Vodimo vas u Kuću za odmor ljubitelja vina na Pelješcu, kod Maje i Denisa iz Vinarije Križ

Marijeta Čalić i Denis Bogojević Marušić dobro su poznati u “vinskom svijetu” i svugdje su dobrodošli kao predavači koji imaju što reći i savjetovati na temu uzgoja grožđa i prerade vina vinarije Križ koja se od 2008. bavi ekološkim uzgojem vinove loze te su i prvi certificirani ekološki proizvođači grožđa u našoj županiji.

No ovoga puta, ne idemo do pelješke Prizdrine zbog njihove vinarije Križ, već zbog Kuće za odmor ljubitelja vina!

Da, da… dobro ste pročitali, Marijeta i Denis su uz Vinariju Križ, obnovili petostoljetnu starinu, prvo za njihovo vlastito stanovanje, a potom i kat za turističko iznajmljivanje. I logično, nazvali su je jedino i kako su mogli – kuća ljubitelja vina.

Denis se, samo ukratko podsjetimo, iz Splita preselio u malo pelješko selo Prizdrina 2004. godine, najlegendarnija izjava koju je u međuvremenu dao još odjekuje i glasi “Prizdrina nikad neće biti pripizdina”, baš i kao što odgovara izričaju rockerskog imidža koji ga prati, sadnjom grka vratio je tradiciju na Pelješac, a potvrdu vizije „pravog puta“, poglavito biodinamičkog pristupa održavanju vinograda, dobio je od Alexa Podolinskyog, jednog od najvećih zagovornika biodinamike. Na jednom vinskom festivalu u Italiji degustator Eugenio Mailler i povjesničar vina Yann Grappe ustvrdili su, pijući njegov plavac, kako je riječ „o vinu koje podsjeća na neka stara vremena kada je i tip opijenosti koje izaziva bilo jedan od kriterija njegovog vrednovanja“.

No, vratimo se mi u Kuću za odmor ljubitelja vina o kojoj razgovaramo s Marijetom, Majom Čalić.

Koliko je trajala obnova kuće (je li stvarno stara 500 godina?) koliko ste se pripremali i odlučivali o tom poduhvatu?

-Nemamo točan zapis niti godinu uklesanu u kamen kuće, međutim, promatrajući kuću izvana primjećuje se određena slojevitost i različitost stila gradnje po katovima kroz vrijeme. Kamen u prizemlju kuće slagan je u nešto slobodnijem stilu, dok su drugi i treći kat građeni prema zakonima Dubrovačke Republike. Kuća je građena u tradicijskom stilu i u prizemlju prema sjećanjima Denisovog oca Mile su bile štale i konoba, dok su sobe na gornjem katu.

S obzirom na veličinu kuće jasno je da su je gradila vlastela. Prema riječima akademika Nenada Vekarića koji je proučavao povijest prezimena na Pelješcu, najvjerojatnije je u ovoj kući živio Bogoje de Priana koji je potjecao iz roda rćanskih župana u vremenu prije potpadanja Pelješca pod Dubrovnik i od kojeg potječe prezime Bogoević u Prizdrini. Dakle, 14. stoljeće. Također, tijekom renoviranja trećeg kata u fugi smo pronašli sakrivene 4 venecijanske kovanice Soldi koje su se koristile za trgovanje u Dalmaciji i Albaniji s natpisom „Dalma et Alban“ koje su se kovale od 17 stoljeća.

Da stavimo stvari u realni kontekst, Denisov otac je rođen u ovoj kući, kuća je bila napuštena dvadesetak godina i nakon povratka Miljenka 1992. i Denisa 2004. iz Splita na Pelješac krenula je obnova kuće i još nije gotova, a vjerujem da nikad niti neće biti, jer kako se kaže „kuća je rupa bez dna“. Denis obnavlja kuću od kako je odlučio trajno se nastaniti u Prizdrini. Prvo je prilagodio prostor sebi za život i za potrebe vinarije. Ja sam mu se pridružila 2012. i od tad se stalno nešto mijenja, popravlja i prilagođava, ali najzahtjevnije je definitivno bilo renovirati drugi kat koji je sad u funkciji turističkog objekta u sklopu našeg poljoprivrednog gospodarstva. Bilo je nužno promijeniti krov, a kad krenete u to onda jedno vuče drugo, pa smo mislili možemo srediti cijeli kat i tako je to krenulo… Sama adaptacija, od prvih radova do prvih gostiju, je trajala 4 godine.

Tko vam je pomogao osmisliti arhitektonski interijer i cijelu kuću?

-Interijer smo osmislili Denis i ja, bez arhitektonskog projekta, ali s puno promišljanja, skiciranja na papiru, razgovora s prijateljima, savjetovanja, pretraživanja po internetu. Problem su bili izvođači radova. Nije lako pronaći kvalitetne izvođače u ruralnom prostoru Pelješca i to s vrlo skromnim budžetom. Izvođači koji su nama dostupni ionako ne čitaju arhitektonske projekte nego „udaraju po svome“. Bilo je tu puno stresa i neprospavanih noći, a i ludila tijekom korone. Cijelu stvar je spasio, osmislio i na kraju doveo do savršenstva naš prijatelj Valerio Jerković koji je vrsni majstor obrade kamena u starim kućama. Mi smo “samo” željeli zadržati izvorni izgled kuće, raditi što više s prirodnim materijalima, a u isto vrijeme dati kući moderni štih.

Članovi smo Slow Food Conviviuma Dubrovnik od samih početaka. Kroz našu malu obiteljsku priču, ambijent, atmosferu i ponuđeno vino želimo dočarati vrednote Pelješca.

Vinarija Križ

Nemate bazen, nemate jacuzzi… zašto? Rekla bi većina da je to malo neobično, prostora imate…

-Nemamo bazen, niti jacuzzi jer se to jednostavno kosi s našom životnom filozofijom i pristupom turizmu. Mi smo vinarija koja se bavi ekološkim uzgojem grožđa i proizvodnjom prirodnih vina. Puno razmišljamo o održivosti, očuvanju sela i izvornog krajolika, ali također i o zdravom životu, nezagađenoj hrani te racionalnom iskorištavanju resursa. Tako da se bazen ili jacuzzi nikako ne uklapaju u naš način života i umjesto toga u našem vrtu raste cvijeće, povrće i začini koje gosti mogu slobodno koristiti i što sa zadovoljstvom i čine. Želimo našim gostima pružiti autohtonu sliku života na selu i predstaviti im naša iskrena vina u izvornom ambijentu. Iznimno smo ponosni na ljepote Pelješca i nastojimo našim gostima pokazati da živimo u „raju na zemlji“ te ih uputiti da istražuju plaže i uživaju u najljepšem prirodnom bazenu koji nas okružuje. Takav pristup profilirao je naše goste tako da nitko ni ne pita za bazen.

 
Ne čudi me naziv kuće, ali je fakat odličan… jeste dugo smišljali i koliko je dala efekta u odabiru strukture gostiju?

-Mi ne biramo goste, oni biraju nas. Ne znam točno da li ih više privlači izgled kuće ili spoznaja da su na izvoru alkohola. Mi smo prvenstveno vinogradari i vinari, a smještaj je samo dodatna vrijednost koja daje smisao ovoj kući. Trenutno u kući živimo nas troje i ovaj obnovljeni prostor slobodan je za sve putnike, istraživače, digitalne nomade i sve naše prijatelje koje rado ugošćujemo. Svakako želimo privući ljubitelje vina i većina gostiju to i je.

“Znam da Prizdrina nikad neće biti pripizdina” Denisov je citat. Ali, je li daleko ili to i nama domaćima i strancima sve više je mamac za dolazak, novi način života ili odmaranja ili užitka…

-Pripizdina je u glavi, a ne u geografskom području. Mislim da je današnji način života i rada na rubu pucanja i održivosti, tako da je logično da ljudi žele pobjeći od ludila masovnog turizma i lažnih vrijednosti. Život u ruralnom području nije hendikep već prednost koju treba shvatiti i zgrabiti.

Svojim pristupom od svega činite umjetnost, takav se dojam stječe… je li proizvodnja vina umjetnost i privlači li ljude posebnih osobnosti, a onda je iznajmljivanje ove kuće samo dodatak za potpuni ugođaj…ili?

-Najvažnije je od svega je da mi radimo ono što volimo i da je taj rad iskren što očito privlači ljude istog senzibiliteta.
 
Što se vašim gostima najviše sviđa?

-Najviše im se sviđa netaknuta priroda Pelješca, krajolik, more i eno-gastro ponuda, a kod nas mislim da je to ipak iskreni odnos prema njima, sloboda i širina prostora te svakako kušanje vina u našoj konobi.
 
Je li se time oboje isključivo bavite ?

-Denis 100 %, a ja još radim u LAG-u 5 na projektima vezanim za ruralni razvoj.
 
Kako biste u tri riječi opisali svoj stil života?

-Sretno, razigrano i opušteno…ovo su Maruškine riječi. (kćer, op.a.)