Zrinka Borić je 25-godišnja magistra politologije i međunarodnih odnosa. Iako je prvo krenula studirati pravo, širina koju politologija nudi je ipak prevladala u odabiru. U politologiju se zaljubila na Sveučilištu Libertas gdje je završila preddiplomski, a u diplomaciju kroz život u velikoj obitelji. Nakon završenog preddiplomskog fakulteta u Dubrovniku, završila je diplomski u Bologni i vrlo brzo dobila posao upravo tamo gdje se i zaljubila u politologiju. Ne pripada nijednoj političkoj stranci, ali podučava mlade o političkoj pismenosti. U slobodno vrijeme voli Escape Room-ove, čita krimiće, voli šetnju prirodom, a jedna od najdražih slobodnih aktivnosti, još od osnovne škole, joj je volontiranje na Žarkovici i žao joj je što sada nema više toliko vremena za to kao prije.
Odrasla je u velikoj obitelji s još petero braće i sestara i život u takvom okruženju naučio ju je dijeliti sve ali i izboriti se za sebe. Posebno kada bi bilo vrijeme ručka, kaže kroz smijeh. Roditelji su joj uzor jer su svojim radom uspjeli fakultetski obrazovati svih šestero djece.
– Odrastanje u velikoj obitelji i to s roditeljima koji su svojim primjerom i radom pokazali svima nama kako se može uspjeti i kako se treba raditi je stvarno nešto lijepo. Ne bih mogla zamisliti da sam jedinica i kada se samo sjetim obiteljskih putovanja gdje smo se svi naguravali u auto, to je stvarno nešto neprocjenjivo.
Zašto je odustala od prava i kako se odlučila za politologiju?
– Moj prvi odabir bilo je pravo gdje sam provela jednu godinu međutim vrlo brzo sam shvatila da pravo nema tu širinu kao politologija. Kada studiraš pravo učiš pravni sustav države u kojoj studiraš, a kada studiraš politologiju i međunarodne odnose proučavaš kako funkcioniraju svi politički sustavi u svijetu. Najviše mi se svidjelo to što sa završenom politologijom i međunarodnim odnosima možeš raditi bilo gdje u svijetu, a ne samo u određenim dijelovima.
Za diplomski studij u Bologni, u Italiji odlučila se sasvim slučajno. Pomislila je ako već studira međunarodne odnose bilo bi logično steći i međunarodno iskustvo. Zato je u Bolognu otišla s dva cilja, naučiti talijanski jezik i dobiti diplomu.
-Prva godina je bila malo teža od ostalih jer nije lako pronaći stan i jako je skupo. Bologna ima oko pola milijuna stanovnika s tim da su petina toga studenti. Kroz studij tamo, upoznala sam jako puno ljudi iz različitih dijelova svijeta, različitih vjera, boja kože i nacionalnosti. Takva poznanstva dodatno su proširila moje vidike i produbila osjećaj povezanosti s ljudima. Kada sam se asimilirala i pomalo naučila jezik, pronašla sam i posao. Radila sam kao ‘babysitterica’ za dvoje talijanskih mališana. To mi je najviše pomoglo da usvojim talijanski jezik jer s djecom nema srama. Uz studij u Bologni, jedno ljeto sam odradila i u belgijskoj ambasadi u Zagrebu gdje sam praktično naučila kako funkcioniraju međunarodni odnosi.
Nakon diplomskog studija na najstarijem sveučilištu u Europi, u samim začecima pandemije u Italiji, vratila se doma. Obranu diplomskog rada odradila je u pandemijskim uvjetima, preko Zooma.
-Vratila sam se u Dubrovnik prošle godine u ožujku i odmah sam počela raditi na Međunarodnom sveučilištu Libertas gdje još uvijek radim. Dakle radim ondje gdje je sve i započelo. Počela sam prvo kao akademska savjetnica i primarno sam bila fokusirana na rad sa studentima. Od studenog prošle godine sam i voditeljica akademskog odjela. U obje pozicije radila sam i radim kao poveznica između sveučilišta, profesora i studenata što me jako veseli i motovira jer jednog dana i sama želim predavati.
Po opuštenom govoru i načinu komuniciranja 25-godišnje Zrinke nikada se ne bi primijetilo da je nekada imala problem uopće podignuti ruku i pitati nešto na fakultetu. Kaže kako je bila toliko sramežljiva da bi joj postavljanje pitanja i javnog govora bili toliki stres gdje bi joj srce počelo ubrzano lupati. No za takve strahove smatra kako je na neki način odgovoran i sam obrazovni sustav koji ne stvara dovoljno ugodnu atmosferu.
-Naši mladi nisu uvijek dovoljno motivirani niti ih se ohrabruje da nešto pitaju. Kada sam radila s profesorima i studentima iz Amerike primijetila sam kako kod njih toga nema, studenti su mogli pitati što god im je palo napamet bez ustručavanja. Kod nas je malo drugačiji pristup. Naš obrazovni sustav u svojim temeljima ne potiče učenike i studente na aktivno sudjelovanje. Mladim ljudima se često ne daje dovoljno prilike da otvoreno kažu svoje mišljenje bez ustručavanja te da ih se pri tome ne osuđuje ili izruguje. Ne bi smjela biti reakcija: „Joj, kako ti to ne znaš“, nego bi trebalo biti: „To te trebam naučiti“. Pouzdanje svakako dođe s iskustvom i godinama.
Zrinka trenutno sudjeluje u provedbi radionica namijenjenim mladima, a sve u svrhu edukacije oko politike i izbora. Hrvatsku politiku smatra pomalo zastarjelom i previše okrenutu tradiciji, ali za bilo kakav pomak smatra kako je također odgovoran svaki pojedinac i individualan pristup. Kroz studiranje i poslovno okruženje shvatila je kako treba poraditi na političkoj pismenosti svih ljudi, a pogotovo mladih.
-Svrha radionica je politička pismenost, a svi akteri su bitni pa tako i mladi. Radionice su tek krenule i odaziv je super. Žao mi je što ne možemo održati radionice uživo nego moramo ići online, ali s druge strane to nam je otvorilo mogućnost da se mogu prijaviti ljudi iz cijele Hrvatske pa tako imamo prijave osim iz županije i iz Belog Manastira, Splita, Varaždina, Vinkovaca, Rijeke, Zagreba…
Koliko su mladi uopće zaniteresirani za politiku?
-Mladi obično razmišljaju na način da je politika nešto što se njih ne tiče i da je politika nešto što je rezervirano samo za određene ljude i upravo to trebamo promijeniti. Politika nije samo pripadanje nekoj političkoj stranci i politika nije samo ono što vidimo na televiziji. Politika se tiče svih nas i ona je naše okruženje. Neki misle kako je ona samo ideologija i ideja, ali pomoću nje možemo sudjelovati i doprinijeti boljitku gradova i države. Upravo sva ta “kriva” razmišljanja bila su nam dovoljan dokaz da su radionice političke pismenosti više nego potrebne.
Po pitanju lokalne politike kaže kako joj je drago što ima više političkih opcija te vidi mogućnost velikog napretka, a najviše zamjera pitanje transparentnosti.
-Što su ljudi više politički pismeniji teže je manipulirati njima. Teže je držati stvari iza kulisa i biti netransparentan. To je moguće s ljudima koji nisu zainteresirani i koji nisu upućeni.
Je li onda vrijeme i razvoj digitalnih sustava nameće veću transparentnost?
– Tema mog diplomskog rada je bila umjetna inteligencija i međunarodni odnosi te na koji način se to sve skupa razvija i kako će se u budućnosti razvijati. Ta povezanost IT djelatnosti i politike je svakako sve veći trend i naša realnost, sve je online i politika se mora prilagođavati tome i prilagođava se već na neki način. Transparentnost je postala nužna, ali ne bi bilo dobro da se ona radi pro forme. Nije bitno samo jesu li podaci dostupni nego i da je to interaktivno.
Zrinka još navodi kako su već određeni podaci javno dostupni kao i određene statistike, ali kako se ljudi još uvijek ne snalaze. Ona je tako prema statistikama koje su dostupne izračunala da je tek 15 posto ljudi u zadnjih 10 godina izabralo gradonačelnika Grada Dubrovnika.
– U zadnjih 10 godina, u prvom krugu je za prvu opciju glasalo oko 6800 ljudi i izabralo gradonačelnika. Nije bitno kojeg i iz koje stranke, bitno je da jako mali broj ljudi odlučuje o sudbini cijelog grada i svih građana. Želimo pokazati ljudima koliko je svugdje, a pogotovo u ovako malim sredinama, svaki glas bitan. I zato je bitno da se mlade aktivira na izbore i uključivanje u politiku jer ih je puno, od maturanata, studenata do ostalih mladih ljudi, a trenutno iz više razloga upravo oni ne izlaze na izbore. Političke opcije im se često ne obraćaju i mladi ne znaju što se njima nudi. Ako im se želi pristupiti kvalitetno, onda treba odabrati i platforme na kojima su oni aktivni.
Je li Zrinka trenutno u nekoj političkoj stranci i kako bi postupila ako bi joj sutra netko ponudio ulazak u stranku?
-Nisam u političkoj stranci i nemam interesa za to. Više sam teoretičar i aktivno uključena u temu jesam, ali ne sudjelujem u radu niti jedne stranke. Više me ispunjava rad na edukaciji, razvoju političke pismenosti te podizanju svijesti mladih ljudi o samom uključivanju u političke procese. Motivira me činjenica da bi kroz edukaciju mladi ljudi mogli više sudjelovati u razvitku svoje zajednice i postati aktivni sudionici, a ne pasivni promatrači.
