Profesorica hrvatskog jezika i povijesti, spisateljica, novinarka i odgojiteljica u vrtiću. Sve su to uloge Anele Barčić, a u svima je podjednako bila ili jest uspješna. I niti jednoj nije zauvijek kazala zbogom. Objave na njenim društvenim mrežama ponešto su drukčije od onih na koje smo navikli. Ona na njima piše i čita vlastite priče koje su doživjeli i svoje ukoričeno izdanje. Ove će joj godine biti objavljena i treća knjiga. Saznajte zašto nam Anela Barčić piše!
Imate jedan od zanimljivijih TikTok profila na koje se može naići. Kako književnost „plovi“ na ovoj platformi? Kakvi su komentari koje dobivate?
Smatram da je TikTok platforma koju svi mogu „krojiti“ po svojoj mjeri i pronaći publiku kojoj će odgovarati njegov sadržaj pa tako i književnici. Nikad nisam bila osoba koja prihvaća kalupe, stoga mi i ovaj spoj tradicionalnog i suvremenog predstavlja uzbuđenje i izazov.
TikTok je zapravo nastavak vašeg bloga i instagrama preko kojeg se izražavate?
Tako je. Instagram profil „Zašto ti pišem“ vodim od početka 2022. god., a blog sam pokrenula nakon što je knjiga objavljena, odnosno u trenutku kad sam se već na jedan način povezala s čitateljima jer sam htjela da do njih dođu i tekstovi koji nisu pronašli svoje mjesto u knjizi, a smatrala sam da imaju određenu vrijednost.
Jeste li oduvijek voljeli pisati, je li to bio vaš najbolji kanal za izraziti svoje misli i osjećaje?
Od najranijih razreda osnovne škole, pisanje je nešto što je činilo sastavni dio moga dana. Znam reći da su olovka i papir terapeut kojeg ne plaćam i sredstvo koje mi je pomagalo na pragovima mnogih prekretnica. Volim svaku vrstu komunikacije i izražavanja, ali izgovorena riječ je nešto što proleti u trenu, dok pisana riječ ostavlja opipljiv trag iza sebe.
Koje su teme koje vas okupljaju, je li to život sam po sebi, situacije, događaji i ljudi koje sa sobom nosi?
Upravo to! Život sam po sebi. Pišem o stvarima koje znam, kroz koje sam prošla ili prolazim, koje sam osjetila i koje su ostavile trag na mojoj koži. Držim se onog poznatog savjeta da pisac treba pisati tako hrabro i izravno kao da to neće nitko nikada pročitati. To često nije jednostavno i nosi brojne izazove, ali u ostvarivanju svojih punih potencijala, smatram da je baš to nužno.
Za koji biste događaj u vašem životu rekli da vas je najviše odredio?
Iz poštovanja prema vlastitom putu i svim verzijama sebe koje sam bila, ne mogu odvojiti samo jedan događaj. Mogu reći da je ono što me odredilo bio svaki put kad sam se našla „na dnu“ i kad sam shvatila da umjesto tužnog kraja gledam u novi početak. Na vlastitoj koži osjetila sam što znače elementarne nepogode, nepravde na radnim mjestima i ljudi s lažnim osmjesima i prikrivenim namjerama. Sve je to dio puta i života kakav je zamišljen za čovjeka. Naše reakcije na sve to je ono što nas određuje i oblikuje i zapravo je prelijepa pomisao da sve to što postajemo biramo sami.
Volite pisati uz glazbu, zašto?
Glazba je oduvijek bila važan dio mog života. Godinama sam bila mažoret trener i koreograf i negdje u meni te dvije umjetnosti imaju zajednički nazivnik. Svaka moja knjiga ima svoje pjesme koje su je obilježile i koje danas čujem negdje u pozadini uma dok čitam vlastite riječi.
Izdali ste i zbirku vaših tekstova pod nazivom Zašto ti pišem? Je li bilo teško naći izdavača?
I jest i nije. Znala sam kakva je danas situacija s izdavačima i da je to često put posut trnjem, naučila sam lekciju dok sam izdavala svoju prvu knjigu, roman Granica sudbine. Zbirku „Zašto ti pišem“ sam prvotno htjela izdati u vlastitoj nakladi i zaobići izdavačke kuće, ali priča s Nakladom Asia započela je spontano preko mog instagram profila i evo, dovelo do jedne prelijepe suradnje koju ćemo potvrditi i krajem ove godine kad izlazi moja treća knjiga.
Studirali ste na Filozofskom fakultetu u Mostaru, koji smjer i zašto ste ga odabrali?
Studirala sam dva studija, povijest i hrvatski jezik i književnost. Povijest je uvijek bila prvi izbor i najveća ljubav, a hrvatski jezik s obzirom na moju sklonost pisanju bio je nekako logičan izbor.
Što su vam donijeli studentski dani?
Odmah moram naglasiti da nisam bila tipičan student jer sam čitavo to vrijeme radila kao odgojiteljica u dječjem vrtiću, stoga su ti dani bili razdoblje kad sam učila i naučila žonglirati svim obavezama. Rekla bih da je to bilo razdoblje u kojem sam sebe već smatrala „odraslom u glavi“ iako me okolina i dalje promatrala kao dijete. Upravo sam tad naučila odvojiti svoje misli od tuđih mišljenja i oblikovati karakter koji je zaslužan za sve što je nakon tih godina uslijedilo.
Nakon faksa, radili ste i na Dubrovačkoj televiziji, vidite li se i dalje u novinarstvu?
Naravno! Bez sekunde razmišljanja i premišljanja mogu reći da je nešto s čime nisam završila, samo pauzirala. Ne znam kad će to biti ni kako će se moj povratak u te vode odigrati, ali sigurna sam da će se sve posložiti samo od sebe, kao i svaki put do sad. Moje je samo vjerovati i raditi na svojim idejama.
Sada radite u Osnovnoj školi, što predajete i kako je raditi s djecom?
Tako je, već četvrtu godinu radim u Osnovnoj školi Lapad i predajem Povijest i Hrvatski jezik. S djecom je uvijek zanimljivo. Od dvadesete godine i početka rada u vrtiću pa evo do škole, uvijek sam u kontaktu s njima. Vjerujem da je ključno postaviti granicu autoriteta i onda sve ide puno lakše. Komunikacija s djecom nosi jedne posebne emocije koje odrasli ne pokazuju tako četo u vlastitim interakcijama i to je ono što ovom poslu daje jednu posebnu notu.
Kako doživljavate Gen Z?
Rođena sam mjesec dana prije godine s kojom ova generacija počinje i mislim da sam svojim karakteristikama između njih i starije generacije. Obožavam sve ono što ih obilježava, a prije svega to je njihova hrabrost da život gledaju izvan nametnutih okvira. U velikoj mjeri odbijaju poslušnost na koju su naučeni naši roditelji i od života žele drugačije stvari. S druge strane, kod mlađih generacija uočavam manjak discipline i ustrajnosti. Ne želim generalizirati, ali promatrajući i one mlađe nego što su Gen Z, danas je u modu ušlo odbacivanje stvari, a ne popravljanje i ponovno pokušavanje. Eto, prenesenim značenjem, smatram da su oni stariji od nas u tom pogledu bili uspješniji, ali po svemu ostalom, Gen Z nam mogu biti uzori.
Kako je danas biti profesor?
Jedno kratko pitanje koje otvara duboku i tešku temu. Mogu reći da je taj posao daleko od onoga što sam očekivala kad sam završila fakultet. Radim u jednoj kvalitetnoj i izvrsno organiziranoj školi, ali problemi se nalaze na puno višim, državnim razinama. Obrazovanje i obrazovni sustav predstavljaju budućnost jedne zemlje, ali izgleda da su oni koji trebaju misliti o tome, na jedan način to potisnuli iz uma.
Što biste savjetovali mladima, napisali ste zanimljiv tekst na temu „Ne treba ti ogledalo“. Nosi lijepe poruke kako za mlade, a tako i za nas odrasle?
Da, radi se o poruci za jednu univerzalnu tematiku koja nije srodna samo mladima, već i onim puno starijima. Društvo smo koje je bombardirano utjecajima, fotografijama savršenih života, tijela i lica bez mane, standardima koje je skoro pa nemoguće doseći. Od najranijih dana stvaramo iskrivljene slike o sebi koje se s vremenom reflektiraju u ogledalu i nitko me ne može razuvjeriti da nam to ogledalo zapravo prikazuje odraz naših misli. U lovu na sve one „savršenosti“, gubimo pravu ljepotu, a to je ljepota autentičnosti koju ima svatko od nas.
Jedan vaš tekst naslovljen je „Koliko si spremna riskirati“? To je ujedno i naše pitanje za vas?
Moj odgovor je – puno! Neki dan sam napisala da je rizik ono što nas čini živima. Obožavam rizike i obožavam promjene. Obožavam osjećaj izlaska iz zone komfora i skoka u slijepo. Ne kažem da mi u tim trenucima ne drhte koljena, da mi se ne suši grlo i da mi misli ne žele početi raditi „sto na sat“, ali znam da me sve ono što želim postići čeka s druge strane puta, a preko njega vodi samo hrabrost.
