Ante Kovačić naš je 32-godišnji sugrađanin, koji je do prije pet godina već zatvorio jednu “knjigu života”. Nakon 20 godina treniranja i igranja odlučio je nogomet ostaviti u prošlosti i počeo je istraživati život. Upisao je i završio fakultet, proputovao Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru s biciklom, osmislio igru za turiste i domaće Curios Dubrovnik. Iako nogomet više ne gleda, ipak prati naše Vatrene i misli da, nakon Brazila, možemo pobijediti i Argentinu.
Antina prva sjećanja vezana su za izbjeglički život u Hotelu Palace, pa onda i u Mokošici, gdje je išao u vrtić i osnovnu školu, dok njegovi roditelji nisu obnovili kuću na Osojniku. Od svoje 10. godine živio je na selu u vlastitoj kući za koju ga vežu brojne uspomene na pitomo i neiskvareno djetinjstvo na selu. Završio je srednju turističku, HTT smjer te fakultet Mediji i kultura društva, a magistrirao je na Odnosima s javnošću. No, nogomet je do prije pet godina bio svakodnevni dio njegovog života.
Nogomet – 25 godina igre, kako je počelo, gdje si sve stigao s nogometom, imao si i dosta uspjeha – zašto si prestao?
Počelo je kao i kod sve djece, imaš neko igralište pored zgrade/kuće i tu doslovno provodiš djetinjstvo, uživaš u igri, živiš samo za to i ne zamaraš se o tome da li neki pokret radiš dobro ili ne, nema taktike, nema trenera, nema bodova ni prvenstava, turnira, novaca ni plaća, samo igra, teren i lopta- ako je netko donese naravno. To je ono što za mene danas kada sam nekako odradio taj krug, sport zapravo je, sve ostalo je zapravo višak… Naravno, kada nešto tako mlad zavoliš, a nisi svjestan zapravo ni svijeta oko sebe a ni sebe samoga, onda te inercija vodi tim putem koji je unaprijed zacrtan ukoliko nisi dovoljno zreo da ga sam pronađeš, a ja definitivno nisam bio.
Počinjem trenirati nogomet u školi nogometa Jozo Matošić, pa negdje sa 16 godina prelazim u prvu ekipu Goška gdje provodim sljedećih 9 godina. Ajmo reći da sam u uvjetima koji su prisutni u dubrovačkom nogometu, bio poprilično dobar, no naravno da je to gledajući sa razine iole ozbiljnijeg nogometa jako siromašno i svi mi koji smo prošli taj put znamo često za sebe misliti da smo bili bolji nego što zapravo jesmo. Na kraju krajeva, uvijek onaj tko je jako, jako dobar će na neki način isplivati, druga neka priča je zbog čega u Dubrovniku ne postoje nogometni uvjeti da se tako nešto dogodi, pa većina mladića taj talent zapravo potrati.
Već nekoliko godina prije nego sam potpuno prestao s nogometom, zapravo sam u glavi bio raskrstio s njime, zbog njega nisam imao dovoljno vremena za sve druge stvari i aktivnosti koje su me počele zanimati.
Nekako mi je bilo teško napraviti taj zadnji korak i potpuno ga maknuti iz svog života jer je to ipak nešto gdje si ostavio tolike godine života i uložio toliko truda, no kada sam napokon osvijestio koliko me sve to koči u životu i koliko mi cijelo to nogometno okruženje, pa čak i praćenje nogometa crpi energiju i vrijeme, onda je ta odluka zapravo bila skroz lagana i logična i jedino zbog čega žalim je što je nisam i puno prije donio.
Danas je nogomet postao isključivo industrija i po meni je totalno uništen novcem, pa često rečem da je navijati za Real Madrid ili Barcelonu kao da navijaš za Konzum ili Tommy gdje je radovanje pogotku Ronalda ravno slavljenju ispravno naplaćenog računa blagajnice u nekoj od spomenutih trgovina.
Jedino što još uvijek pratim je kao danas kada igra Hrvatska, to je jedino gdje još možeš vidjeti emociju kod igrača koji predstavljaju i igraju za nešto više od novca i onda to ljudi prepoznaju i zato kao svi i ja želim i nadam se da ćemo proći Argentinu u utorak, što nakon ovoga s Brazilom apsolutno mislim da i možemo.
Avanturizam i sport i dalje su velik dio tvog života? Putuješ biciklom posvuda, provedi nas malo kroz te tvoje biciklističke avanture, gdje si sve bio, što ti je najteže na takvim putovanjima? Gdje ćeš sljedeći đir učinit?
S prestankom nogometa, pronašao sam užitak u sportovima i aktivnostima koje nisu kompetitivne niti mjerljive, jer sam shvatio da mi nestaje užitak ukoliko je nešto od toga prisutno i ukoliko je sportu cilj pobijediti nekog drugoga, pa čak i samoga sebe…
Za mene je to esencija sporta, isključivo ona krilatica da u zdravom tijelu može prebivati zdrav duh.
To sam nekako spojio s činjenicom da mi je postalo dosadno putovati onako klasično turistički, tako da mi je ljubav postala putovati nekim alternativnim i sporijim prijevoznim sredstvom, kao što je bicikl ili kajak.
Najveći gust mi je sjesti na bicikl, spakirati što manje stvari koje su mi potrebne, poput najosnovnije odjeće, vreće za spavanje i šatora, i samo uživati u svemu što put donese.
Provozio sam cijelu obalu od Dubrovnika do Savudrije, potom se kroz unutrašnjost Istre dovezao do Rijeke, zatim provozio Crnu Goru preko Bokokotorskog zaljeva do Podgorice, pa na obalu Skadarskog jezera, pa obalom natrag do grada… S ekipom sam također vozio kroz Toskanu do Rima, no puno je veći gust kad si sam samo sa sobom i svojim mislima, tada tek mogu od puta dobiti nešto više od puke zabave i razbibrige…Ispeo sam biciklom Sv. Juru na Biokovu, vrh Učke, Lovćen, Vidovu Goru na Braču, prevozio većinu Hrvatskih otoka…
Najteže, ali i najizazovnije zapravo je, kada padne mrak pronaći mjesto negdje daleko od ljudi, pa zaspati sam u mraku šume ili plaže slušajući svakakve zvukove za koje pojma nemaš od kojih životinjica dolaze. To je zapravo i gust takvih putovanja, ispitivati i konstantno pobjeđivati svoje strahove i nelagode… Planiram jako puno toga, neki ultimativni cilj je zaputiti se par mjeseci s bajkom pa odraditi npr. cijeli jedan kontinent, ali za početak ono što uskoro planiram je na proljeće prehodati 800 km Camina…
Curious Card Dubrovnik – s prijateljem Damirom Hodžićem osmislio si igru i novi turistički sadržaj, kako? zašto? Jesi li zadovoljan kako je igra zaživjela među turistima? Zaigraju li i naši ljudi?
Tako je, korona period je bio ključan za stvaranje te ideje. Vrijeme u kojem smo imali jako puno vremena za sebe, promišljanja i kreaciju, dovelo je do toga da pokušamo barem malo promijeniti sliku Dubrovnika koju turisti doživljavaju kada dođu kod nas. Da bi to napravili, smislili smo igru kojom pokušavamo prikazati strane grada koje su nepoznate, nekomercijalizirane i samim time poprilično nepoznate širokoj publici.
Čak bi sad iz ove perspektive rekao kako će klasični turisti uvijek dobiti sliku po koju su u Grad i došli, no ono što smo presretni je da su oni koje mi zovemo putnici/ljudi koji ne dolaze u grad samo obići zidine i GOT mjesta snimanja oduševljeni našim projektom i komentari koje povratno od njih dobivamo su prekrasni i tjeraju nas da nastavimo ovim smjerom. Jako smo zadovoljni s razvojem projekta, pa za sljedeću godinu već radimo na širenju priče na Split.
S drugim prijateljem Perom Kusalom pokrećeš i Dubrovnik Pub Kviz, koji je odnedavno prešao i na Župu – ispričaj nam malo o tome, čini se da su Dubrovčani jako “zagrizli” za kviz, neki religiozno petkom navečer idu u Promenadu gdje se kviz održava.
Je, opet korona i kreacija koja iz nje proizlazi. U tom periodu, kod kuće sam radio kvizove za svoju ekipu, a Pero je preko zajedničkog prijatelja došao na jedan od njih. Tu smo se nekada i upoznali i ubrzo došli na ideju da po prestanku mjera, pokušamo pokrenuti jedan pravi kvalitetan kviz kako bi i Dubrovnik imao svoju kviz scenu. Na kraju je to u simbiozi sa caffe barom Promenada ispalo iznad svih očekivanja, tjedno imamo 40 prijavljenih ekipa, a bilo bi i više da ih imamo gdje smjestiti.
Nama godi takav odaziv, no ujedno nam stvara i obavezu da na to odgovorimo konstantno radeći na kvaliteti kviza, uvodimo nove igre, povećavamo nagrade, kreiramo posebne lige, sada ćemo sa nove godine ubaciti i kup sistem natjecanja, tako da će sve biti još i zanimljivije. Ono što nam je posebno drago je što smo tu upoznali mnogo sjajnih ljudi i nekako svi već znamo sa kime provodimo petke navečer u Promenade, stvara ne neka zajednica od stotinjak ljudi…
Sve to pokušavamo preslikati na Župu, jer znamo kako smo svi mi malo lijeni zimi kod nas pa, ako je Župljanima i Konavljanima teško i daleko doći do nas, eto nas k njima…
Zaposlen si u Splitu, kako izgleda tvoj život na relaciji Split – Dubrovnik, možeš li usporediti možda gradove, što oni rade bolje od nas, a u čemu je možda Dubrovnik bolji …
Da, posljednjih godinu dana živim na relaciji DU/ST, a najviše što mogu reći o tome je da u godinu dana života u Splitu, samo jedan vikend nisam došao doma u Dubrovnik.
Svi znamo kako je Split specifična sredina, poznat je taj njihov mentalitet koji je često opjevan kao nešto simpatično ili posebno… No ja teško pronalazim simpatične i lijepe riječi o onome što je posebno, po meni na negativan način, pa često, iako mi je majka iz okolice Splita, volim reći da je Split najveća mala sredina u Hrvatskoj.
Ovo što se u Splitu trenutno događa s turizmom, koji je eksplodirao u posljednjih nekoliko godina, je školski primjer kako masovni i nekontrolirani turizam uništava i prostor i ljude koji žive na njemu.
Možda lokalpatriotski, ali za mene je to onda neusporedivo, uspoređivati grad poput Dubrovnika, s ipak i dalje, samo selom, u svakom smislu…
