Ne treba se nitko iščuđavati nad bijesom i razdražljivošću, kojom pršte društvene mreže zbog “nevidljivosti” direktorice Ane Hrnić i umrtvljenosti dubrovačke Turističke zajednice gdje se svi zaposlenici doživljavaju neradnicima i uhljebima kojima, bez obzira na sve, “kuri” plaća u skoro pa punom iznosu. Ne treba se ni iščuđavati niti im išta zamjerati.
Vjerojatno svjestan da su kritike koje se upućuju na rad Turističke zajednice i nove direktorice Ane Hrnić posve opravdane i bolno istinite, “stvar” je u svoje ruke preuzeo gradonačelnik Mato Franković. Pod velom predsjednika Turističkog vijeća i autoritetom prvog čovjeka Grada počeo je s izuzetno aktivnim pozivima predstavnicima međunarodne turističke branše, ali i nastupima u medijima, što snažnije i odjekuje na tržištima koja se žele privući malim brojkama zaraženih od korone. Iako se ne treba osporavati potreba angažmana gradonačelnika u ovakvim vremenima koja su okrenuta naglavačke zbog covida-19, izostanak sinergijskog djelovanja s Turističkom zajednicom ukazuje na ozbiljan kadrovski promašaj prije šest mjeseci kada je Ana Hrnić izabrana za direktoricu. Mato Franković je uvijek naglašavao kako je izbor direktora i vodećih ljudi u ustanovama stvar političke odluke zbog koje se snosi i odgovornost i posljedice. Odgovornost je, svojim izuzetno živim aktivnostima već preuzeo, prebacujući fokus s nesposobnosti i nesnalaženja naše turističke zajednice u aktualnoj korona situaciji i usmjeravajući reflektore prema svom angažmanu, ali nije fer dozvoljavati da cijela turistička zajednica, gdje ima veoma iskusnih, radišnih i sposobnih ljudi, bude taoc jedne osobe. To jednostavno nije fer i ukoliko Ana Hrnić već nije uvidjela da bi se trebala zahvaliti na radnom mjestu koje, u ovom trenutku, nadilazi njene organizacijske, menadžerske i komunikacijske mogućnosti, gradonačelnik i Vijeće koje joj je nadređeno, bi joj trebali skrenuti pažnju na to. Jer ovako, preuzimajući njen posao pokušavaju skrenuti pažnju s problema, ali brane, neobranjivo.
Neiskustvo i nepoznavanje “materije” u nekim bi drugim, sretnijim vremenima, kada se sve odvijalo nonšalantno, nekim ustaljenim turističkim interesom koji je uvijek vladao i vladat će za Dubrovnikom, isplivalo vjerojatno nešto kasnije, jer se ne može sakriti, nego tek prikriti, ali je “vatreno krštenje” za Anu Hrnić stiglo već na početku njenog mandata koji, kako vrijeme odmiče sve više ukazuje da nema energiju, znanje, snagu ni snalažljivost kakva bi trebala krasiti prvog čovjeka Turističke zajednice grada kakav je Dubrovnik. To bi trebao biti imperativ uvijek i u svim vremenima kada se biraju ljudi koji bi trebali voditi sve, ne samo turizam uz bok i partnerski s čelnicima Grada. Krajnje pojednostavljeno rečeno i napisano ovo je vrijeme u kojemu na prvim linijama trebaju biti najsposobniji, a oni bi, nekom logikom stvari i pravičnošću trebali sjedati u prvim foteljama ustanova, institucija, organizacija. Što nije slučaj, a što najbolje pokazuju vremena koja živimo i u kojima radimo. Ni najsposobniji možda ne bi mogli napraviti čuda niti čudesa, ali bi znali kako napraviti maksimum maksimuma od onoga što se može i što je moguće u kontekstu vremena. Privatne inicijative kojima smo svjedočili proteklih dana i u našemu Gradu pokazatelj su kako se može pokušati napraviti maksimum maksimuma, te su upravo one pokazale kako ustanove čiji je to core biznis nisu ni proaktivne ni sposobne tako raditi. Svaka privatna inicijativa je šamar tromosti sustava kojega plaća i financira, a trebala bi biti zapravo njegova nadogradnja i važan partner.
Bijes i razdražljivost, kritike i primjedbe koje stižu iz dubrovačkog privatnog sektora koji (pre)življava na minimalcima s pomalo izgubljenom nadom da će rezultate iz ove sezone uspjeti “rastegnuti” do početka sljedeće bez bankrota i otkaza, prema dubrovačkoj turističkoj zajednici stoga su posve opravdani. Jer ukoliko je gradonačelnik sa svojim suradnicima preuzeo i funkciju Turističke zajednice, jednostavan je odgovor na pitanje treba li nama uopće ta i takva zajednica. I trošak koji proizvodi u ovakvoj besparici. Što bi se u Gradu u ovom trenutku promijenilo da je nema? Sami odgovorite. Vjerujete li da Turistička zajednica može u ovom trenutku nekakve nulte pozicije i “poklonjenog” novog početka za izradu strategije Dubrovnika na turističkoj mapi svijeta sutra, biti sudionikom, ako ne perjanicom? Odgovorite sami.
U Turističkoj zajednici Grada Dubrovnika ima pojedinaca koji znaju, koji mogu i koji, što je možda najvažnije, žele raditi i doprinositi i opravdati svoje postojanje u društvenoj zajednici. Ima i onih koji su, da se razumijemo, “namješteni” i “zbrinuti”. Sve se to znalo i kada se birao novi čelnik turističke zajednice prije šest mjeseci. Korona je možda prilika da se u turizmu isprave mnoge stvari koje su se bile “otele kontroli”, ali je sigurno i prilika da se ubuduće pri zapošljavanju, barem na najodgovornije pozicije, biraju najbolji. Ne bi tu smjelo biti ni ustupaka niti zahvala nekome zbog nečega. Vidimo kako se pozicije koje se možda doživljavaju najležernijima, preko noći mogu pretvoriti u čistu rovovsku borbu. U kojoj nema predaha, a dan umjesto 24 treba trajati 48 sati. I čini se kako je to savršeno jasno svima. Osim novoj direktorici za koju se mnogi pitaju – je li možda pošla na GO?
Za sve je kriv direktor zračne luke .i svi načelnici i gradonačelnici i župan normalno sa turističkom zajednicom .razlog nekordinacija i dogovor o cjeni avio sletanja pa razne kompanije ne sleću u čilipe .po mom mišljenju odmah svih razrješiti dužnosti i pozvati na odgovornost a pogotovo direktora zračne luke .