Zašto odlaze iz Grada ljudi koji su se u njemu rodili i vole ga? Zadovoljava li Grad svojom ponuđenom kvalitetom života potrebe svojih građana? Ima li sve što nam treba za život kakav želimo živjeti? Sve su to pitanja koja i spontano počnemo postavljati kad čujemo kako se odlazi… donosimo priče naših sugrađana koji su prelomili i odselili, te svojim angažmanom aktivno doprinijeli zajednici u koju su stigli. To je Zrinka Šimunović ostvarila u Samoboru.
Blago ti se. Preselila si se.
Nakon što sam prije 2,5 godine napustila svoj grad često sam čula ovu rečenicu. Iskreno nazvala bih se više hrabrom nego sretnom, jer za svaku promjenu pa i onu najmanju, potrebna nam je hrabrost, a ne sreća.
Smatram kako u današnje vrijeme većina ljudi zna biti hrabra na riječima, sve do trenutka kada ih trebaju pretvoriti u djela.
Možda je to i dio našeg mentaliteta; kukamo, ali ništa ne mijenjamo. Ta navika i osjećaj ugode duboko su nam se uvukli pod kožu, pa većinu vremena živimo na autopilotu.
Volim svoj Grad! Volim osjećaj koji imam kada mislim na njega. Ne treba mi dugo da shvatim kako se taj osjećaj najviše veže uz djetinjstvo i Grad kakav pamtim iz tog predratnog vremena.
Kada se nije živjelo samo od turizma i mislilo samo o sezoni.
Živjelo se. Družilo se. Nikad neću zaboraviti subotnja jutra u Gradu, miris pužića u Cele, hranjenje golubova i malog gustog u Lučija.
Danas, nažalost, toga više nema. Okrećemo se gostima i njihovim potrebama zaboravljajući na naše. U potrazi za prihvaćanjem, mnogi se ljudi odriču svojih vrijednosti i žive život prema tuđim standardima.
Grad u kojem sam odrasla bio je pun života i energije. Ljudi su se družili na ulicama, u kafićima i plažama. Bilo je buke, gužve i žurbe, ali sve kao dio gradskog šarma, a ne ona buka i gužva koju danas poznajemo. Više nema te atmosfere. Ljeti sve postaje tako brzo i kaotično.
Pogled sa Srđa otkriva manjak zelene prirodne boje. Još samo Petka stoji ponosno okružena svojim stablima jer svuda oko nas niču nove zgrade, apartmani, parkinzi. Sve češće čujemo kako grad gubi svoj karakter i postaje bezličan. Gubi toplinu i ljudskost koju je nekada imao.
Ponekad se čini da je novac postao jedini cilj, a ljudi su postali samo brojevi u računicama. Bez nekog jasnog plana trpa se više nego što se može primiti, pa polako ostajemo izvan kontrole. Lokalne male butige i obrti ne mogu opstati i često svjedočimo odustajanju onih koji iz srca žele nešto istinski promijeniti ili dati zajednici.
Što će nam ekonomski rast ako ne možemo zadržati duh grada koji je nekada bio.
Ako nemamo gdje kupiti cipele ili odvesti auto na servis, a za većinu zdravstvenih problema primorani smo ići u Split ili Zagreb.
Iako je teško pronaći ravnotežu između tradicije i promjene, i između života za sebe i za druge, važno je ostati dosljedan svojim vrijednostima i ciljevima. Ne smijemo zaboraviti tko smo i odakle dolazimo, ali isto tako ne smijemo se bojati promjena i novih iskustava.
Upravo ta želja za promjenom, nemogućnost ostvarivanja osobnih ciljeva i obiteljskih potreba prevagnuli su i natjerali nas kao obitelj na preseljenje. Donošenje te odluke nije bilo niti malo lako. Bilo je teško zamisliti sebe negdje drugdje, daleko od svih ljudi i mjesta koja sam poznavala cijeli svoj život. Činilo mi se kao da ostavljam dio sebe iza sebe.
Međutim, vremenom sam shvatila da, iako sam napustila rodni grad, to ne znači da sam ga napustila zauvijek. I dalje se vraćam kad god imam priliku, posjećujem stare prijatelje i obitelj te ponovno proživljavam neka od svojih najdražih sjećanja. Također, u mnogim aspektima sam zadržala svoj stav i vrijednosti koje sam usvojila tamo, što me čini još uvijek povezanom s tim mjestom.
Iako možda ne mogu biti tamo fizički, uvijek ću nositi dio svog grada sa sobom u svom srcu. Ta neraskidiva veza s mojom prošlošću i mojim korijenima me čini snažnom i sigurnom u svojoj sadašnjosti i budućnosti.
Prirodno je osjećati nostalgiju za gradom koji smo nekad poznavali, jer se promjene događaju bez obzira na naše želje. Nema smisla žaliti za onim čega više nema. Grad je i dalje tu i itekako ima još dosta toga za ponuditi zato nek’ nam tradicija bude inspiracija, a promjena prilika za rast i napredak koji će ponovno stvoriti grad u kojem ćemo uživati, koji ćemo voljeti i koji će voljeti nas.
Te u konačnici grad u kojeg ćemo se rado vratiti!
