Ja nemam djecu. Nisam nikad namjeravala raditi s djecom, smatrala sam da to bolje rade ljudi koji imaju iskustva sa svojom.
No, psihologija je moja struka. Iako mi nije više u tituli, uvijek mi je u opisu posla. Osobito psihologija kolektiva i kulture. Kad slušam ljude, ja čujem kulturološke obrasce i podsvjesno ugrađene kolektivne pretpostavke.
Nakon puno obeshrabrujućih razgovora o politici i duboko ukorijenjenim društvenim problemima kod nas (a i svugdje drugo, istini za volju), shvatila sam da se ne može biti netko tko u društvu radi „na novoj paradigmi“, a ne raditi s djecom.
Djeca su ti ljudi sutrašnjice koji će živjeti novu paradigmu.
Ovakvu ili onakvu. Ako želimo utjecati na nju, najbolja intervencija je kroz djecu. To izvrsno rade ovi koji u svoje svrhe kreiraju paradigmu manipulacije strahom i efekt izbezumljenog stada.
Što onda želimo naučiti tu djecu, pitam se dok ih promatram. Što će im pomoći s ovim što smo im mi nesvjesno i nehajno zakuhali?
E tu lako krene wish-lista: Treba im snaga, vjera u sebe, vjera u budućnost, a najviše od svega vjera u ljude, u zajedništvo. Treba im kreativnost, sloboda uma, sposobnost da vide nove mogućnosti i nova rješenja.
Treba im sloboda od nas, našeg cinizma, naših sistema i naših pretpostavki. Treba im ljubav i podrška, da se ne boje nepoznatog. Treba im etički kompas i vjera u opće dobro. Trebaju vjerovati da je vrijedno raditi za opće dobro.
Uf… Ma treba im izgleda najviše da im se mi skinemo s vrata.
A meni treba čarobni štapić.
S malima je lako, oni su još uvijek savršeni i treba ih samo slušati. Treba, pak, vidjeti kako „dišu“ ovi malo veći na koje je društveni odgoj već stavio šape.
Već neko vrijeme držimo satove na joga ljuljačkama za osnovnoškolce, tako da imam priliku promatrati ih par puta tjedno.
Iznenadi me zrelost i mudrost puno puta, ali iznenadi me često i vidljiv strah od neuspjeha, strah od nesavršenosti i nedostatnosti, strah uopće probati, a kamo li ustrajati, fulati sto puta, pa naučiti.
Njima je puno teže nego je bilo nama, svaki njihov pokušaj za čas je na društvenim mrežama. Mora biti savršen, svi će komentirati, dokaz o njemu nikad neće nestati.
Možda je ono što im najviše trebamo dati – emocionalna inteligencija.
Da se izbore sa svojim emocijama i ostanu „u igri“ i kad je to za ego obeshrabrujuće i teško, da nađu svoju vrijednosti mimo toga kako ih drugi vide, i svoju viziju mimo toga što im drugi kažu da je moguće.
I licenca da manje slušaju, a više stvaraju iznutra. Probat ćemo.
Marija Grgurević je vlasnica holističkog fitness studija Elixir Vitae u Župi. Prije par godina ostavila je posao u event managementu i krenula je u podvig stvaranja jednog eksperimentalnog prostora za istraživanje nove paradigme života koji izlazi iz vlastitog kreativnog stvaranja i duhovnog rasta.
