Većina radno sposobnog stanovništva u Hrvatskoj ne radi, pokazuju najnoviji podaci Državnog zavoda za statistiku. Samo 49.2 posto radno sposobnog stanovništva je zaposleno, 47.3 posto se broji kao neaktivno stanovništvo, a nezaposlenih je 3.5 posto, piše Index.
Najveća zaposlenost je u Sjevernoj Hrvatskoj (54.9 posto) i Gradu Zagrebu (53 posto), ali nacionalni prosjek ruše Panonska Hrvatska (44 posto zaposlenih) i Jadranska Hrvatska (47.4 posto zaposlenih), gdje je manje od pola radno sposobnih stanovnika zaposleno.
Najmanje ljudi radi u Jadranskoj Hrvatskoj i Panonskoj Hrvatskoj
Posebno je intrigantan slučaj Jadranske Hrvatske, koja ima najmanji postotak nezaposlenih u radno sposobnom stanovništvu, ali velik postotak neaktivnih (50.3 posto). Veći postotak neaktivnih ima Panonska Hrvatska, ali i najveći udio nezaposlenih u Hrvatskoj. Podaci se odnose na srpanj, kolovoz i rujan 2022.
Radno sposobno stanovništvo se odnosi na osobe s navršenih 15 i više godina, a stopa zaposlenosti jest postotni udio zaposlenih u radno sposobnom stanovništvu. Ti podaci govore puno o snazi gospodarstva Hrvatske i iskorištenosti ljudskih potencijala.
Je li apartmanizacija razlog neaktivnosti Jadranske Hrvatske?
Jako niska stopa nezaposlenosti u Jadranskoj Hrvatskoj uz nisku stopu zaposlenosti i aktivnog stanovništva može oslikavati nekoliko stvari. Možda je jako velik broj nezaposlenih jednostavno prestao tražiti posao pa se zbog toga broje kao neaktivni. Puno vjerojatniji razlog je turizam.
Turistički iznajmljivači se broje kao obrtnici tek ako imaju 20 kreveta i više. Tada ulaze u sustav PDV-a kao obrtnici, postaju zaposleni u obrtu i na osnovu toga moraju sebi isplaćivati plaću, čime ulaze u evidenciju zaposlenih. Efekt apartmanskog turizma, koji porezno potiče država, može objasniti čudne podatke Jadranske Hrvatske.
Nizak udio aktivnog stanovništva ima dalekosežne posljedice
Osim što pokazuje snagu ekonomije, postotak aktivnosti i zaposlenosti je jako bitan zbog održivosti javnih funkcija države. Posebno se to odnosi na mirovinski sustav, koji je ionako kolabirao i umjetno ga se održava na životu financiranjem iz državnog proračuna.
Nizak udio zaposlenih znači da je teret uzdržavanja državnog aparata i cijelog sustava mirovinske, socijalne, zdravstvene skrbi te drugih javnih usluga raspoređen na manji broj ljudi. U takvoj situaciji je država prisiljena imati relativno visoke poreze – da bi se mogli financirati javni izdaci koji održavaju razmjerno velik broj radno neaktivnog stanovništva – ili smanjiti javne rashode.
Cijeli članak koji potpisuje novinar Branimir Perković pročitajte ovdje.
