Sa željom da doktorske disertacije naših sugrađana ne ostanu dostupne tek dijelu zainteresirane akademske zajednice i pospremljene u ladice do istraživanja nekog novog doktoranda, objavljujemo zanimljive teme kojima su se polaznici Povijesti stanovništva bavili proteklih godina.
Daria Vučijević je uz mentorsku pomoć prof. dr. sc. Božene Vranješ-Šoljan obranila doktorsku disertaciju na temu “Školovanje žena u Dubrovniku od 1837. do početka Drugog svjetskog rata”. Tema nam se učinila i zanimljiva i važna. Kao podsjetnik na ulogu žene u društvu i ne u tako nesagledivo dalekoj prošlosti.
O odabiru teme, Daria kaže:
-Tema je rezultat moga višegodišnjeg promišljanja i spajanja sličica. S jedne strane radno iskustvo u sustavu visokog obrazovanja, gdje mi je dobro poznato kako funkcionira obrazovni sustav na svim razinama, a s druge strane neostvareni dječji san poziva učiteljice iznjedrio je temu moga doktorskog rada.
Položaj žena i razvoj školstva dva su važna, ali nedostatno istražena pitanja dubrovačke povijesti 19. i 20. stoljeća. Osim prikazivanja općenitog stanja i prilika u školstvu, nema posebnog razmatranja ženske komponente i interpretacije važnosti školovanja za društveni položaj žena.
Kao početna godina istraživanja uzeta je 1837. kada je u Dubrovniku, u Gružu, osnovana prva javna ženska škola s dva razreda. Obrazovni položaj žena kao i položaj žena u društvu mijenjao se tijekom godina te sam u okviru ovog istraživanja sagledala ga u dva odvojena razdoblja.
Izolirana u svom domu
U prvom razdoblju u 19. stoljeću do kraja Austro-Ugarske Monarhije prosječna žena bila je izolirana u svojem domu, živjela je u skladu s tradicionalnim i moralnim vrijednostima toga doba te uz manje dostupne mogućnosti za stjecanje novih znanja u odnosu na muškarce. U tom vremenu tek su se postupno razvijale promjene u pravcu prihvaćanja njene uloge u društvu, a nositelji tih promjena bile su učiteljice. Za to razdoblje istražila sam Žensku učiteljsku školu koja je ujedno bila i jedina ženska škola u statusu srednje škole u pokrajini Dalmaciji.
Drugo razdoblje povezujemo s ulaskom hrvatskih zemalja u novu državnu zajednicu 1918. kada dolazi do prekida državnopravnih veza s Austro-Ugarskom Monarhijom. Ta je tranzicija započela svojevrsnim diskontinuitetom i ulaskom u potpuno nove društvene, političke i kulturne odnose koji su utjecali na sve društvene slojeve i strukture stanovništva, pa i na žene. Nova je država izgradila posve novi obrazovni sustav koji je bio u skladu s Ustavom iz 1921., kojim je ozakonjeno načelo unitarizma i državnog centralizma, a država je intervenirala nizom novih zakona kako bi se postiglo temeljito unificiranje školstva.
Žensko školovanje u Dubrovniku u prvoj polovici 20. stoljeća objasnila sam na primjeru Ženske stručne škole koja je pripremala učenice za tržište rada, za samostalan rad u krojenju i šivanju odijela i rublja za potrebe zanatstva ili domaćinstva.
Što vam je možda bilo najveće iznenađenje dok ste istraživali podatke i pretraživali arhive za temu?
-Pretražujući fond školstva u dubrovačkom arhivu bila sam iznenađena načinom vođenja glavnih knjiga, imenika i ostale relevantne dokumentacije za školstvo. Čini mi se da se donedavno koristio gotovo isti način vođenja knjiga. Problemi koji su se dali iščitati iz Zapisnika školskih i razrednih Vijeća slični su današnjim, ali pristup tim problemima ipak se razlikuje.
U sustavu obrazovanja djevojaka odgojni je aspekt bio snažno izražen. Osim pravila koje je nametala Crkva, država je imala razvijen sustav reguliranja dopuštenog i nedopuštenog ponašanja učenica u javnom životu.
Pravilnicima se detaljno reguliralo ponašanje učenica, čak i izvan okvira škole, a u slučaju prijestupa kazne su bile oštre i vodile su sve do isključenja iz škole. Čitanjem Zapisnika iz tog vremena uočava se prijeteći, podcjenjujući i degradirajući ton upućen takvim učenicama.
Pošto je Ravnateljstvo doznalo da se prekoračuju mjere odnosno šetnja i zabava, naređuje kako slijedi:
1) Pitomice ne smiju se vidit na dvoru same niti jedna u društvu druge ili prijateljice pod nijednom izlikom nego na šetnji samo s roditeljima ili skrbnicima i to tako da budu uz njih ili u sasma maloj daljini od istih.
2) Zvonom od druge Zdrave Marije ili ure noći moraju odmah uputiti se svojim kućama, te pod nijednom izlikom ostati dalje vani;
3) Klatariti se po ulicama te biti u pratnji ili razgovorima sa muškarcima koji ne pripadaju njihovoj obitelji ili skrbnicima je najstrože kažnjavano;
4) Učestvovati zabavama ma kojega društva bez dozvole Ravnateljstva, koja će biti udijeljena samo za marljive učenice ako imaju učestvovati zabavi u pratnji roditelja ili skrbnika, koji su jedini pred Bogom i zavodom odgovorni za ponašanje učenica – U Dubrovniku, 7. januara 1899. / Upraviteljstvo c.k. Preparandije, Ivan Ukas p. Upravitelj / HR-DADU-175 Učiteljska škola u Dubrovniku (1874-1965)
Možete li nam izdvojiti neku ženu koja vas je svojom pričom, možda prkosom i inatom, posebno fascinirala u ustrajnosti da se školuje u tom vremenu?
-Žensku učiteljsku školu pohađao je veliki broj djevojaka. Pavlina Bijelić – Bogdan, Nike Balarin – Monopoli, Jelka Miš, Jelka Bizzaro, dakle žene koje su ostavile traga u kulturi i prosvjeti Grada, kao i karitativnim udrugama u Dubrovniku.
Te žene uspijevale su “izaći iz sjene” domaćice, supruge i majke te postati “vidljive” uključivanjem u javni život. Ostvarivale su prihode za osobno izdržavanje i samim tim pružale primjer kako i žene mogu postići ekonomsku samostalnost i prevladati društveno nametnuta ograničenja.
U tome najviše su se istaknule učiteljice i prosvjetne djelatnice. Zahvaljujući njima, pomaknute su granice spolnih razlika u društvu, uslijedile su promjene u reformi ženskoga srednjoškolskog obrazovanja krajem 19. stoljeća, a ubrzo i mogućnost studiranja žena na sveučilištima.
Otkud su bile žene koje su se školovale u Dubrovniku?
-Ženska učiteljska škola u Dubrovniku bila je zamišljena kao pokrajinska škola koja je trebala školovati domaći kadar na razini pokrajine Dalmacije i kao takva bila je jedina. Bila je vrlo popularna i cijenjena, ali zapravo i jedina moguća opcija za nastavak školovanja.
Prema rezultatima istraživanja, 54 % učenica dubrovačke Ženske učiteljske škole najvećim dijelom dolazile su iz šireg područja Dalmacije (iz srednjodalmatinskih otoka, Šibenika, Splita, Zadra) te iz ostalih dijelova Monarhije (Kotor, Budva, Herceg novi).
Žensku stručnu školu upisivale su većinom djevojke iz Dubrovnika i okolice (60,8%), jer je imala više lokalni karakter s obzirom da su ženske stručne škole postojale i u drugim gradovima, a pripremala je učenice za tržište rada. U ovoj školi bilo je manje učenica koje su na školovanje dolazile iz drugih mjesta (Korčule, Hvara, Splita, Zadra, Herceg Novog, Sarajeva, Trebinja, prema istraživanju 39,2 %).
Matematika nije bila za žene
Iz kakvih obitelji su dolazile djevojke?
-Gradske obitelji iz Dubrovnika pokazivale su veći interes za obrazovanje ženske djece nego što je to bilo u njegovoj okolici.
Očevi tih učenica uglavnom su bili obrtnici, trgovci (41,8%), te činovnici, vojnici i mornarički časnici (28,5%). Sličnih zanimanja bili su očevi učenica iz dubrovačke okolice i drugih mjesta i gradova.
Razlika u socijalnom statusu obitelji iz kojih su dolazile učenice Ženske stručne škole i Ženske učiteljske škole bila je u činjenici da su stručnu školu većinom pohađale djevojke iz obitelji nižih gradskih slojeva.
Mi možda i zaboravljamo kako u to vrijeme žene nisu imale ni pravo glasa, kako se u društvu gledalo na žene koje su se htjele školovati i napredovati, izaći iz sjene svoje uloge domaćice i kućanice?
-Borba žena za pravo glasa počela je s Francuskom revolucijom. Iako se tijekom 19. i početkom 20. stoljeća, razvijala svijest o dostupnosti obrazovanja za žene, ipak su postojali mehanizmi koji su onemogućavali napredak žena. Postojala je podjela škola, fakulteta, zanimanja na muške i ženske, što je žene usmjeravalo na margine društva.
Ženska zanimanja promovirala su se kao “lakša”, manje priznata, slabije plaćena i bez mogućnosti napretka u karijeri. Iz muške perspektive ženski se rad kvalificirao kao nemoralan, neženstven i neprimjeren. Otvaranje prvih ženskih škola, liceja i slično bilo je samo po sebi važno, ali ostaje činjenica da su programi u srednjim školama za muškarce bili bitno različiti od programa ženskih srednjih škola.
Primjerice, matematika nije bila primjerena ženskom obrazovanju.
Tek je 20. stoljeće donijelo uočljive promjene i pozitivni pomak u tretiranju ženskog pitanja i ženskih prava. Stvarala se nova generacija “modernih” žena u liku učiteljica koje su promicale ideju o ženskoj ravnopravnosti, a mnoge žene u razdoblju između dva svjetska rata okupljale su se u različita ženska društva, koja su zagovarala obrazovanje žena i jednaka prava u svim područjima života.
I dalje su se žene najčešće zapošljavale kao učiteljice, u državnoj službi kao niže službenice, daktilografkinje, telefonistkinje, blagajnice, tekstilne radnice ili kućne pomoćnice. Radile su za znatno manju plaću u odnosu prema muškarcima za isti posao. Još uvijek su bile podređene muškarcu, a njihova prisutnost u javnom prostoru smatrala se “urođenim hendikepom”.
U međuratnom razdoblju ženska scena u Dubrovniku temeljila se na radu organiziranih ženskih društava i zadruga među kojima se najviše isticala Narodna ženska zadruga osnovana 1919.
Svrha te zadruge bila je predstavljati i zastupati stavove i mišljenja žena u svim općepolitičkim, kulturnim, socijalnim i ekonomskim pitanjima javnog života. Poticala je žene na javni rad, otvarala diskusije vezano za sva pitanja od interesa za žene (položaj žena u kući, društvu, javnom životu). Pomagala je ustanove i poduzeća koja su bila odgojnog, socijalnog i karitativnog karaktera, osnivala ustanove za odgoj i zaštitu djece i mladih (jaslice, čuvališta, dječja zabavišta, dnevna boravišta, školske kuhinje, zabavišta za mlade i konačišta), podupirala aktivnosti socijalnog rada, posebno za majke, trudnice, dojenčad, siromašnu djecu i siročad. Zadruga je bila aktivna u osnivanju ženske strukovne organizacije i škole.
Jeste proveli usporedbu sa sličnim školama u tadašnjoj državi, ostatku Europe?
-U radu je provedena usporedba Ženske učiteljske škole u Dubrovniku s djevojačkom školom Sestara Sv. Križa u Đakovu. Usporedna analiza dinamike upisa učenica na školovanje pokazala je veći interes za obrazovanjem u Đakovu, zacijelo kao rezultat bržega gospodarskog razvoja Banske Hrvatske i Slavonije, dok su očevi učenica bili istih zanimanja kao i u Dubrovniku.
Usporedba Ženske učiteljske škole u Dubrovniku i Liceja u Zagrebu ukazala je na bitnu razliku u strukturi zanimanja očeva zagrebačkih učenica. Bili su zastupljeniji u grupi zanimanja – odvjetnici liječnici, učitelji, veterinari, inženjeri, arhitekti, profesori više nego u Dubrovniku.
Razlog tome je činjenica da je Zagreb kao najveći hrvatski grad u tom vremenu imao zamjetan broj te skupine intelektualaca, što ga je isticalo kao središte svih važnijih društvenih i političkih zbivanja u Hrvatskoj.
Prva gimnazija za žene u Njemačkoj osnovana je 1893. godine, ali za nastavak školovanja, odnosno za stjecanje visokog obrazovanja, djevojke su morale odlaziti na studij u Švicarsku.
Dubrovnik je tek u međuratnom razdoblju bilježio prve polaznice gimnazije, a prva generacija djevojaka u statusu redovitih učenica (ukupno njih 20) upisano je školske godine 1919/20.
Nadalje, žene u Velikoj Britaniji već u 19. stoljeću školovale su se zajedno s muškarcima na sveučilištima, a pravo na visoko obrazovanje žene s prostora današnje Hrvatske ostvarile su tek početkom 20. stoljeća (1901.) u jedinom hrvatskom sveučilišnom centru, Zagrebu.
Obrazovanje u Banskoj Hrvatskoj i u pokrajini Dalmaciji, kao i razvoj školstva početkom 20. stoljeća bio je ispod razine razvoja u razvijenijim dijelovima Monarhije i razvoja školstva i znanosti u zapadnoeuropskim državama.
Školovanje djevojaka u Dubrovniku pridonijelo je prevladavanju tradicionalnog stava o nepromjenjivosti društvenog položaja žena određenog prirodnim osobinama ženskog spola.
Može se zaključiti da su obje ženske škole u Dubrovniku obrazovale i u društvo uključile veliki broj žena čime se izravno utjecalo na liberalizaciju tradicionalnih stavova o ulozi žene u obitelji i društvu. Svakako, taj utjecaj bio je ograničen zbog snažnog utjecaja države, kao i tradicije koja nije išla u prilog ženama, ali je ipak bio uočljiv.
