U organizaciji Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar i Dubrovačkih knjižnica, u Znanstvenoj knjižnici, 24. travnja 2025., održalo se predavanje dr. sc. Vinicija B. Lupisa, znanstvenog savjetnika i voditelja Područnog centra Dubrovnik Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar pod naslovom „Armenska tradicija i baština Cilicije“, a inspirirano je autorovim nedavnim posjetom Libanonu.
Kraljevina Cilicija nalazila se na granici Male Azije i Sirije, na sjevernoj strani zaljeva Aleksandrette nasuprot otoku Cipru, a sa sjevera joj se nalazi gorje Toros ili Taurus. Ona se spominje u Statutu grada Dubrovnika u osmoj knjizi iz 1272. godine.
Podrijetlo Armenske crkve seže u apostolsko doba, a prema drevnoj tradiciji ustanovili su je sveti Tadej i sveti Bartolomej. Armenci su 301. godine Kršćanstvo službeno prihvatili kao državnu religiju. Sveti Grgur Prosvjetitelj postao je organizator armenske crkvene hijerarhije. Od tog vremena poglavari Armenske crkve nazivaju se katolikosi i još uvijek imaju isti naslov. Sveti Grgur je za mjesto Katolikosata izabrao tadašnji glavni grad Vagharshapat u Armeniji. Nakon pada Anija i armenskog kraljevstva Bagradita 1045. godine, mase Armenaca migrirale su u Ciliciju, gdje se nastanio katolikosat zajedno s narodom. Sjedište crkve (sada poznatog kao Katolikosat Velike kuće Cilicije) prvo je uspostavljeno u Sivasu (1058. AD) preselivši se u Tavbloor (1062. AD), zatim u Dzamendav (1066. AD), Dzovk (1116. AD), Hromgla (1149. AD) i konačno u Sis (1293.), prijestolnicu Cilicijskog Kraljevstva. Nakon pada armenskog Kraljevstva Cilicije, 1375., Crkva je također preuzela ulogu nacionalnog vodstva, a Katolikos je priznat kao etnarh (poglavar nacije). Ova nacionalna odgovornost znatno je proširila djelokrug poslanja Crkve.
Nije tajna da je armensko kraljevstvo u Ciliciji bilo ključno za križarske ratove. Križari su u Armeniji bili dobrodošli možda više nego bilo gdje drugo u to vrijeme što je potvrdio i Papa Grgur XIII u svojoj Ecclesia Romana. No, još je fascinantnija činjenica da je tijekom 200 godina postojanja Jeruzalemskog kraljevstva većina kraljica kraljevstva bila armenskog porijekla. Zapravo, svih 5 vladajućih kraljica i 4 od 6 kraljica supruga (supruga jeruzalemskih kraljeva) imale su armensko podrijetlo, bilo potpuno ili djelomično. Mnoge od njih bile su vrlo utjecajne u povijesti zemlje, vladale su kao regenti za svoju malodobnu djecu i nasljednike, a imale su i veliki utjecaj na svoje supružnike.
Arda (1100. do 1105. godine), Morphia iz Melitene (? – 1126. AD), Melisende, kraljica Jeruzalema (1105. – 1161.), Agnes od Courtenaya (1136. – 1184. po Kr.), Marija Komnena, kraljica Jeruzalema (1154. – 1217.), Sibila, kraljica Jeruzalema (1160. – 1190. po Kr.), Izabela I. Jeruzalemska (1172. – 1205. p.K.), Izabela II Jeruzalemska (1212. – 25. travnja 1228.).
Širenje kulta sv. Nikole treba tražiti kroz jačanje gospodarskih veza Dubrovnika s apulijskim gradovima Barijem i Tranijem i s anžuvinskom razdobljem vladanja, jer su upravo Anžuvinci zaslužni za širenje kulta sv. Nikole i završetak gradnje bazilike sv. Nikole. Kao potvrdu širenje kulta sv. Nikole u vrijeme vlasti Anžuvinaca putem trgovačkih veza potvrđuje zanimljiv moćnik ruke sv. Nikole biskupa iz armenskog Kraljevstva Cilicije biskupa, koji se danas čuva u riznici Katolikata Velike Kuće Cilicije u Anteliasu u Libanonu.
Kad su mameluci godine 1375. osvojili glavni grad Sis, Kraljevina Cilicija je, kao vjerni saveznik križarskih država, prestala postojati. Od tada do 1915. godine u cilicijskom gradu Sisu stolovao je armenski katolikos, crkveni poglavar Armenske Apostolske Crkve Velike Kuće Cilicije, ali i etnarh Armenaca pod osmanlijskim vlastima. Od tada do danas preostali Armenci koji su preživjeli genocid žive u progonstvu, ponajviše u Siriji i Libanonu, gdje se nalazi sadašnje sjedište Katolikata u gradu Bejrutu.
Kompleks katolikosata Velike kuće Cilicije u Antelijiasu uključuje: Katedralu sv. Grgura Prosvjetitelja, Knjižnicu Katolikata, Crkveni muzej “Cilicija, Spomen kapelicu žrtvama armenskog genocida te mauzolej/groblje na kojem su pokopani članovi kongregacije Antelias.
Autor je spomenuo i najpoznatijeg armenskog fotografa Hraira Hawk Khatcheriana koji se zavjetovaonakon što mu je žena umrla od raka, a potom i on obolio, da će, ako ozdravi, fotografirati sve armenske crkve na svijetu. Sad živi u Kanadi. Spomenuo je i Dirana Agemiana (1904. – 1991.), oca karikature u Libanonu.
Posebno je zanimljivo bilo čuti o životu splitske umjetnice Justine Tommaseo Sursock, poznate kao Cici Sursock, koja utjelovljuje kulturne promjene, napetosti i razmjene koje su definirale 20. stoljeće. Bila je kći diplomata čija je karijera zahtijevala česta seljenja te je živjela u Beču, Beogradu, Ankarti, Bejrutu gdje se udala za libanonskog aristokrata Habiba Sursocka. U Bejrutu je brzo postala dio živahnih intelektualnih i umjetničkih krugova grada. ‘Nedjelje kod Cici’ u njezinom studiju bile su mjesto susreta umjetnica poput Etel Adnan (1925.–2021.) i Helen Khal (1923.–2009.), likovnih kritičara, glazbenika, pjesnika i glumaca. U međuvremenu je surađivala s kulturnim centrom Dar el Fan w-al-Adab (Kuća umjetnosti i književnosti), nudeći tečajeve slikanja i pridonoseći kulturnom životu grada.
Mardiros Altounian (1889–1958) bio je armensko-libanonski arhitekt. Projektirao je zgradu libanonskog parlamenta u Bejrutu (1931.), toranj sa satom Abed (1934.), Azounieh sanitorum u Choufu i mauzolej dobrotvora Melkonian na Cipru (s francusko-armenskim kiparom Leonom Mouradoffom koji je dovršen 1956. godine.
Lupis je za kraj prikazao fotografiju čitanja Lausa 2010. na blagadan Gospe Kandelore u Dubrovniku i susret dubrovačkog biskupa i armenskog biskupa narega Alemezijana Katolikata Velike Kuće Cilicije.
Sve ovo potvrđuje da nasljeđe drevne Cilicije i danas živi kroz potomke preživjelih žrtava armenskog genocida, umjetnike i intelektualce raseljene diljem svijeta.
FOTO: Vedran Levi
