U kući šnajderice Vinke Kisić u Postranju uoči Feste sv. Vlaha nema mira. Iako ima onih koji se na vrijeme pobrinu da im bude spremna nošnja koju žele odjenuti i u njoj koračati iza barjaka svoje župe, uvijek ima i onih koji dočekaju zadnji čas. A, kako ćeš ne učinit?- rekli bi naši stari.
Još pogotovo kad si ponosan na svoju nošnju i na svoj kraj, kad si radostan što sve više Župljana žele imat svoju robu i obući se za svečanijih prilika, kakva je Festa sv. Vlaha kad se ide u Grad. Vinka Kisić je jedna od tih.
Prve je nošnje sašila za potrebe KUD-a Marko Marojica sad već daleke 1997. godine i to 15 modrih, 2 zelene i 2 šarene. Točno pamti broj, a uz posao šivanja novih nošnji dosta je radila i na popravcima starih koje su pretrpjele oštećenja tijekom rata.
Šarenu nošnju koju, čak ni Župljani ne povezuje uz ovaj kraj, ukoliko se ne bave etnologijom i interes im nije primarno vezan uz takvu vrstu baštine, napravila je, kaže, po uzoru na jednu staru nošnju staru 150 godina.
Župke su nosile nošnje u nekoliko boja, a osim tih šarenih, u ormarima su im se mogle naći i modra koja je bila poimana kao najsvečanija, te siva, smeđa i zelena.
Dok je muška nošnja bogatija i impresivnija, ženska je jednostavnija, nije toliko ukrašena ni ukićena, ali je elegantna, meni su lijepe – kazala je Vinka, pojašnjavajući da, koliko ona zna izbor boje na nošnji nije imalo veze s dobi ženske osobe koja ju je nosila.
Jedino su udovice, nakon smrti muževa, oblačile tamnije boje nošnja pa ih više većina njih ne bi ni skidala.
Danas se župska nošnja ipak najviše i najčešće vidi na nastupima sve angažiranijeg i aktivnijeg župskog KUD-a Marko Marojica koji se trudi stalno obogaćivati svoj fundus tog blaga, u čemu im je dragocjena pomoć iskusne šnajderice poput Vinke Kisić.
Šivanje nošnji mora biti precizno. Rađeno uz puno strpljenja, pa i ljubavi prema tom poslu. Sreća je da se plise za kotule više ne mora slati u Zagreb, jer je prije nekoliko godina ta usluga ponovno dostupna u gradu, što nije slučaj i s izborom tkanina koja se nabavlja iz većih centara.
Vinku posebno veseli izrada nošnji za mlađe generacije i djecu, jer smatra da je bitno da se u njih usađuje ljubav prema tradiciji, svome kraju, folkloru i običajima. Od gusta, kaže, ponekad pođe na probe KUD-a u Postranju, zbog velikog broja djece i mladih koji žele naučiti balat tradicijska kola Župe.
Za kraj želimo se malo našalit pa pitamo Vinku što bi rekla je li ljepša konavoska ili župska nošnja.
-Konavoska je bogata, prekrasna je, ali na drugi način. Naša je također lijepa, elegantna, svaka nošnja ima svoju draž. Koga god biste pitali, svatko bi za svoju rekao da mu je najljepša. Svatko svoje najviše voli – kaže Vinka.
I u pravu je. Svaka je lijepa, a od svega je najljepše što među ljudima još uvijek živi ljubav prema tradiciji i želja da je pokažu svijetu.
Pa procesija sv. Vlaha 3. veljače na Stradunu izgleda kao najljepša modna revija jedinstvene etno baštine koju nasljedismo u ovome kraju.
