Uz mrkog medvjeda, vuk (Canis lupus) je najveći grabežljivac na europskom kopnu. Njegovo prirodno stanište su šumovita brdska područja, gdje živi i njegov glavni plijen, parnoprstaši (jeleni, divlje svinje…). Sposobnosti vuka uvidjeli su i prvi ljudi koji su živjeli od lova i sakupljanja, pa ne iznenađuje da je upravo vuk bio jedna od prvih udomljenih životinja, čiji će potomak postati čovjekov najbolji prijatelj, pas. U međuvremenu se poimanje vuka znatno promijenilo. Od zvijeri kojoj se prvi čovjek divio, vuk je postao štetočina koja ubija stoku. Gotovo u svim pričama za djecu vuk je negativac, a njegovo ubijanje je poželjno. S druge strane, etničke skupine koje su nastavile živjeti u lovačko-sakupljačkom društvu, i dalje se dive vuku (u 19. st. skupina američkih domorodaca vuka zove bratom). Danas ćemo obratiti pažnju na poimanje vuka u Konavlima – nekad i danas.
Da je vuk bio prisutan u Konavlima od pamtivijeka, svjedoče nam zapisi o hajkama na njih te sami toponimi kojih u Konavlima ne nedostaje. Tako u Pavljem Brdu nalazimo Vučju glavu, u Gabrilima Vučino okolište, u Čilipima Vučku njivu i Vučje ždrijelo, u Đurinićima Vučinu njivu, a u Brotnicama Vučetinu lazinu još u 15. stoljeću. Neki od ovih toponima žive i danas, a u međuvremenu su nastali i neki drugi. Naravno, treba imati na umu da su neki toponimi vezani uz osobno ime Vuko i njegove izvedenice, a ne za životinju.
Nažalost, teško je utvrditi kakav su pogled na vuka imali Konavljani prije dolaska pod vlast Dubrovačke Republike jer nam o tome zapisi ne govore. Ipak, uzme li se u obzir da u razdoblju razvijenog srednjeg vijeka u čitavoj Europi dolazi do deforestacije, a samim time i depopulacije vukova, vjerojatno u Konavlima nije bilo drugačije. Tome u prilog ide i pretpostavka da su se Konavljani prije nego postaju dio Republike pretežno bavili stočarstvom. Drugim riječima, deforestacijom se smanjuje broj prirodnog plijena vukova, kao i njihovo stanište, što dovodi do većeg približavanja ljudskog i vučjeg staništa. Vukovi zbog nedostatka divljači napadaju konavosku stoku. Tako je vuk postao glavni negativac svih onih koji imaju stoku, što dovodi do izlovljavanja ovih zvijeri, što gotovo dovodi do njihova izumiranja.
Nakon velikih epidemija kuge i znatne depopulacije većeg dijela Europe, populacija vukova i ostale divljači se povećava. Uz to, nekada obrađene površine zarastaju u šume, čime se širi vučje stanište. Preostalo stanovništvo koje se bavi stočarstvom ima velikih problema s vukovima sve do ponovne deforestacije i većih ratarskih pothvata u 19. stoljeću.
Treba uzeti u obzir da stočarstvo nije bilo odabir, nego nužda, a samim time iznimno važno za osiguranje egzistencije. Vukovi su tako prijetili ljudskoj egzistenciji, pa se na njih rade hajke, odnosno udruženi seljaci ih love. O jednoj takvoj hajki obavještava nas i Serafino Razzi (1531. – 1611.). On Konavle opisuje kao: Taj se predjel što počinje od Cavtata, pod kojega se vlašću u starini morao nalaziti, proteže u rečenoj duljini prema istoku između dvaju planinskih lanaca, jednog prema jugu, što mu zaklanja pogled na more, a drugoga prema sjeveru – manje obrađenog, više brdovitog i šumovita, napučenoga zvijerima. O kakvim se zvijerima radi, objašnjava dalje: dana 10. veljače 1589. ujutro, lov na vukove koji su noću sišli s tih visokih brda.
Iako vukovi rijetko napadaju čovjeka jer ga se u principu boje, u Konavlima je ostala živa predaja iz Mikulića gdje su vukovi usmrtili dijete. Što se točno dogodilo teško je zaključiti, ali vjerojatno su vukovi zamijenili dijete za plijen i napali ga. Premda sličnih priča ima malo, strah od vuka bio je konavoska svakodnevica, a najviše su ih se bojala djeca. Tako su Vlasi oteli dječaka s Kune zajedno s njegovim stadom i zatvorili ga u obor. Dječaku su rekli da ne napušta obor do jutra jer će ga napasti vukovi.
Zbog povećanog bavljenja poljoprivredom i krčenja šuma broj vukova u Konavlima i okolici znatno se smanjio do 20. stoljeća. Kazivači odaju da su vukovi nakon drugoga rata nestali jer ih se trovalo. Tome treba nadodati da je sve do Domovinskog rata državna vlast poticala ubijanje vukova. Tek se 1995. godine vuk zaštitio kao ugrožena životinja. Nekoliko godina kasnije ponovno će se pojaviti u Konavlima. Usprkos brojnim teorijama o čipiranim ili puštenim vukovima, vjerojatnije je da se radi o vukovima koji su se spustili iz obližnje Hercegovine kao što je bilo i u vrijeme Serafina Razzija. Za razliku od 16. stoljeća, vukovi su danas naišli na neobrađeno i šumom obraslo polje, više nego pogodno za nastanjivanje. U novom staništu vukovi nisu pronašli puno divljači, ali su u svojoj blizini našli nekoliko većih stada domaće stoke.
U novije vrijeme nije zabilježen napad na čovjeka, ali svake godine vukovi ubiju brojna grla stoke u Konavlima. Osim vlasnika stoke koji izgubljeno pokušavaju nadoknaditi državnom potporom, nezadovoljni su i lovci koji tvrde da vukovi ubijaju previše divljači. U opreci s njima stoji Ministarstvo za zaštitu okoliša prema kojemu je broj vukova i dalje prenizak u Hrvatskoj. Dok se sve tri strane ne dogovore, problem vukova u Konavlima se neće riješiti, a što će se dogoditi ostaje nam vidjeti u budućnosti.
Objavljeno u Samonikle priče iz muzeja, Samonikle priče iz prirode
