljudima i građi omogućio uživanje prostora Kuće Bukovac, no nikako ga implementirati. Prijavili smo ga na poziv za energetsku obnovu i nadamo se da će napokon proći.
S druge strane, nedostaje signalizacija po Cavtatu. Osim oznaka Turističke zajednice i naših postera nema dovoljno vizualnog materijala koje bi posjetitelje vodilo ka muzeju. Razlog je sveopći kaos s tablama i obavijestima koje su postavljene po cijelom Cavatu, a koje narušavaju samu vizuru tog prelijepog jadranskog gradića. Ustvari, ljepota Cavtata se više ni ne može sagledati od tendi, reklama, ovakvih i onakvih šatora, vizure nema, a bez nje nema ni baštinskog koje se otvara gledajući urbanu matricu prelijepog Cavtata. Mi se u muzeju borimo za očuvanje vrijednosti u prostoru i teško mi pada da i mi sudjelujemo u devastaciji prostora.
Kući Bukovac nedostaje mali art caffe u vrtu i veća otvorenost za programe u turizmu iz kojih bi značajna sredstva mogli zaraditi. U našoj struci prema zaradi uvijek postoji neki otpor, strah od komercijalizacije i banaliziranja. Uvjerili smo se na primjerima mnogih muzeja u svijetu da se može biti održiv financijski i bez banalizacije i loše komercijalizacije. Trebat će neko vrijeme dok se naši kulturni djelatnici i na to naviknu.
Sve što ste spomenuli je, očito, dio planova u budućnosti za Kuću Bukovac?
-Da, moje želje su art caffe, Bukovčeva slikarska škola, kvalitetna i bogata suvenirska ponuda, tematska vodstva za strance, brojni programi kao što su koncerti, večeri uz vino u Bukovca, općenito druženja, što je u ostalom ova Kuća oduvijek njegovala. A pored toga dnevni boravak domaćima.
Lani ste uspjeli skupiti nevjerojatna iznos za kupnju jednog Bukovčevog djela, za što ste pokrenuli i aktivirali cijelu zajednicu, pa je sve okrunjeno svečanošću u Vrtu kuće na dan rođenja Vlaha Bukovca. Kako ćete proslaviti dolazak novih slika i kad ćete ga izložiti u Kući Bukovac?
-U četvrtak 27.7. u Kući Bukovac je svečanost na kojoj ćemo predstaviti slike koje će od tada ostati u stalnom postavu. U 20:30 u vrtu Kuće Bukovac naše kustosice će reći par riječi o slikama, nakon čega ćemo se uz tratimjenat zabaviti uz glazbenu pratnju Maje Grgić. Nadam se da će ta večer biti jednako uspješna, ako ne i više od prošlog rođenadana Vlaha Bukovca kad smo predstavili tek kupljene Konavoske tkalce.
Pripremamo prigodne poklone za sjećanje na ovu akviziciju za sve koji nam dođu. Stoga, ovom prilikom sve vas i pozivam da se družimo u Vlaha doma, s divnim povodom što su se još četiri slike vratile doma.
FOTO: Miho Skvrce
