Ne mogu baš reći uživaj, napisala je uz zbirku pripovijedaka koje mi je poslala na mail Vesna Barišić, dobitnica književne nagrade “Albatros 2024.” Posvetila ju je svom bratu, modrini u njegovim očima.
Zamolila sam je, naime, da mi pošalje na čitanje svoju zbirku “Ispričat ću ti priču” nakon vijesti kako “Albatros”, književna nagrada Pučkog otvorenog učilišta Velika Gorica stiže u Dubrovnik, našoj sugrađanki koja se pojavljuje kao novo ime u hrvatskoj književnosti. “Albatros” je utemeljen sa ciljem afirmacije novih djela i novih imena na našoj plodonosnoj domaćoj književnoj sceni.
I imala je Vesna Barišić pravo.
Nije njena literatura namijenjena onima koji traže neki dodatak za trenutke opuštanja uz “ispijanje jutarnje kavice”. Njene priče izazivaju mnoštvo emocija koje se bude negdje u dnu utrobe i olakšanje nerijetko nalaze kroz suzne kanaliće sklopljenih očiju. Pa treba neko vrijeme da ta tuga ili ljutnja mine, ovisno o tome kakav je tko tip. Nakon čitanja njenih priča na neko vrijeme moraš ostat u samoći. U kojoj zrijemo i (pod)sjećamo se u što rat transformira ljudskost i kakve tragove ostavlja na dušama. U ratu su i pobjednici žrtve. Tim bolnim ratnim tragovima i ožiljcima bavi se Vesna kroz svoje priče. One su morale biti napisane i moraju biti pročitane.
Razgovarali smo s Vesnom čija će ukoričena zbirka pripovijedaka “Ispričat ću ti priču” biti predstavljena u prosincu u Velikoj Gorici, potom, nadamo se, i u Gradu.
Kratke priče objedinjene pod naslovom “Ispričat ću ti priču” se bave ratnim temama i bolnim iskustvima različitih skupina ljudi obuhvaćenih ratnim ludilom…to su uglavnom žrtve…u kolikom vremenskom razdoblju su priče nastajale, na temelju kakvih iskustva, koliko dugo ste ih pisali i zašto i čemu te teme – objavljene će biti nakon 30 godina od Domovinskog rata…
-Priče su nastajale u razdoblju od nekoliko godina, kao bljeskovi nekih tema koje su mi se dulje vrijeme motale po glavi. Inspirirane su osobnim i obiteljskim iskustvima, ali i svjedočanstvima drugih ljudi s kojima sam tijekom života dolazila u kontakt, samo je jedna inspirirana objavljenim iskustvom osobe koja je preživjela ratni logor. Zapravo su to moja promišljanja o refleksijama proživljenih trauma sudionika Domovinskog rata u današnjim uvjetima življenja. Svi koji su proživjeli rat ostali su njime obilježeni, htjeli to priznati ili ne. Rat je promijenio percepciju života mnogih, ne samo onih koji su doživjeli fizičke traume i sudjelovali u ratnim sukobima. Danas se o tome uopće ne priča, kolektivno se svjesno
odmičemo od trauma naglašavajući protek vremena kao univerzalni lijek, previđajući kako postoje ljudi koji su još uvijek “zaglavljeni” u tom vremenu i kojima obične, svakodnevne situacije postaju okidači za povratak u prošlost, u stanja s kojima se ne znaju nositi. Čini mi se kako se kao društvo malo bavimo psihološkim posljedicama rata, uostalom, o psihološkom zdravlju se generalno malo priča. A čim je priča o ratu i psihologiji, tada
je jasno da je priča bolna. Ne postoje bezbrižne i lake teme vezane uz rat, barem ja ne znam za takve.
Tko je odabrao naslov…. kad ga pročitaš očekuješ nešto laganije za čuti, možda lagodnije, kao ono ispričat ću ti bajku… a zapravo, iskreno, toliko su bolne i teške da ih ne možeš čitati u kontinuitetu nego jednu dnevno, jer ostaješ bez teksta, u tišini, s mislima i sjećanjima, suosjećanjem… zašto ih je bilo bitno napisati?
-Zbirku sam namjerno nazvala “Ispričat ću ti priču”. Stižu nove generacije, njima će ove teme biti “ratne priče”. Već smo sad, ni trideset godina od završetka Domovinskog rata, skloni glorificirati samo važne bitke i velike pobjede. Osobno vjerujem da je važno i ovakve teme ostaviti djeci na promišljanje, ne bi li postali društveno svjesniji koliko se lako čovjek iz janjeta pretvori u zlotvora, koliko malo je potrebno da sve najgore iz ljudske prirode izađe na vidjelo. Da zapamtimo ono što je Držić davno zapisao: “rat je poguba ljudske naravi”.
Kako kod Vas teče proces pisanja? Kome dajete prve primjerke “na provjeru”, prvo mišljenje?
-Pišem relativno lako kad me neka tema zainteresira, ali zato proces poliranja, dorade i finaliziranja traje vječno. Nemam nekoga kome redovito šaljem priče na provjeru mišljenja, tu i tamo ih pošaljem nekoj od prijateljica.
Kratke priče su teška književna forma, dijalozi su Vam odlično napisani, ali uvijek je bitan kraj… kod Vas svaka završava pomalo neočekivano. S kakvom namjerom je to?
-U životu preferiram definirane završetke, zatvaranje ciklusa, rješenje problema. Ali u temama kojima sam se u ovim pričama bavila kraja nema. Uvijek ostaje pitanje, dvojba, sumnja. Zato i jesu tako završavane, bez zaključka, bez stvarnog završetka.
Možeš li izdvojit neku posebno za Vas emotivnu priču? Tematiku?
-Ako bih trebala izdvojiti neku od priča kao osobno posebnu, to bi bile one vezane za zločine nad ženama. Naravno da sam osjetljiva na tu temu, i sama sam žena. Od kako je svijeta i vijeka, u svim ratovima koji su ikad zabilježeni, silovanje žena je produkt osvajanja i dokazivanja nadmoći. Još jedna “ratna” tema o kojoj se generalno malo govorilo i tijekom rata, a negoli danas. A postoje generacije žena obilježene takvim zločinom. Njih prate i djeca začeta i nastala takvim zločinom, a o njima, čini se, danas nitko ništa ne zna.
Nagrada Albatros doletjet će u Grad… što Vam to znači? Je li ovo prvi put da ste poslali svoj tekst na neki natječaj i kakvi su Vaši spisateljski planovi?
-Nagrada Albatros nije prva koju sam dobila za svoje priče, ali je svakako najznačajnija, posebno jer donosi tiskanje zbirke. Teško je danas doći do izdavača, do urednika koji bi bio uopće voljan pročitati tekst nepoznatog autora, anonimca, tako da mi je ova nagrada kao dar s neba. Istina, pisanje volim, i pišem i dalje, neovisno hoće li ti zapisi postati tiskana djela.
Zašto posveta Vašem bratu, modrini u njegovim očima?
-Posveta je mome bratu. Posvetila sam ovu zbirku njemu još prije dvije i po godine, kad sam je završila. On je generacija koja je postala punoljetna početkom rata, generacija kojoj je rat u potpunosti oblikovao život. Žao mi je samo što mu je nikad nisam pokazala, nisam dobila priliku čuti njegovu kritiku. Nadala sam se da ću je izdati, i tada mu je pokazati. Nažalost, zakasnila sam, preminuo je iznenadno prije dvije godine.
foto: Katarina Radonić
