Od malih nogu Andro Crvik (22) i Vlaho Đivanović (23) rade na zemlji, pomažući svojim obiteljima, koje su se uz poljoprivredu bavile i drugim poslovima. Obojica su završili gimnaziju i trenutno studiraju, a ljetne praznike provodili su radno na Aerodromu. Često su razgovarali o poljoprivredi i razmišljali kako je unaprijediti. Epidemija koronavirusa potaknula ih je da krenu u realizaciju svojih ideja. Zasukali su rukave, uhvatili se motike i udružili se pod zajedničkim imenom Vendor Konavle. Svestrani su to mladići, koji studiraju, kopaju, sviraju i stvaraju bolju budućnost na svom ognjištu. Zanimljivo je kako obojica, kad ih pitate tko im pomaže, ističu svoje bake.
U Ljutoj u Gornjoj bandi, gdje šum vode i ljeti i zimi prožima svaki životni trenutak, živi šesteročlana obitelj Đivanović: Vlahovi roditelji, brat, sestra, on i baba Nike. Oko njihove kuće su parcele zasađene maslinama, voćkama, kupusom, a napaja ih čista izvorska voda. Baba Nike oduvijek je prodavala na placi: u Novom, u Gružu, a zadnjih godina u Gradu. „Kad vidiš da nešto raste, cvjeta, obećava, nije ti teško radit“, kaže ova vitalna 89-godišnjakinja.
U Donjoj bandi u Komajima živi peteročlana obitelj Crvik. Njihova je priča nešto drugačija. Androv otac petnaest godina živio je u Belgiji, gdje se i oženio i osnovao obitelj, a onda su se vratili u Konavle i započeli novi život, svoji na svome. Uz roditelje, Andra i brata, s njima živi i baba Pavica, koja je cijeli svoj radni vijek prodavala na placi. A kad je njezin unuk odlučio ozbiljnije krenuti u proizvodnju, ona je bila prva koja je s njime krenula na posao. Gospođa Pavica vrijedna je konavoska vezilja, ali i tkalja. Ponosi se činjenicom da je za oba unuka pripravila konavosku nošnju. Izrađuje torbice, vezove za nošnje…
Vlaho i Andro ističu kako njima nije ideja o obradi zemlje došla tek tako. Imali su oni i zemlju i roditelje koji su, uz druge poslove, uvijek radili na zemlji, ali za ozbiljniju proizvodnju trebale su i veće količine. Počeli su krčiti i čistiti već zaraslo obradivo zemljište. Osmislili način kako preko društvenih mreža prodavati svoje proizvode, a uz bake, pomažu im i djevojke i roditelji.
-Kad smo došli u Konavle otac je posadio 500 loza cabernet sauvignona od koje smo svake godine za sebe imali vino. Prije četiri godine posadili smo 110 maslina, a onda smo počeli s čišćenjem starih zaraslih parcela, koje je još u tijeku. Kad je počela ova korona kriza, naslutio sam kako ove godine neće biti posla na aerodromu i pošao do prijatelja Vlaha, za kojeg sam znao da ima slične ideje kao i ja o poljoprivredi. Sjeli smo, nešto ispekli, popričali se i odlučili krenuti zajedno u proizvodnju. Prvo smo na internetu ponudili proizvode koje smo već imali. Bile su to nespole, sok od mente, sadnice…, priča mi Andro Crvik, student druge godine diplomacije i međunarodnih odnosa na Libertas sveučilištu.
– Odavno sam imao ideju kako bi prodaju trebalo vezati uz Internet i društvene mreže, situacija s koronavirusom bila je odskočna daska, poticaj da to stvarno i napravim. Konavljani su uvijek išli u korak s vremenom i svaka je generacija donosila neke nove vještine i znanja u poljoprivredu, mi smo tako obiteljsku tradiciju unaprijedili suvremenom tehnologijom. Kad smo vidjeli da prodaja ide iznad svih očekivanja, počeli smo sa sadnjom većih količina povrća, objašnjava Vlaho Đivanović, inače student IT menadžmenta na Ekonomskom odjelu Sveučilišta u Dubrovniku.
-Sve što mi prodajemo, proizvodi su koje naše obitelji odavno proizvode. Mi smo se udružili i povećali proizvodnju i prodaju s place prebacili na Internet. Može se lijepo živjeti od zemlje, ali ako bismo nešto ozbiljnije htjeli napraviti u konavoskoj poljoprivredi bilo bi potrebno udruživanje. Mislim da se u budućnosti i to može dogoditi, kaže Andro.
Vlaho i Andro uz frezu i motiku, studije i nove tehnologije, sviraju u triju. Zanimljivo je kako su obojica svirali klavir u djetinjstvu, a onda sami naučili svirati Andro gitaru, a Vlaho kontrabas. Sviraju i gaže. Objašnjavaju mi zašto im je život u Konavlima tako drag.
-Mi smo svoji na svome. Ne trebamo dizati kredite za stambeni prostor. Imamo zemlju koja nam može, uz rad, biti dodatni, ali i primarni izvor prihoda. Sve što nam treba proizvedemo sami, a uz to što volimo raditi na zemlji, stignemo se i zabavljati i svirati. Takav način života moguć je samo tu. Može se dobro živjeti u Hrvatskoj, ako je čovjek naučio raditi, kaže Vlaho.
– Nije ništa bolje vanka. Mnogi pođu u Njemačku i Irsku i tamo rade po 20 sati dnevno i žive puno nekvalitetnije. Znam da su mnogi mladi razočarani u državu, u vlast, ali na nama je da svojim idejama i radom promijenimo te stvari i stvorimo bolju budućnost, objašnjava Andro, koji je osjetio život u emigraciji.
Babe Nike i Pavica u svoje unuke gledaju s ponosom. Nisu one puno drugačije ni očekivale od njih. Pavica Crvik ističe kako je njezin unuk vrijedan i sam se upustio u polje čistiti parcele, koje su bile zarasle, a kako mu onda ona ne bi pomogla.
Nike Đivanović jednako je ponosna na svoga Vlaha, kojemu doduše treba „rijet kako se i đe što treba posadit, ali je voja najvažnija“.
Jesen je vrijeme kad povrće pomalo nestaje s polja. U Donjoj bandi, gdje je toplije još ima i tikvica i balančana, a pronašli smo i jednu zrelu i slatku dinju. Posijane su zimske salate, a grožđe je obrano i pomalo listovi loze poprimaju crvenu boju.
U Gornjoj bandi okružen izvorskom vodom napreduje kupus, raštan i glavati, a masline pomalo zriju. Marmelada od dunja i sok od mente su napravljeni, a ukiselili su se i lučići i cikla i paprike. Vino je odležalo svoje podrumske dane, pa Vendor nudi malvasiju i maraštinu iz Gornje i cabernet iz Donje bande, a ima i domaćega osta, ali i tikva.
Vlaho i Andro zadovoljni su svojim poslovnim poduhvatom. Iako, kad ih vidite, nikad ne biste rekli da se ova dva mlada čovjeka bave radom na zemlji, oni ističu da sami, uz pomoć baba, rade apsolutno sve poslove, kojih je najviše ljeti, kad treba počupat travu oko plodova, okopat, zalijevat, ponekad i po najvećim vrućinama.
-Ima lakših i težih dana. Nakon teškog dana, kad dođem doma, najrađe bi odustao od svega, a onda kad se odmorim i pogledam urod svoga rada, sretan sam i nastavljam dalje, kaže Andro.
Na pitanje kako dalje i hoće li ovo postati njihov stalni posao, odgovara Vlaho.
-Mi smo zasad jako zadovoljni. Godina je bila dobra, nije bilo velikih vremenskih neprilika. I dalje dostavljamo dva puta tjedno svoje proizvode na vrata. Imamo 30-ak stalnih i dosta povremenih kupaca. Cilj nam i nije trenutno profit, nego očuvanje ovog našeg konavoskog načina života. Za sljedeću godinu planiramo još veće količine zasaditi. Imamo i planove za daljnju budućnost, ali ozbiljan posao dolazi od ozbiljnih količina, koje mi dvojica sami ne možemo proizvesti.
I dok smo tako razgovarali u Ljutoj, pa onda i u Komajima, mladićima su na mobitel pristizale narudžbe. Dok ja razgovaram s gospođom Pavicom i uživam u slasnoj listopadskoj dinji i njezinim rukotvorinama, oni dogovaraju kako će i gdje sutra dostavljati.
Vozeći se prema Gradu iz Konavala razmišljala sam koliko je pozitivnih vrijednosti u ovoj priči. Mladi, vrijedni, obrazovani ljudi i njihove vrijedne bake s puno tradicionalnih znanja i vještina. Mladost i starost, tradicija i suvremene tehnologije, Gornja i Donja banda, sve isprepleteno u mrežu punu optimizma, ali prije svega ljubavi i želje da sami na svom kućnom pragu stvore bolju budućnost. To bih ja nazvala pravim domoljubljem.
