U našem portu bije se boj, igra Cavtat – tim moj i tvoj
Paralelno sa sve većom popularizacijom kupanja u moru, u drugoj polovici 19. stoljeća razvijaju se raznorazne vodene rekreacijske aktivnosti i igre. Jedna od njih kasnije će se razviti u igru danas poznatu pod nazivom vaterpolo. Osmišljena je u Engleskoj kao jedna od atrakcija na organiziranim vodenim mitinzima, manifestacijama koje su služile za zabavu publike, ali i promicanje plivačkih aktivnosti. Naziv water polo tj. vodeni polo posuđuje od igre koja je bila svojevrsna parodija na sportsku igru koju su vodile momčadi jašući na konjima i koje su nastojale dugim štapovima drvenu lopticu ugurati u protivnički gol. Tako su, jašući na drvenim bačvama koje su plutale na vodi i s drvenim veslima koja su im služila i za kretanje po vodenoj površini, igrači vaterpola pokušavali ubaciti loptu u protivnički gol, čime su zabavljali i nasmijavali publiku.
Za igru, tada znanu kao nogomet u vodi, William Wilson, novinar i trener plivanja, 1876. godine u Glasgowu objavljuje prva pravila te se godinu dana nakon toga održava prva utakmica na označenom igralištu. Krajem 19. stoljeća vaterpolo postaje sve popularniji i u Sjedinjenim Američkim Državama, a Amerikanci tada igraju žestoku, gotovo hrvačku igru u vodi.
Vaterpolisti kluba Epidaurus, oko 1935. godine
Kao i nogomet, kod nas prvi igru promoviraju studenti koji se školuju u zemljama gdje je vaterpolo već bio poprilično razvijen. Praški đaci 1908. godine predstavljaju igru po prvi put na kupalištu Bačvice u Splitu i – rodila se ljubav.
Neposredno nakon Prvog svjetskog rata počinju sve veća i značajnija okupljanja oko raznih plivačkih i ronilačkih aktivnosti što vodi do udruživanja u tzv. divlja društva koja su bila proglašavana republikama ili kraljevinama, među kojima je najpoznatija Republika Danče, kolijevka vaterpolskog kluba Jug.
Vjerojatno u to vrijeme i cavtatska mladež prihvaća plivačke sportove i na popularnom kupalištu Banja, danas potez od sjeverne plaže hotela Croatia do Vile Banac, gdje organiziraju prva natjecanja već od 1922. godine. Okupio se i prvi vaterpolski sastav Epidaurus koji od 1932. godine djeluje kao organizirani sportski klub. Tada su igrali: braća Kušelj, braća Kalačić, braća Vragolov, Antun Markoni, Ivo Kvarantoto, a zanimljivo i Vane Ivanović, posinak i nasljednik Boža Banca.
Jelica Radosavljevic, Bukovceva unuka, Cavtat, 1939.
KB-1104_182
Kako klub nije bio registriran, tako su sve troškove snosili sami igrači, a Tino Pattiera svake je godine klubu iz Njemačke na poklon donosio vaterpolsku loptu.
Nakon Drugog svjetskog rata vaterpolski teren bio je označen negdje po sredini Rive, ispred kuće Vinka Fagionija, a cavtatski maranguni ispraksirali su se u izradi bara i ostalih potrebnih rekvizita. Entuzijazam igrača i želja za kvalitetnijim radom uvjetovala je 1972. godine osnivanje Plivačkog kluba Cavtat i službene registracije Vaterpolo jedinice PK Cavtat. Mnoge su generacije cavtatskih dječaka prošle klupsku vaterpolsku inicijaciju uz legendarnog trenera Ivicu Morettija.
Vaterpolisti kluba Epidaurus, 1955. godine
S obzirom na veličinu i broj stanovnika, Cavtat je zasigurno vodeće mjesto po broju vrhunskih vaterpolo igrača i broju igrača s osvojenim olimpijskim i svjetskim medaljama. Svakako treba spomenuti prvake povijesti hrvatskog vaterpola Gorana Sukna i Luka Vezilića, ali i Pava Miljanovića, Elvisa Fatovića, Mara Balića, Miška Bobića, Miha Boškovića, Iva Ivaniša, Pera Jovicu, Nikšu Dropca, Josipa Vezjaka, Paula Obradovića, Sandra Sukna i mnoge, mnoge druge koji su doprinijeli da sportski duh Cavtata i danas ostane aktivan i atraktivan novim naraštajima koji, pod trenerskim vodstvom Pava Pulića, nastoje slijediti dobro utrtu zvjezdanu stazu vaterpola.
Upravo je jedan od rijetkih autentičnih momenata tijekom ljetnih mjeseci, koji zapne za oko svakom posjetitelju Cavtata – svakodnevna dječja igra, radost i cika na plivalištu, čije su tribine nerijetko ispunjene do posljednjeg mjesta fasciniranim promatračima.
Cavtatski vaterpolo povodom obilježavanja devedesete obljetnice igranja i četrdesete obljetnice kluba 2012. godine dobio je monografiju Pozlaćen zrakom sunca, autora Vinka Rožića, u kojoj je detaljan prikaz bogate povijesti.
Objavljeno u Samonikle priče iz muzeja
