Na 30. Sa(n)jam knjige u Istri koji se održava od 29. prosinca do 8. prosinca putuju brojni konavoski likovni, glazbeni i kazališni umjetnici, književnici i autori iz Konavala, budući je jedan program sajma posvećen našem najjužnijem hrvatskom kraju, Konavlima. Brojne su kulturne poveznice zbog kojih su Konavle, koji s Istrom, uz ostalo, dijele mediteranski i antički prostor, postale prva zemlja gost Histrokozmosa. Svoj mikrokozmos Konavljani će u programu Konavle – zemlje gost predstavljati predvođeni leksikografom i piscem Vlahom Bogišićem.
Kako je došlo do suradnje Istre i Konavala na ovom sajmu knjige – pitamo Vlaha Bogišića koji će na sajmu predstaviti i svoj “Rječnik zaljubljenika u Konavle” koji se među konavoskom, ali i širom hrvatskom javnošću očekuje s nestrpljenjem. Jer, zaljubljenika u Konavle je dosta, bez obzira na njihovo mjesto rođenja.
– Pulska književna i knjižarska smotra, koja već u svom nazivu Sa(n)jam knjige u Istri sadrži to dvojstvo književne fantazije i knjižarske poduzetnosti već je tridesetak godina mjesto sretnih, ponekad neočekivanih susreta. Njezina utemeljiteljica i direktorica Magdalena Vodopija pridobila je za svoju neobičnu i uspješnu priču književne nobelovce Orhana Pamuka i Soyinku, dizajnere epohe Umberta Eca i Sloterdijka, pjesnike, sajam je otvarao i našijenac Luko Paljetak, velike pripovjedače Cercasa i Mirka Kovača, zaljubljenika u Konavle koji je u Istri pronašao drugi zavičaj, ali i niz kulturnih prostora, ja bih rekao zemalja – Vojvodine, Makedonije, Crne Gore, Ljubljane, Hercegovine. U nekoliko sam navrata posljednjih godina ondje među knjigama, u znamenitom habsburškom zdanju mornaričkoga doma, zatekao konavoskog načelnika Boža Lasića. Lasić je između ostaloga, a i to ostalo je poput maslinarstva i planinarenja zanimljivo, bibliofil i kolekcionar, a kao što se zna pomalo i pisac. I sam se pak među sajamskim gostima ponekad zateknem ciljano, kao sudionik programa, a ponekad slučajno, po drugim istarskim poslovima, ili tek onako. Istru nije jednostavno dokučiti, pa premda sam s profesorom Bertošom i županom Jakovčićem pokrenuo Istarsku enciklopediju, na koju sam silno ponosan, a s nekoliko naraštaja studenata u Puli radio na razumijevanju književnih svjetova, njezina me unutrašnja mobilnost, to da se obnavlja a ne kontinuira, uvijek privlačila. Budući da je sajam lani svoj festivalski repertoar proširio na vinski program, književne i kulturne aspekte istarske vinske tradicije i prakse, pomislio sam da bi upravo vinska trasa mogla povezati Konavle i Istru, pa su Magdalena Vodopija i Božo Lasić u festivalskom uredu popili kavu i tako Konavle u Istru već ove godine dolaze kao zemlja gost.
Konavle kao terra eterica – Crvikova sretno pogođena atribucija
Spajate terru magicu i terru etericu – što samim takvim određenjima ovih dviju regija sugerirate ili barem fino naglašavate?
– Terra magica je kao atribucija Istre, istarskog svijeta, mikrokozmosa, dobro zaživjela. Kako to već ide s takvim inačicama čuje ju se i razumije već prema prigodi i komunikacijskom aparatu onoga kome je namijenjena. U prvi se mah činilo da bi na taj magični supstrat bilo moguće, da ima pokrića odgovoriti s Konavlima kao terrom mysticom, jer je sav taj naš konavoski ambijent prožet mističnim, kominima i mandragorom, bijelim vilama i lorcima, izmaglicom u gaju i orkanskim valovima što se razbijaju o konavoske stijene. Ali Petar Crvik, mladi vinar iz već pomalo znamenitog podruma u Komajima, sugerirao je bolju, točniju inačicu, s kojom se Konavle zbilja uvezuju s Istrom i drugim zemljama Helade – terru etericu. Crvikova je atribucija sretno pogođena i nadam se da će je konavoski kulturni i turistički spektar promicati, jer je utemeljena, ključno konavosko osjetilo je miris, a Konavle su, kao što se zna, Eskulapov vrt, s tim da se i eterično poput mističnog odnosi i na prožetost po sebi, prostora, bića i svemira. Spustimo li se ipak s te simboličke platforme u pragmatični kontekst, Konavle i Istru doista povezuje europski civilizacijski iskon, te su zemlje, svaka na svoj način, džepne zbirke sjećanja na argonaute i zlatno runo, doba koje zapravo prethodi i Dubrovniku i rimskim gladijatorskim spektaklima u pulskoj areni.
Je li bilo izazovno osmisliti program predstavljanja Konavala u Istri i jeste li se možda i sami iznenadili bogatstvom građe koja je nasta(ja)la u Konavlima, a koju ćete predstaviti na sajmu knjiga?
– Kad se krene skicirati ili projektirati neki program, baš kao i priču ili predstavu, on zadobije svoj život, pomalo se otme planovima. Uvijek k tome postoje okviri i ograničenja, a i zadane pretpostavke. Tako smo ovdje doista krenuli od programske sheme kakvu pulska smotra njeguje, dakle knjige, izložbe, karakteristični kreativni opusi, a onda i spomenuta konavoska vinska lista. U samom pojmu selekcije sadržana je reprezentativnost izbora, a Konavle raspolažu s toliko toga vidljivog, ali da i zapretenog. Festivali nisu kritičke smotre, njihova je uloga prije da skrenu pozornost, nego da valoriziraju, pa ipak odabir fragmenata za predstavljanje nije jednostavan, ni po područjima, a ni uvrštenim sudionicima.
Dobro, ponekad ponešto od onog što biste željeli nije moguće postići ili netko ne može sudjelovati, ali se u konačnici treba odlučiti bilo da je riječ o pjesnicima ili vinarima. No prigodu da o Konavlima govorimo kao zemlji koja ima ne samo svoju baštinu i sjećanje već i recentnu kreativnu zbilju i dobili smo tako što raspolažemo cjelinama iz kojih nije lako birati. Recimo zbilja mi je žao što u programu nema Nikše Penda, autora nekoliko zbirki pjesama, a ni repera Mihaela Klaića, ali kao što je rečeno program je s obzirom na termine trebalo profilirati kao konzinstentan. Riječ je pritom o rekao bih četiri uporišta, izložbi Let s vilama Antonije Rusković; prodajnoj izložbi konavoskih knjiga, ako se ne varam konavoske knjige će prvi put uopće biti dostupne na jednom mjestu, a kao svojevrsni prolog dolazi im i Rječnik zaljubljenika u Konavle; autorskim opusima Luka Paljetka i Tereze Kesovije; te vinskoj reprezentaciji Crvik, Zore, Karaman te Dubrovački podrumi iz kojih dolazi Vlaho Ivaniš, a kao interpretator ekipu osnažuje Juraj Magud. U konavoskom festivalskom programu sudjeluju i gosti, znamenite gospođe, galeristica Gorka Cvajner i Ljuba Gamulin, kustosica, kulturna promotorica, utemeljiteljica brenda Sebastijan, dok još nismo ni znali što su to brendovi, potom profesor Tomislav Bogdan sa zagrebačke katedre starije hrvatske književnosti, pa naš najbolji dramski pisac Mate Matišić te, također iz kazališta, i to zagrebačkog HNK, u različitim ulogama i svojstvima Cavtaćanin Nikša Kušelj. Ako se napokon to može i smije tako reći, uza sav respekt spram konavoske tradicije i građe o njoj, ovaj je programski sažetak pokušaj prezentacije živih Konavala na način koji se raspoznaje kad se kroz njih danas kreće.
Rječnik zaljubljenika u Konavle
U Puli će biti promovirana i Vaša knjiga Rječnik zaljubljenika u Konavle – kako dugo je nastajala, koje ste sve izvore koristiti za nju i kako ste napravili odabir emotivnih pričica kroz koje opisujete Konavle nekad i sad?
– Rječnik zaljubljenika u Konavle je romaneskni mozaik zasnovan na izvorima, konavoskoj bibliografiji, konavoskim razgovorima, a pomalo i na osobnom doživljaju toga što je to konavoska priča. Nastajao je, već kako se uzme, čitav život, kroz godine prikupljanja i studiranja građe, tek onda kroz ovu godinu skiciranja i definiranja rukopisa. U strukturi, rasporedu natuknica koje se naslovno odnose na mjesta, ljude, pojave i sudbine vjerojatno ima nešto od moje leksikografske profesije, čak i u inzistiranju da fragmenti budu približno jednakoga opsega, svaka je priča sažeta u identičan okvir i osobno poentirana. Kada se piše o Konavlima ne možete zaobići gvardijana konavoske matice, arhiva, knjižnice ili kakogod Nika Kapetanića i njegovu kritičku kroniku s otvorenim zbirom epizoda.
E sad, je li s obzirom na to lakše ili možda teže pisati, posve je otvoreno pitanje. Dakako da je lakše, jer bi dobar pisac sročio galeriju likova i romana iz Kapetanićevih fusnota, a i može ga nazvati u svako doba, što sam ove godine opet nerijetko koristio. Ali s druge strane je teže, jer podrazumijeva odgovornost, pitate se niste li se, bez obzira na žanr ogriješili o postavljenu letvicu. A i još nešto. Obično se uzima, a i sam Kapetanić drži do takve pozicije, da je on pisac precizan i škrt u izrazu. Vjerojatno jest, no kada se prepustite toj njegovoj konavoskoj frazi zateknete se u tipičnoj lijepoj prozi koja teče, i misaono i stilski. Pa vam onda to stoji u primisli. Svoje sam izvore, i stručne i razgovorne, sa zahvalnošću popisao u knjizi, poimence, po konavosku, a ako sam koga, a vjerojatno jesam, previdio to sigurno nije iz namjere, jer je Rječnik mistifikacijska a ne polemična knjiga. Pomalo bih sentimentalno spomenuo Vesnu Miović, koju sam kao konavoski autsajder zatekao u gimnazijskom razredu na Pločama i s kojom do danas dijelim fantaziju o granici na kojoj se zasnivaju tolike njezine studije koje čitam zato što su važne, što često govore o Konavlima ali i o svijetu koji je konavoski, pa i kad je velik i dalek. A kad je već riječ i o tome kako natuknice ili priče dođu, ili odu, možda govori ona posvećena Ninu Obradoviću. Zamolio sam ga da popričamo o Agrumu, a onda se iz toga višesatnog razgovora ispod lovorika u Monkovića probio onaj početni impuls iz kojega vjerojatno i dolazi taj Rječnik baš kao rječnik da se Nino kao sudbina zajednice zatekne i kao jedan od njezinih naslovnih likova.
Pročitala sam jedan komentar – konačno da o Konavlima piše Konavljanin – je li Vas to nasmijalo ili Vam je laskalo ili…?
– Konavljanin se postaje inicijacijom, ali ostaje ako imate svoju konavosku zajednicu. Ako je netko to rekao za mene, hvala mu u smislu što misli da je imam. Vjerojatno to drugi prepoznaju bolje od nas samih, premda nije nevažno kako to sami osjećate. To je kao i s vjerom, dobije se inicijacijom, ali je zapravo nema bez zajednice, i to ne apstraktne, nego prave. Ono što je pritom sigurno jest da sam barem desetak godina bio pravi Konavljanin, otkad sam se kao dječak zatekao na prvoj izložbi Mija Šiše Konavljanina u Kneževu dvoru pa dok sam izašao na javnu scenu mislim čak u Večernjem listu, zgrožen planom da se Agrum kao konavoska platforma razgradi i restrukturira za dobrobit kako se tada govorilo, a to je poželjna fraza i danas, šire zajednice. Ne znam laska li mi to ili laskam sebi ali mi je nakon svega drago da sam tada bio, a to valjda znači i da jesam Konavjanin.
Konavle su zavičajna zemlja, ne mjesto
Dugo već Vaša je stalna adresa u Zagrebu, pa s takvim i tolikim odmakom, kako bi pojasnili i obrazložili tu nevjerojatnu povezanost Konavljana sa svojim zavičajem, koliko god i gdje god diljem svijeta živjeli?
– Volio bih vjerovati Mariju Vargasu Llosi čiji mi je Rječnik zaljubljenika u Latinsku Ameriku nerijetko, a ne samo u ovoj prigodi pri ruci kako se je dobro izmjestiti da bi pogled na ono što poznajete postao izoštren, drugim riječima da se Ande bolje vide iz Pariza, a Sniježnica iz Zagreba. No kada je riječ o Konavljanima postoji posebna nit koja profilira taj odmak, naše milenijsko prožimanje s Dubrovnikom, koji smo uostalom i osnovali, barem kao ono što se uzima za povijesni Dubrovnik. Ali pustimo sad to, Konavjani se javljaju i u epilogu te povijesne drame i Grad, kada izgubi ravnotežu i samostalnost, odnose doma, u Konavle. Sva dotadašnja napetost između konavoske i dubrovačke vlastele, sva dubrovačka dominacija tada nestaje i Konavjani održavaju rituale potonulog svijeta kao svoju životnu praksu. To je bilo moguće, jer su za razliku od dubrovačkih podanika iz drugih knežija, sačuvali tu drskost, samouvjerenost. A ta vrsta razumijevanja domovine, kako se po konavosku kaže, nije ponizna, ali ni ohola. Mislim da je o toj vrsti osjećaja riječ kada se prepoznaje da su Konavjani u svijetu svoji, da nastoje zadržati zajednicu u Konavlima, a ne pokrenuti kakav zavičajni klub. Jer Konavle nisu zavičajno mjesto, zavičajna zemlja da, ali mjesto ne. Takav je mali zavičaj uvijek unutar Konavala, na Brdima ili u Vitaljini. Ima to i svoju cijenu. Premda su se mnogi Konavjani vratili u Grad, nerazmjerna je njihova zastupljenost na javnim dužnostima tijekom prošloga stoljeća, pa i danas. Nitko iz Konavala nije biran u hrvatski parlament, a to je ipak apsurd. A do tog ne dolazi toliko od zazora, koliko iz opreza, od vlastele.
Kad se spomenu Konavle, velikoj će većini prva asocijacija biti tradicija – nekima i konzervatizam – što je od toga i koliko dobra donijelo Konavlima, a koliko je to bila kočnica za neke promjene koje bi Konavle usmjerile u neke nove razvojne izazove?
– Konavle su otok na koji se i nadalje lakše dolazi avionom iz Brusselsa nego gradskim autobusom iz Gruža. Takvo društveno stanje neminovno ima psihosocijalne posljedice. Imate bizarnu situaciju kada je nedavno otvaran Pelješki most. Nitko od govornika, a posebno ne nadležni ministar mobilnosti, koji je s Kvarnera, nije spomenuo Konavle. Možda slučajno, a možda također podsvjesno jer cestovnog mosta između europskog aerodroma u Konavlima i europskog mosta u Komarni jednostavno nema. Ondje je bila i potpredsjednica Europske komisije Konavoka Dubravka Šuica. Šuica je formirana u konavoskoj obitelji, upravo na modernizacijskom humusu o kojem govori moj Rječnik. Ne bih rekao da ona prešućuje Konavle, prije će biti da ih podrazumijeva. Upravo tako Zagreb podrazumijeva Dubrovnik pa se stoga probijaju tuneli kroz Kozjak, a u Dubrovniku programiraju prometni eksperimenti za vožnju Iza Grada. Ne, nikako ne bih rekao da su Konavjani konzervativni. Kad sam zamolio možda prvo ime današnje europske proze, slavnoga Javiera Cercasa da dođe vidjeti naš komadić Helade, s Konavjanima se, načelnikom Lasićem i njegovom ekipom, Marijom Curićem i Ivom Radonićem za pola sata zbližio. Uostalom da budem osoban, zar bi konzervativna sredina prihvatila to što inače zastupam kao bolje, održivo društvo. Tako bih nazvao konavosku konvivencu, ne prelazi se crtu koja bi društvo povukla unazad.
Kad čujete da se za nekoga kaže – pravi je Konavljanin – koje bi i kakve to odlike čovjeka bile da se vezuju uz njegovu identifikacijsku kartu…
– Da poznaje svoje stare, kakvi god da su bili, i drži do njih. Zar to nije i odlika plemstva. Plemstva duha.
foto:Anto Magzan i Fraktura
Iz Rječnika zaljubljenika u Konavle
Konavoski dvori
U ljeto 1968. ruski su se tenkovi pozicionirali oko praških pivnica, pa su i Konavljani osluškivali večernje radijske vijesti, strepeći da se gusjenicama ne prohtije krenuti dalje, možda sve do izvora Ljute, gdje su upravo otvarali lokal jednostavna imena Konavoski dvori. Konavljani su se potkraj kolovoza, o Ivanjdanu, okupljali na igralištu u Ljutoj. Igrala bi se ondje utakmica između domaćih i kojega od brojnih konavoskih nogometnih klubova. U to je doba još bila živa konavoska liga, pa su Ljućani mogli birati suparnika između Gruđana i Čilipljana, ili među onima iz Pridvorja, Popovića, Mrcina, sad svejedno, jer bi se ionako svi okupili. Poslije bi bila veselica, pa su u nekom trenutku uvidjeli da ju je dobro prirediti gore na padini, između samoga izvora i centrale. Otud su se sve do puta za Lovornu i Pridvorje spuštali nekoć čuveni mlinovi, sada zarasli u lovoriku i žbunje, gdje su se ipak nazirale pristupne zaravni. Počevši od prve od njih, s Ljutom u raširenom, pitomom koritu, za jedne od veselica zamislili su stranj i šetnicu, mjesto na kojem bi i zaljubljenici u Konavle, i to ne samo jednom godišnje, mogli potražiti kutak za razonodu. No koliko god bili zapušteni, ti su ljutski mlinovi bili pod zaštitom kao kulturno dobro, a i u posjedu domaćina koji su ih naslijedili. Prije nego što se suoči s tim, uprava Agruma, gospodarskog sustava koji je rastao sa zajednicom skrbeći ponekad više za njezin nego vlastiti probitak, trebala je prevladati nepovjerenje vlastitog kolektiva, začuđenog da se ide graditi u šumi, a ne uz netom dospjelu magistralu poviše Grude. Suradljivima su se, naprotiv, pokazali Ljućani. Agrum je dobio teren za Dvore i pristupne ceste, a Društvo prijatelja dubrovačke starine i njegova nezaboravna šefica Beba Beretić smjesta je u pothvatu prepoznala momenat očuvanja, a ne destrukcije baštine. Štoviše, Konavljanima je preporučila arhitekta Društva, tada mladog Vuka Roganovića, koji će se poslije proslaviti znamenitim kompleksima u Trebinju i na Tjentištu, te klesarsku radionicu prota Đurovića, čiji će meštri podumijente u vodi postaviti tako da zidovi ne midaju do danas. Kamen za Dvore nije preuziman razgradnjom mlinova, već je otkupljen s imanja Pulića u Pičetama. Toj jedinstvenoj ambijentalnoj aplikaciji, koju će poslije podizanjem kata definirati arhitekt Stijepo Butijer, trebalo je udahnuti život. Za to se pobrinuo, premda se ondje zadržao vrlo kratko, još jedan Konavljanin toga naraštaja. Luka Pulić za zagrebačkih se studija uzdržavao radeći u čuvenim lokalima Esplanadi i Okrugljaku, pa je u Dvore prenio više osjećaj nego koncepte što bi trebalo učiniti. A to je pored jelovnika s konavoskim namirnicama i izdašnim pjatima, kruhom i mesom ispod sača, bilo razigravanje i prezentiranje prostora, i to Dvora kao samih Konavala. Upravo ondje će odmah zapjevati Vice Vukov i Arsen Dedić, na živu muku motivirana mala folklorna skupina zabalat će sve češće, a ne samo subotom, dok su na zidove maloga stranja što bi ga bi zimi grijao miris zelene menestre došle slike Mija Šiše. Pravi razmjer Agrumove vizije očitovat će se u odluci da ta platna, umjesto zamišljene prodajne izložbe, otkupi. Šišine su konavoske prispodobe tako ostale zaštitnom postavom samoga mita o Dvorima sve dok ih tatarske horde ujesen 1991. ne spale ili ukradu. U Dvore su me Luce i Ivo poveli, mislim, već prvog ljeta. Vratili smo se pješice pregazivši Ljutu s kamena na kamen na mjestu gdje se to moglo učiniti. Ali ne i ponoviti – nikad više to nisam uspio.
(…)
Agrum
Početkom šezdesetih godina dvadesetog stoljeća Konavle još uvijek imaju vlastitu općinu. Napokon je probijen tunel kojim vode otječu u more, pa više nema opasnosti ni da avion na stajanci u Konavoskom polju ostane zarobljen u blatu iznenadnih bujica, a i razmišlja se o izgradnji prave piste, za što je osnovano poduzeće. Podignuta je vinarija s neobičnim kockastim pročeljem od armiranog betona koje odbija sunčeve zrake. Elektrifikacija je u zamahu. U Cavtatu se gradi hotel Epidaurus i peče kruh. Premda je magistrala tek na vratima, domaće prometno poduzeće iz Čilipa održava redovite, dnevne autobusne linije s Dubrovnikom te širi vlastitu linijsku mrežu prema drugim destinacijama. Na Grudi izlaze novine, društveni se ambijent nakon prevratne ratne krize postupno stabilizirao. No i prije nego što će slijedom reforme lokalne samouprave konavoska općina pripasti dubrovačkoj cjelini, Dubrovnik je kao političko i upravno središte i tu dominantan. To se pogotovo odnosilo na planiranje i održanje gospodarske osnove u životu zajednice. Unatoč promjeni temeljnog društvenog odnosa nakon rata, Konavle su s tog gledišta tradicionalno percipirane kao ruralno, proizvodno područje, s tim da se sa svim nacionaliziranim resursima upravljalo izravno iz Dubrovnika, pa će tamošnje poljoprivredno dobro Rudine u Konavoskom polju pokrenuti mliječnu farmu. Sami se Konavljani ipak organiziraju u male poslovne subjekte, zadruge, koje ponekad nose imena, poput Konavočice iz Popovića, koja otvara svoj podrum i na Cetinju, ili Crvene zvijezde, pa poslije Frana Supila iz Čilipa, koja sve do Sarajeva plasira ne samo vino i rakiju već i verduru. Zadruga iz Mrcina, odnosno Dubravke, razmatra s prometnim poduzećem produženje jutarnje linije za Dubrovnik na Vodovađu, jer joj je to važno za distribuciju mlijeka kojim opskrbljuje potrošače u Gradu; grudska zadruga ističe proizvodnju povrća na vlastitim površinama i uslugu oranja traktorima. Iz tog kompleksa, koji se samorazumijeva zadružnim ili poslovnim “savezom”, nastaje zasebni “pogon” nazvan Agrum. U sljedećih se dvadeset godina Agrum razvio u najvažniji konavoski modernizacijski sustav uopće. Hrvatsko reformsko političko vodstvo s nacionalne je razine potaknulo krug mladih poduzetnih Konavljana na čelu s Ninom Obradovićem, pa Perom Basorom, Radom Urlovićem te oko njih okupljenih stručnjaka da se život u Konavlima organizira na temelju održive gospodarske vizije. To je i nadalje uključivalo proizvodnju i trgovinu industrijskom robom, vinogradarske i mljekarske komplekse, ali i uslužne djelatnosti, kao i, što je posebno važno, kooperaciju. Agrum je prvi put uopće zaposlio Konavljane, i s njima doveo Konavle u Grad. Primjerice, s dotad nezamislivim pothvatom da preuzme postolarsku zadrugu i u njezinu prostoru, u samoj staroj gradskoj jezgri, otvori moderno samoposluživanje. Agrum je bio znatno više od privrednog kombinata. Bio je jamac izgradnje prometne infrastrukture, a posve izravno iz te velike priče i njezine urbanističke definicije prostora dolazi i to da je Molunat opstao kao rijetka zavjetrina Helade u mnogo širem okolišu od naših krajeva. Kada se početkom osamdesetih opet jednom sve u tadašnjem društvu reformiralo, Agrum se kao metafora izgubio u integraciji. Premda se ta “integracija” zvala Dubrovkinja, zahvaljujući Agrumu Konavle više, pa ni u njoj, nisu bile u dubrovačkoj sjeni. Živio sam, eto, u Konavlima kad je Agrum Gruda činio čuda, pa znam.
(…)
