U kakvom vrtlogu života se odmotala 2020. za slikaricu Antoniju Rusković Radonić, ravnateljicu Muzeja i galerija Konavle? Napisala je tekst koji se treba pročitati:
Zaspala je još jedna kazivačica. Umrla je tete. Riječi su koje sam našla na messengeru kad sam krenula pisati ovaj tekst. Napustila nas je jučer jedna Konavoka koja je u Čilipima živjela od 1922. godine i koju odgađam posjetiti da je snimim od kad je počelo ludilo ovu godinu. Ustvari i prije ožujka sam odgađala jer nikako skupit vremena za poći i obaviti to snimanje. Takvi susreti traju, devedesetogodišnjakinje su nagluhe, a vesele, pa treba s njima zabalat da bi i za pas stavilo, a to sve skupa potraje. One se otvaraju slučajnim pogotkom, jer najčešće ne prinesemo iz onoga što pitamo, već kad slučajno pogodimo njihovu žicu. Onda se prolije neko nadrealno bivanje, neko znanje uz koje se osjećamo ugrijani. Nakon tih susreta uvijek budem blagoslovljena njihovom lakoćom življenja i ne vezivanja za životne turbulencije, jade i bolesti. Njima su to zgode kroz koje su projedrile. Sjećaju se veselja, zafrkancija, a teškoće opisuju kao ono što se mora. Mudrost je to koja oslobađa.
Otkad znam da moram napisati ovaj tekst, tražila sam misli koje bi ublažile moj osjećaj da je ova godina bila dobra jer sam dosta naučila, da sam sretna što sam živa i da mi je baš dobro došla da izađem iz mlina, iz suludog ringišpila koji bi trebao donosit bolji život, a ustvari uništava sve oko sebe vrteći se u istom krugu. Ali na početku nije izgledalo tako lako.
Od ožujka sve je odjednom postalo upitno. Za sve što radim poteglo se pitanje smisla. Ipak ja ne proizvodim hranu i nisam medicinske struke pa da osjetim da mogu dati svoj obol situaciji. Nisam se snašla na prvu, nisam znala što sad treba raditi, ne prihvaćajući da je moguće ne raditi ništa… Nisam navikla.
Radeći svakodnevno u muzeju ponavljala sam sebi „ja nisam moje zaposlenje“ da se ne poistovjetim sa svim onim što se srušilo, sa datim obećanjima koji se odgađaju u nedogled, a svi znamo da se neće lako dogoditi, sa svim projektima koji su bili u planu, a koji su pali u vodu. Projekti nisu samo ugovori, to su i ljudi i nade i iščekivanja, već dogovorena i obećana, a iz perspektive svakog pojedinačnog je da je jedini. Ovu godinu sam shvatila koliko naš mali muzej puno radi. U suočavanju sa svima njima kojima se trebalo zahvaliti, izgledalo je to kao ono što najviše mrzim, kad se ljudi izvlače na neku neočekivanu iznenadnu strašnu situaciju zbog koje nisu mogli ono što su trebali…Ni na to nisam navikla.
Ponavljala sam sebi „Ja nisam moja butiga, moj atelier, moje slike“ da me ne povuče strah od plaća, obaveza, redovnih i neredovnih. Ponavljala sam to sebi da ne počnem spašavati ako treba umrijet, reklamirati i nuditi, jer ipak svih dvadeset godina otkad imam taj obrt vjerujem da služim i stvaram ono što nekome treba i taj će to potražiti. Kako nisam bila te sreće u ovom životu da dođem s darom glazbe moja ljubav za život pretapa se u materijalne stvari koje proizvodim i vjerujem da nekome tako činim ljubav. A to se ne nudi ni ne gura, to se čeka, jer to se ne radi radi novaca, oni samo dođu. Stvarala sam ove godine svakako, ionako te ljubavi na pretek imam i prisjetilo me sve to kako je bilo na samom početku, kad bi se iznenadila da netko želi moju sliku. I ove godine sam se iznenađivala za sve koje su našle dom. Još se nisam navikla, ali sam zahvalna.
Ponavljala sam sebi cijelo vrijeme „Ja nisam moja djeca“ misleći da oni nešto strašno propuštaju. Odbacivala sam misliti što ako ovo, što ako ono, pokušavala ugasit ponavljanjem onaj glupi strah koji vrije u svakome tko rodi. Jer iz rodilišta se uz bebu donese doma jedan ogroman korpus misli punih straha. Uvjeravala sam sebe da su to izabrali, ipak je najvažnije da nisu gladni i da je sve dobro. A na njima nije bilo znakova za paniku, panika je pokušavala samo u meni probit. Njima je svejedno gdje su dok god ima vi fija i struje. Oni su zajedno preko svojih čudnih aparata. Ni na to se ne mogu naviknuti, ali vrijeme je njihovo.
Ipak negdje u sebi znam da svemir brine, jer da ne brine ne bi na ovu planetu došli gologuzi, a dosad smo nakupili toliko da nam davanje drugima služi da bi se olakšali, a ne da bi pomogli. Da nam znanje služi za promociju, a ne za bolji život. Kompostiramo stvari koje bi nekom drugome bile iza Boga Bože, a da ne govorim što bacamo. Pa čemu onda strah. Svemir brine da malo to sve stavi u ravnotežu.
To da svemir brine su me naučile mudrosti mojih starih kazivača koje slušam i snimam godinama. Oni su opstajali u puno neizvjesnijim vremenima bez obilja koje imamo danas. Ove godine ih nisam smjela posjećivati da ih sačuvam. Ni moju babu ni njene vršnjake. Telefonski to nije to, jer je ipak to generacija koja je živjela u živo. Nedostaju mi i ne mogu se naviknuti.
I tako sam ovu godinu ponavljajući sebi što sve nisam, da me ne uzme vrtlog, učila čekat i činit stvarno dobra djela. A stvarno dobro djelo bilo je kad se makneš sa strane i šutiš. Šutiš, ako treba zatvoriš oči i tako stojiš dok ne se ne sjetiš da si došao gologuz na ovu lijepu zemlju sve dok te ne obuzme sreća i zahvalnost što si živ. A otvorenih oči bi prehodavala Snježnicu, konavosko polje, brala trave i divila se raju u kojem živimo, u tim vizurama zamišljala svoje kazivače u njihovoj mladosti kako su sretni, kako se boje, kako vole. Kopala sam i sadila jer mi se to čini najvažnije, a tako se povežem s onom koja uvijek stvara i sa svim mojim kazivačicama koje jako volim. I tu sam vježbala čekanje. Osvijestila sam koliko prekrasnih ljudi imam čast poznavat, koliki su mi ljudine suvremenici….I onda svako malo neko umre.
U ovoj 2020. godini čini mi se da je bilo previše smrti. Tko god nas je napustio ništa sa sobom nije odnio osim mudrosti života. Otišli su ove godine mnogi, sa svakim jedan svijet i komad nas. Za razliku od Kožarića, Kušeca, Marojevića, Kvrgića, Guberine i drugih koji će s nama uvijek moći biti u svojim djelima i prikazanjima, ovi drugi koji su otišli, otišli su tiho i neprimjetno, većina bez traga. Znam dobro, poučena iskustvom kazivača da je u svakome nevjerojatna priča, da je život čudo. Slušajući njihove priče naučila sam da je uvijek sve dobro i da je sve baš uvijek onako kako treba biti, i da smo napravili najbolje što smo mogli…. ako smo imali vremena.
Tako mi je 2020. godina digla moje kazivače, ali mi je utuvila da ne smijem nemati vremena, moram ga stvoriti i za starca i za dijete i za sebe, za učinit ljubav, za javit se i ne žalit.
Zaspala nam je još jedna kazivačica u Konavlima, ne od korone, već od zdrave starosti. I da nije tako, mogla bih reći da mi je ovo najbolja godina ikad. Ne želim više nikad pa ni u 2021. nemat vremena.
