U Konavle stiže jesen, a s njom i jesenski šumski plodovi. Šumska stabla kite se različitim bobicama, ptice se vesele, a ljudi također. Najslađi su ovo jesenji plodovi koji pogoste šumska bića prije nego se lišće oprosti s granama i preseli na pod stvarati novi život. Zima je škrta, posna, uvjeti teški, pa jesenski plodovi nose dodatnu snagu u vitaminima i energiji šumskim bićima. Samo treba prići stablima i brati.
Premda manje naviknuti na trpke, kiselkaste i ostale posebne okuse plodova šume, ljudi su se oduvijek gostili šumskim voćem. Vjerovalo se da ja zdravije, jelo ga se sirovo, konzerviralo kuhanjem ili sušenjem da zimu slađe proguraju. Znalo se za ljekovita svojstva, a i za one kojih se ne smije puno uzimati da ne naškode. Servisirani mudrošću prijašnjih generacija, usklađeni s ritmom prirode, ljudi su ponuđeno uzimali ne samo jer nisu imali što drugo, već jer su poznavali vrijednost i blagodat.
Jesensku priču započinjemo drenom, simbolom zdravlja više poznatim kroz sveprisutnu uzrečicu zdrav ko dren.
Dren (lat. Cornus mas) je listopadni grm iz porodice drenovki (Cornaceae) koji naraste najviše do 6 metara. Krošnja je u vlažnijim šumama gušća i zaobljena, a kod nas nešto rjeđa. Podanak je dobro razgranat i dubok, pa podnosi sušu. Listovi su ovalni, nasuprotni na kratkim peteljkama s izvučenim vrhovima. Cvjetovi se razvijaju u štitastim cvatovima sastavljeni od vjenčića od četiri svijetložute latice. Cvjeta zimi prije listanja, pa ga po cvijetu lako lociramo u šumskim padinama. Baš kao što cvjeta među prvima, svoje plodove razvija tek na kraju ljeta.
Na granama u ovo doba godine počinju se razvijati crveni plodovi koji se još zovu drenjine ili drenine i koje su iz početka kiselkasta okusa, a kasnije, kako zriju postaju tamnije i sve slađe. Viseće, jajolike bobice sadrže 1 cm veliku košticu. Ako je jako sušno ljeto, mesa će biti manje nego za kišnijih sezona.
Dren raste na suhim, sunčanim i kamenitim stranama listopadnih hrastovih šuma. Ima ga po cijelom svijetu, ali najviše na području srednje i jugoistočne Europe i u jugozapadnoj Aziji. Poprilično je otporan na maće i bolesti, a i sam je vrlo ljekovit pa nismo sigurni na što se zapravo točno odnosi uzrečica zdrav ko dren, na njegovu otpornost prema biljnim bolestima ili njegovu dobrobit za čovjekovo zdravlje. Vjerojatno na oboje.
Kod nas branje drenjina počinje otprilike u isto vrijeme kad i škola. Skupljaju se tamniji plodovi koji se suše za čaj ako su manje mesnati, kuha marmelada ili priprema sok. Osim toga stavljaju se u rakiju koja se koristi, osim za ublažavanje tegoba, i za obloge na ranama koje teško zacjeljuju, osipima i infekcijama, naravno razblažena prema potrebi. Međutim, nije tinktura jedina veza rakije i drenjina, drenjine se kišaju u rakiji i za liker, a stavljaju se na drop s ostalim travama kad se peče rakija da se napravi dobra travarica.
Plod drena sadrži veliku količinu vitamina C, prirodne šećere, organske kiseline, pektin i tanin. Utoliko se koristi kod brojnih tegoba, a naročito za pomoć prilikom liječenja bolesti grla, bubrega, slabokrvnosti, proljeva, groznice, rana, hemeroida, menstrualnih bolova, povišenog šećera, viška vode u organizmu i općenito za jačanje imuniteta. U narodu je najpoznatiji po dobrobiti u liječenju svih vrsta proljeva.
Premda se u ljekovite svrhe koristi i kora i lišće, a ne samo plodovi, naši ljudi uglavnom beru samo plodove. Međutim, travari i oni koji se dobro razumiju u dobrobiti liječenja drenom prikupljaju i koru i lišće. Kora se skuplja na jesen tako da se guli i suši, a listovi u proljeće. Svakako su plodovi najizdašniji i najukusniji. Kod nas se jedino drvo koristilo zbog svoje tvrdoće za izradu manjih alata.
Legenda kaže da je drvo u Isusovo vrijeme bilo puno veće. Zbog njegove čvrstoće izrađivali su se križevi, a jedan takav je bio i Isusov. Duša stabla bila je pretužna da se koristi u takve svrhe, pa je Isus, osjetivši svu njegovu tugu, napravio da nikad više ne raste kao veliko stablo nego mali grm krivih grana od kojega se ne mogu raditi križevi. Mali cvjetići drena u proljeće u obliku križića podsjetnik su ove legende.
Dren je svugdje rasprostranjen, a kod nas je naša brdska biljka. Uz more ga gotovo nema, ali zato su ga pune šume što se penju prema Sniježnici. Zove Sniježnica u jesenske pohode dragom i dobrom grmu s crvenim drenjinama u kojima je sva mudrost zdravlja.
Objavljeno u Samonikle priče iz prirode
