Kroničar dubrovačke glazbene scene i fotograf Vedran Levi već 30-ak godina prati dubrovačku glazbenu scenu. Od onih davnih gitarijada u Lazaretima, preko Orlanda, Puntižele do danas. U petak će tako u Lazaretima biti otvorena izložba plakata za koncerte dubrovačkih bendove iz njegove zbirke, ali to nije sve. Bit će tu svirke, puštanja snimljenih i nikad službeno objavljenih hitova dubrovačkih glazbenika.
Vedran nam je u razgovoru otkrio kako je ova izložba ujedno i njegov hommage dubrovačkim autorima koji su nas napustili u zadnjih nekoliko godina Borisu Kosoviću, Alenu Lasiću, Davoru Ercegu i Harisu Fočaku.
Znam da skupljaš “sve i svašta”, ali kad si počeo konkretno sakupljati plakate za koncerte dubrovačkih bendova?
Kad sam počeo raditi u Dubrovačkim knjižnicama u glazbenom odjelu, zidovi prostora bili su bijeli i prazni. Htio sam uljepšati prostor, dodati malo osjećaja za mjuzu, pa sam na zidove polijepio plakate koje sam već imao. A onda sam počeo intenzivnije skupljati što plakate što s koncerata dubrovačkih bendova, što od bendova koji su nastupali u Dubrovniku i nekih hrvatskih bendova. Pomalo je iznjedrila ta kolekcija vezana za koncerte dubrovačkih bendova.
Zašto ih izlažeš baš sad?
Zadnjih godina napustilo nas je prerano nekoliko meni dragih ljudi s kojima sam se družio. Htio sam im tako dati jedan hommage jer su bili veliki dio dubrovačke glazbene scene. To su Boris Kosović, Alen Lasić s kojim sam odrastao, Davor Erceg, koji je uvijek bio stijena dubrovačke rock scene, do nedavno preminulog Harisa Fočaka, koji je kroz svoje bubnjanje označio jako puno bendova kroz devedesete. Oni su i autorski ostavili veliki trag, iako se on kroz neke demo snimke gubi u današnjoj komercijalizaciji glazbe.
Pokušavam iz arhiva i starih prašnjavih ormara na vidjelo izvući tu glazbu. Ova izložba je uvod u širu glazbenu priču koju bih htio i dalje razvijati. Ideja je da se ljudi prisjete tih pjesama, tih druženja. Poveznica mi je i ekipa Gradskih uličnih igara, koja je okupila nekadašnje susjede, koji se godinama nisu družili. Cilj mi je s ovom izložbom okupiti ljude, glazbenike, koji se možda dugo nisu vidjeli, a svirali su zajedno. Pa tko zna? Možda im se opet stvori neka želja da se ponovo nađu, možda ponovno počnu stvarati.
Što nas očekuje na otvorenju?
Nikša Selmani će na otvorenju dati uvid u tu priču iznutra, jer je on jedan od aktivnih autora, koji djeluje od 90-ih do danas. Udruga Dubrovnik 33/45 od 18 sati organizira sajam ploča, pa ćemo se i na taj način dotaknuti nekih starih medija, a glazba koju će oni puštati bit će prigodna, dubrovačka.
Otvaranje službeno je u 19 sati. Kratki nastup, prije otvorenja, podsjetit će nas na jednu skladbu, koja je obilježila mnoge generacije. Mogu reći himnu tih Lazareta. Bilo mi je nezamislivo u Lazaretima otvoriti izložbu i ne pozvati tu osobu. Iza toga slijedi autorski nastup jednog mlađeg dubrovačkog autora pa druženje uz play listu, koju sam složio od hitova dubrovačkih bendova, a oni koji ostanu uživat će u tekućim delicijama dubrovačkih proizvođača. Ginu Habitat našeg Vlaha Carevića i pivi iz DBC-a, kojima se ovim putem zahvaljujem na podršci.
Što ćeš nam puštati?
Bit će to najviše pjesme s demo snimki, koje su na gitarijadama i na drugim koncertima bile hitovi, a nikad nisu službeno objavljene. Bit će tu i pjesme dubrovačkih bendova, koji su i službeno objavili albume. Bit će svega.
Koji je tvoj omiljeni dubrovački autorski bend?
Meni je osobno je jedan od najboljih bendova bio Kazna za uši u kojoj su svirali Nikša Valjalo gitaru, Danijel Danče Fočak na bubnjevima, Aco je bio na vokalu. Andro Vidak je bio na basu, druga gitara je bio Branko, svojevrsna legenda dubrovačke rok scene.
Kakva je dubrovačka rock scena danas?
Glazbena scena u Dubrovniku nije nikada stala, ona je dinamična. Nekad je aktivnija, nekad je statična, ali se stalno radi i stvara. Osim bendova, s izložbom plakata htio sam se dotaknuti i prostora, koji su nekad bili dostupni bendovima za vježbanje i za nastupe, a kojih je danas puno manje.
Nekad je svaka dva, tri mjeseca u Lazaretima bila gitarijada. Došli bi bendovi, njihovi prijatelji, rodbina, nakupilo bi se ljudi. Orlando je jedno vrijeme savršeno popunio tu rupu, ali se to s vremenom poprilično razvodnilo. Organizirati bilo što nije lako. Skidam kapu Andru Vidaku, koji je kroz Park Orsulu u pet godina napravio jednu ogromnu stvar za Grad i dubrovačku glazbenu scenu.
Moram spomenuti udrugu Kurenat, pogotovo Marušku, koja se godinama bori i izbori za Puntiželu, koja je doslovno jedan od najvećih stupova dubrovačkog autorstva, što stvaralaštva, što nastupa. Tamo sam imao prilike poslušati velik broj dubrovačkih autora, koji se drugačije ne bi nigdje čuli. Drago mi je da sam imao priliku biti kroničar tog događanja kroz fotoaparat. Možda jednog dana bude i izložba o Puntiželi.
Dubrovnik je kroz ovih 30 godina imao uistinu puno kvalitetnih bendova, no rijetki od njih su se probili dalje od Grada. Zašto?
Karijera u glazbi se treba graditi, ništa se ne stvara preko noći. Svima uvijek navodim primjer Silentea. Oni su kroz svoje tinejdžerske godine uporno svirali kao Silent i pronalazili sebe, da bi došli do ovoga što su danas. Nije lako, treba vremena, truda i ulaganja, ali ništa vrijedno ne dolazi preko noći.
Sjajna glazba se u nas stvara, ali zbog nedostatka nastupa ostaje u uskom krugu. Spomenut ću jedan takav samozatajni projekt glazbenika iz Orlanda, koji su se nazvali Korpić. Oni imaju čak i snimljen cijeli album s deset pjesama, njih se stvarno treba poslušati. S toliko duha i zafrkancije su oni to snimili, ali nikad nisu napravili koncert uživo. Žao mi je da je to ostalo samo na jednoj snimci.
S druge strane mlade glazbenike često obeshrabri fenomen koji ja zovem „dubrovački polukrug“. Ljudi u drugim sredinama prvo popune prve redove na koncertu, a u nas su prvi redovi udaljeni od 5 do 7 metara od pozornice da bi se, eventualno, do kraja koncerta ljudi približili.
Bitno je glazbu, koju stvaraš, poslati ljudima. Ni Silente, ni Gruhak, ni Valetudo nisu stvorili publiku preko noći. Bitno je svirati, osjetiti što ljudi vole, a na kraju kroz nastupe autorski rad se evaluira i recenzijama.
Društvene mreže i tehnologija omogućuju da autor bude one man bend i da objavljuje bez potrebe nastupa uživo. To je dobro jer svatko ima priliku, ali bez nastupa uživo i bez koncerata ne ide se dalje. Djelomično našu autorsku scenu usporava i to što nam glazbenici preko sezone za život zarađuju na raznim gažama, što ostavlja manje vremena za autorski rad. Ipak ljudi stvaraju pa smo tako nedavno imali promociju dvaju novih albuma dubrovačkih grupa Izae i Embassy.
Mnogi ne znaju da si i ti sam svirao bas u jednom dubrovačkom bendu. Nisi nastavio. Što se dogodilo?
Svirao sam bas u jednom bendu, ali sam odustao, nakon što sam shvatio da to zahtjeva jako puno vježbe. Zanimalo me je puno drugih stvari, pa sam odustao od sviranja i odlučio biti kroničar dubrovačke glazbene scene. Moram tu spomenuti i Srđana Žitkovića koji je odradio ogroman posao zabilježbe priča dubrovačkih glazbenika s nadom i željom da njegova knjiga uskoro ugleda svjetlo dana. Nikša i ja smo, spremajući ovu izložbu, shvatili smo da ima još puno mjesta za nadogradnju.
Svoju karijeru glazbenog kroničara počeo si na Radio Dubrovniku.
Da, tamo sam radio kao tonac i tamo sam se kalio. Veliko hvala Luku Jerkoviću i Robertu Urliću koji su stvarno od mene, malog metalca, napravili osobu koja u svim glazbenim smjerovima, bez obzira što sam još uvijek roker i metalac, postoji nešto zanimljivo, kvalitetno i dobro. Oni su mi tu dali jednu širinu, koju dotada nisam imao.
Prve autorske emisije sam napravio na Radio Libertasu, koji je prekratko trajao. Moja emisija Nonaucustica je zaživjela na privatnom radiju Radio Lausu, trajalo je to punih sedam godina, onda je došlo to transfera na radio Ragusu, sada Soundset. Kad sam se počeo nanovo educirati, upisao fakultet Medije i kulturu društva, nedostajalo mi je vremena između posla i učenja za dodatne obveze, pa sam emisiju stavio na čekanje.
Ti neumorno bilježiš fotoaparatom koncerte, skupljaš demo snimke, plakate. Što ti je cilj?
Ideja mi je ostaviti jednog dana svoju zbirku arhivu i knjižnicama. Ne sakupljam to samo za sebe, nego za budućnost da ostane trag u povijesti. I zato, pozivam sve čitatelje: ako imate plakate dubrovačkih bendova, znate nekoga tko ih ima, bez obzira u kakvom su stanju, nađite me na društvenim mrežama, u knjižnici. Donesite mi to, ja ću to čuvati za buduće generacije i neke druge projekte koje imam u planu raditi. Možete mi donijeti i na otvaranje izložbe u petak.
FOTO: Vedran Jerinić i Vedran Levi
