U zemlji u kojoj se i manje obljetnice nazivaju tradicionalnima, često nam se iz vida izgube one velike, snažne, koje su poput kamena temeljaca u povijesti naše kulture. Jedna takva zabilježena je u godini koja nam je već na izmaku. Radi se o 500. obljetnici rođenja Miha Pracata. Dubrovčanina, Lopuđanina, kako vam drago!
Napisala: Maja Nodari
Mnogi naši sugrađani dobro znaju tko je bio slavni pomorac, bankar,dobročinitelj, ali stižu mlađe generacije koje valja podsjećati na važne ljude, naše slavne pretke “s pokrićem”! A i pet stoljeća nije baš malo.
Jest da smo mala zemlja, ali priličnog kulturnog nasljeđa. Najgore je zaboravljati one koji su bili ispred nas, a na njima počivamo! Velike nacije i kulture žive od divljenja, male ne bi smjele od omalovažavanja i zaborava.
Nikada nije kasno posvetiti sjećanje na velike ljude, našega “benemerito” Miha, čiji je spomenik usred Kneževa dvora.
Ako ga i svi zaborave sigurno neće Društvo prijatelja dubrovačke starine, promicatelj i zaštitnik dubrovačke baštine, unikatni primjer dobre prakse u našoj zemlji (i šire). Podsjećam, da će se u skoro vrijeme na Mihovu Elafitu Lopudu javnosti na uvid predati obnovljeni Knežev dvor, pa će se tom zgodom odati počast i najvećem lopudskom sinu Mihu Pracatu, na radost i ponos!
MIHO PRACAT
(Otok Lopud, oko 1522. – Dubrovnik, 20. srpnja 1607.)
Pomorski mag – pučanin sa spomenikom usred Kneževa dvora!
pomorac, brodovlasnik, bankar, otkupitelj robova, dobrotvor
Rođen oko 1522.g. na elafitskom otoku Lopudu, čiji su pomorski kapetani bili vlasnici četvrtine snažne dubrovačke trgovačke flote u 16.stoljeću (treće pomorske europske sile uz Veneciju i Genovu). Od ranog djetinjstva plovio na brodu Sv. Katarina, postavši 1543. zapovjednikom, zamijenivši strica. Vlastitim velikim galijunima Gospa od Šunja i Sv. Ivan Krstitelj, plovio i trgovao po zapadnom Sredozemlju. Doživjevši dva gusarska napada i dvije havarije na moru, zarobljavanje i oslobađanje uz otkupninu, napušta kapetansku službu, trajno se nastanjuje u Dubrovniku.
Trgovina tkaninom, žitom, uljem, vunom, kožom i kolonijalnom robom donijela mu je veliko bogatstvo. Marljivim radom postao je centar dubrovačkog novčarstva, ugledna ličnost u europskim razmjerima. Dio je bogatstva oporučno namijenio u humanitarne svrhe (razvoj bolnica, bratovština, pomoć siromasima), posebno za otkup robova, zarobljenih sunarodnjaka, izdašno je darovao i svoju domovinu. Dva puta se ženio, nije imao djece, a druga mu je supruga Vica bila izvrsna poslovna suradnica. Umro je u Dubrovniku u dobi od oko 85 godina.
Čovjek novoga doba
Bistri siromašni otočanin koji se obogatio, čovjek sličan suvremenim milijunašima, self made man, zauzet trgovinom i novčarskim poslovima, velike snage i sposobnosti, uspješno se koristio slobodom djelovanja i stjecanja kapitala, ujedno milosrdna, pobožna i uporna osoba.
Tri skoka gušterice
Miho je dvaput, legenda kaže, polazio na more i oba puta nastradao, ostavši gol i bos. Ojađen, zamijetio je zelenu guštericu, koja se dvaput pokušala popeti uza zid, oba puta pala, a treći se put sretno popela na vrh zida! Osokoljen ovim primjerom odluči Miho da i on pokuša po treći put sreću. Iznova pođe u svijet i obogati se. Iskustvo motrenja gušterice pokazuje tajnu ljudske upornosti i rada.
Audijencija kod španjolskog kralja Karla V.
Sredinom 16. stoljeća Sredozemno je more postalo nemirno poprište sukoba Turske, Francuske i Španjolske, gdje je zavladala glad. Miho, željan zarade, usprkos svemu, na svojim je brodovima donio u Španjolsku puno žita i time spasio zemlju od gladi. Car Karlo, da mu zahvali, primi ga u audijenciju, baš u času dok se brijao. Nudio mu zlato, vlast i naslov. Miho sve odbije: jer bio je bogat, vladar svojih brodova, ponosni građanin dičnoga grada Dubrovnika! Zato zatraži od cara bijeli ubrus vezan pod carsku bradu. Car mu dade ubrus, koji se, kažu, i danas čuva u župnom uredu na Lopudu, kao znak uspjeha ovog jakog i sposobnog pomorca.
Spomenik
Mudra je i Pracatu zahvalna Dubrovačka Republika dugo vijećala kako se odužiti velikom, plemenitom i uglednom svom građaninu, pa je nakon nekoliko desetljeća odlučila podignuti mu spomenik u samom srcu vlasti u atriju Kneževa dvora! Zaključeno – učinjeno! Talijanski kipar Pier Paolo Jacometti iz Recanatija dovršio je brončano Mihovo poprsje 1638. godine, koje u Dvoru stoji i danas. To je jedini ikad podignuti spomenik nekom dubrovačkom građaninu za vrijeme Republike, a zna se da Republika nije voljela nikakvo isticanje.
Pracatovim se imenom zove ulica gdje mu bješe kuća u Gradu, uselio se naš Miho u dječje slikovnice, na pozornicu ga je stavio književnik Luko Paljetak, a isti ga je sjajni lirik u novije doba i opjevao:
(…)
Bio je jedan čovjek i zvo se Miho Pracat,
I u njega je bilo solada sve za bacat,
Dubrovnik cijeli š njima mogo je potaracat.
Spomenik su mu digli u Dvoru, znajte i vi:
MICHAELI PRAZATTO, BENEMERITO CIVI!
