Marina Asturić, prof. hrvatskog jezika i povijesti umjetnosti iz Broca na Pelješcu kaže kako joj u ovom vremenu korone i ograničenog kretanja, nije ni dosadno ni teško. Osim on-line nastave, vrijeme ispunjava i pisanjem, pa je objasnila i o kojim karantenama u ljudima razmišlja.
Kad živiš na Brocama, uvijek i jesi pomalo u izolaciji. Prije nekoliko mjeseci haralo je nemilosrdno jugo i odvojilo nas od ostatka poluotoka jer je more prekrilo cestu civilizacije i tako nam poručilo da je u stanju biti naš najbolji prijatelj, ali i najgori neprijatelj. Ili smo potpuno spojeni sa svijetom ili nas odvaja snagom tisuću bijesnih valova. Čak smo marginalci i samog Pelješca; raskrižje ulijevo zahtijeva skretanje s ravne putanje Pelješca i romantični pronalazak divljine Broca, Bižanja ili Kobaša, bisera jedne raznolike pelješke školjke.
Zamislite šetnju od luke Ponte preko Palate okružene brdima i solanom, žuti mostić koji vodi u carstvo borova čiji se ljetni miris miješa sa soli, pejsaž natopljen slikarima proljeća poput šarolike palete cvijeća i nemirnih leptirskih boja i krunu uokvirenog plavetnila mora i neba koja resi arkadijsko seoce, seoce koje daje mir tolikim očima, a koje je toliko daleko od brojnih očiju.
Osobno, izolacija mi ne pada teško. Kao introvert nabujale mašte, sad se mogu posvetiti svim zaostacima, obvezama, pisanju, znanstvenim radovima, snimanju videa i svega onoga što mi daje hrabrost. Kad se probudim, pustim pjesmu Meghan Trainor “Me Too” koja me ošine samopouzdanjem i potiče na fizičku aktivnost sada nedostignute šetnje. Onda krećem dalje s online nastavom, ispijanjem kave s majkom i ocem, slušanjem glazbe, čitanjem knjiga, dopisivanjem i pisanjem … Nije mi dosadno. Duh Vodenjaka i um Bika ne dozvoljavaju mi dosadu.
Onda sam nešto shvatila, a to je da ću započeti pisati o hodajućim karantenama oko nas. Svim našim zidovima koji nas okružuju i koje ne uspijevamo srušiti jer nam se čine toliko nesalomljivi i strašni. Svi ti zidovi straha naše su vlastite karantene. Pisala sam o ljudima koji gaje karantene uma i provode život zatvora i ograničenja kako za sebe, tako i za druge, osuđujući i dokazivajući se svima. Njima je ipak najteže u ovoj situaciji jer se moraju suočiti sa sobom i uvidjeti koliko su istinski maleni njihovi životi. Žalim ih i nadam se da će se promijeniti. Ne postoje gore karantene od onih prepunih mržnje. Iz takvih se najteže izlazi.
Pisala sam o ljudima u društvenim karantenama, koji su zatočeni društvom, ni krivi ni dužni, samo zato što se razlikuju od svoje okoline ili zato što im sudbina nije dodijelila povoljne karte. Oni su prisiljeni boraviti u karanteni koja ne traje dva, tri ili četiri mjeseca. Njihova karantena traje čitav život.
Dok sjedim ispod masline u dvorištu, uviđam (ne)moć karantena svih ljudi, puno dubljih od one fizičke kojoj danas svjedočimo. Teško je ne odraditi uobičajenu šetnju do Bižanja. Teško je ne čuti razdragane glasove mještana ili ne vidjeti barke naših ribara. Teško je ne poći na jutarnju kavu u Kantuna s Josipom, Karlom, Lucijom, Sandrom i ne osjetiti stonski ritam ulica, pjace i pozdrava. Teško je ne imati slobodu. Ipak, sve ovo ne – uskoro će postati da. Jače nego ikada, svjesno svega onoga što su barijere naših karantena nekada branile spoznati. Pročitala sam izreku: Nama se događa samo ono u što vjerujemo. Ako vjerujemo u bolje, onda vjerujemo u šetnje, druženja, ljubavi i slobodu. Vjerujemo da će se ostvariti jer sve što je vrijedno čekanja zna potrajati. Davno je Mali princ rekao kako čovjek može biti usamljen i među ljudima. Sada ga možemo demantirati u ovim karantenama, koliko god teške bile, i osloboditi uzde vlastitih karantena. To je ono što nas veže – bilo da smo na Broncama ili u Barceloni. U mijeni svijeta proniknuti u jednostavnost života. Upoznati druge samo ako upoznamo sebe
