Godine 1823. u Cavtat se iz Uskoplja preselio pomorac i trgovac Đuro Bijelić. Bio je to djed dviju poznatih cavtatskih ličnosti koje su svojim djelovanjem ostavile snažan trag do danas, Pauline Bogdan Bijelić (1855. – 1944.) i nešto mlađeg joj brata Đura Bijelića (1858. – 1919.).
Paulina (Lina) i Đuro (Gjorgji) djeca su iz braka Antuna Bijelića, cavtatskog privatnog bilježnika i Marije Medanić. Brat i sestra iz Cavtata na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće posvetili su živote baštini i možemo slobodno reći da su među prvima na našem području živjeli muzejsku struku bremenitog vremena.
Obitelj njihove majke Marije podrijetlom je iz Bakra, a po očevoj strani podrijetlom su iz sela Uskoplja, rođeni su i odgojeni u Cavtatu te su završili tada im dostupne najviše škole. Paulina učiteljsku, a Đuro je postao pravnikom. Životi im se u to vrijeme razdvajaju te ih nalazimo zajedno u sačuvanoj korespondenciji Vlaha Bukovca, prijatelja s kojim dijele većinu životnih zgoda. Zahvaljujući Vlahovom odsustvu iz Cavtata, kroz njihovo dopisivanje otkrivamo osobne priče i kontekst događanja ovoga kraja.
Đuro Bijelić je nakon školovanja 1879. godine postao činovnikom austrijske administracije u Bosni i Hercegovini, u Trebinju, gdje je do 1905. godine bio i kotarski poglavar. Paulina je od 1878. godine učiteljica u Cavtatu, a od 1894. učiteljica u ženskoj pučkoj školi u Dubrovniku. U to vrijeme, najvjerojatnije zahvaljujući suradnji s Baltazarom Bogišićem, oni oboje stvaraju zbirke svojih interesa. Paulina prikuplja etnografsku građu, zapisuje narodni duh i običaje. Njene zbirke nematerijalne baštine Konavala, a kasnije i okolice, prve su velike i sveukupne zabilježbe života ovoga kraja. Prikupljala je i zapisivala vrijednu etnografsku baštinu, a osim nematerijalne građe skupljala je i madone, grbove, pečate te umjetničke slike. Kao mlađa se okušala i u slikarstvu. Đuro pak prikuplja oružje i druge vrijedne povijesne i umjetničke predmete koje kasnije predaje Zbirci Baltazara Bogišića. Iz korespondencije s Vlahom doznajemo kako, prateći Vlahov rad, prikuplja i razglednice koje su nastale u svijetu po predlošcima Vlahovih slika. I Paulina i brat Đuro su sakupljači, preteče naše muzejske struke u Konavlima.
Paulina napušta Cavtat i Dubrovnik 1904. godine udajom za Vlaha Bogdana plemenitog, tajnika vojvode toskanskog Ferdinanda IV., s kojim seli u Salzburg. Nakon što su se vratili u Dubrovnik po njegovu umirovljenju, Vlaho Bogdan umire 1910. godine i Lina postaje udovicom. Iz pisma sućuti Jelice Bukovac, Vlahove žene, iščitava se Paulinina težina u kojoj se našla, a i bliskost prijateljica.
Đuro se pak 1905. godine vraća u Cavtat gdje uskoro postaje osobni tajnik Marije Bogišić Pohl, sestre Baltazara Bogišića, čijom ostavštinom upravlja. Marija Pohl je nakon smrti brata 1908. godine brigu za zbirku i ostavštinu naslonila na dva vjerna savjetnika koji su vodili sve poslove oko čuvanja lika i djela Balda Bogišića, a to su bili službenik Antun Bratić (1865. – 1924.) i naš Đuro Bijelić. Njega je Marija Pohl držala za privrženijeg, osobnog tajnika. Pisma Marije Pohl, koja su upućivana mnogima, pa tako i Vlahu Bukovcu, često su pisana Đurovom rukom, a Marija bi ih samo potpisala. Biti tajnikom Bogišićeve zbirke u to doba značilo je biti tajnikom sveukupne kulturne stvarnosti Cavtata. Đuro Bijelić vodio je dugogodišnju brigu oko izrade i prezentiranja spomenika Baltazara Bogišića u Cavtatu, kao i sve ostale poslove vezane za zbirku. Ipak je u tom prvom desetljeću kroz brojne projekte utemeljen memorijalni areal koji će Bogišić baštiniti u budućnosti.
Korespondencija Vlaha Bukovca s Marijom Pohl, a i Đurom Bijelićem, intenzivirala se zbog poslova oko spomenika 1914. godine. Bukovčevo mu je mišljenje bilo važno, a ostvarenje spomenika potpuno je ovisilo o Đuru Bijeliću. Pisma koja stižu iz Cavtata toga vremena prepuna su tuge, siromaštva, iseljavanja, a svemu pridonose političke turbulentnosti 20. stoljeća. Đurovo poznanstvo s Vlahom Bukovcem bilo je prijateljsko, pa je iz njihove korespondencije slika Cavtata intimizirana.
G. Bijelić na slici desno od biskupa Marčelića
Od Đura doznajemo da u Cavtat malo tko dolazi, a goste koji dolaze slabo zanima kulturna baština, pa on, kako sam kaže, trči za njima ne bi li im pokazao vrijedne zbirke Bogišića i prijatelja Bukovca. Đuro je tako bio provoditelj svih važnijih cavtatskih gostiju, kojima je otkrivao Bogišićevu i Bukovčevu zbirku. Bijelić je pratio Bukovčev rad u tuđini i istinski se veselio napretku zemljaka i njegove obitelji. Žalio se u pismima Bukovcu kako su rijetki oni koje to ovdi zanima, ali ipak ih on provodi pa se veseli kao da su to njegova djela.
Dok je Đuro Bijelić provodio cavtatske goste po kulturnoj baštini Cavtata, Paulina se borila da se za našu građu čuje u svijetu. Svoje zbirke konavoskog rukotvorstva pronosila je po svjetskim izložbama za koje je u Beču, Parizu, Londonu i Grazu primala priznanja. Osim toga, objavljivala je članke i brojne rukopise u Zborniku za život i narodne običaje i drugim časopisima i listovima. Nije se nikako slagala s Vidom Vuletićem Vukasovićem i sličnima koji su konavosko rukotvorstvo pakirali u srpske narodne vezove te mu je zamjerala pisanje na ćirilici zbog težeg plasiranja znanja o našem rukotvorstvu na zapadu.
Nisu Đuro i Paulina ostajali usamljeni u svom radu. Oboje su osnivali i bili članovi brojnih društava. Đuro Bijelić bio je jedan od osnivača cavtatskog društva Epidaurum – odbora za iskapanje i čuvanje epidaurskih starina, osnovanog 1907. godinečiji su članovi, potaknuti entuzijazmom donNikaŠtuka, radili na iskopavanjima antičkog lokaliteta Epidaura. Već 1912. iz pisma don Nika Štuka Frani Buliću spomenut je Gjorgji Bijelić kao još jedini kojeg entuzijazam nije napustio. Do 1914. godine bio je član uprave. A Paulina je, između ostalog, u Dubrovniku osnovala karitativno Društvo sestara milosrdnica i kasnije Društvo Anice Bošković koje je svojim radom ostavilo trajan pečat u kulturnoj baštini Dubrovnika. Upravo njoj možemo zahvaliti postavljanje spomenika Ruđeru Boškoviću na dubrovačkoj placi.
Oboje su, posvećeni svojim poslima, bili i priznati. Đuro je za života odlikovan redom viteza cara i kralja Franje Josipa, Ordenom Crne Gore knjaza Danila trećeg stupnja te papinskim redom sv. Grgura Velikog, kao i Paulina, baš poput brata, što je za ženu toga vremena zaista rijetko. Na prijedlog biskupa Carevića odlikovao ju je Sveti Otac Pio XI. ordenom Pro Ecclesia et Pontifice te je 22. 10. 1933. primila orden s diplomom u dvorani biskupske palače.
Brata Đura 1933. godine već 14 godina nije bilo među živima. O njemu se malo pisalo zbog samoubojstva koje je počinio 1919. godine potaknut situacijom koja se odigravala u Cavtatu te godine. Naime, krajem 1918. godine uspostavljena je nova država, Kraljevina Jugoslavija. Premda je uspostavljena kao zajednica dotadašnjih država ovog područja, u Cavtatu se osjećala kao produžena Srbija, prema zapisima cavtatskog župnika. U izmučenom poraću u Cavtatu se 1919. godine nastavljaju novi događaji, među kojima je i prosvjed u lipnju protiv talijanskog svojatanja Dalmacije. Na skupštini koja je povodom toga održana u Cavtatu Bijelić je bio napadnut i uvrijeđen. U novoj državi odlikovani austrijski činovnik s drugačijim nacionalnim osjećajem smatran je politički kompromitiranim. Nakon što je tražio da ga se izbriše s liste odbornika, već sljedećeg dana je na cavtatskom groblju sv. Roka počinio samoubojstvo. Međutim, prije preseljenja u vječnost, oprostio se u pismu s prijateljem Vlahom Bukovcem:
Dragi Vlaho,
prije mog odlaska, kažem ti s Bogom –
uvjeravam te da se ne smatram nimalo kriv – da sam što zla uradio – neka za nesreću tako izgleda-
hvala ti na tvojoj ljubavi i iskrenom prijateljstvu a to ti svemogući dobrim uzvratio tako da budeš ti i tvoja porodica posve miran i zadovoljan.
zadnji pozdrav tebi i svijem tvojem,
od prijatelja Gjorgji
10/6 1919
I tako je život, posvećen mjestu i njegovoj baštini, okončan na način neprihvatljiv vjerskoj zajednici onemogućio da se obasja zasluga Bijelića za sve što je napravio. Na koncu ni on ni Marija Pohl nisu doživjeli predstavljanje javnosti spomenika Baltazaru Bogišiću, na kojem su godinama radili.
KB-291
Paulina je pak svoj život posvećen baštini nastavila uz sestru Malvinu u Dubrovniku, vodeći Društvo Anice Bošković sve dok je, nekoliko godina prije smrti, skleroza nije makla iz javnog života. Kako kaže don Karlo Capurso, tajnik istog društva od 1917. godine u oproštajnom govoru u slavu Pauline, Na 18. 1. 1944. preselila se je u vječnost nakon dugog bolovanja velika duša ove plemenite dubrovkinje i kulturne hrvatske katoličke radnice.
Lina je umrla baš na bratov rođendan.
Objavljeno u Samonikle priče iz muzeja
