Naša sugrađanka Valentina Tomašević, ponovno nam se obratila otvorenim pismom u kojem iznova upozorava na nelogičnosti u funkcioniranju Zaklade Blaga djela te smatra kako je Zaklada tu zbog građana Dubrovnika, koji su je stoljećima stvarali i čuvali, a ne zbog šačice “probranih”, koji njome upravljaju. Njezino pismo prenosimo u cijelosti.
Kada sam prije tri mjeseca postala žrtvom nasilja zbog neopreznog obraćanja Zakladi Blaga djela, u još jednom pokušaju ukazivanja na potrebu za promptnijom reakcijom, u svrhu zaštite naših najranjivijih skupina, vjerovala sam da nikada više progovoriti neću. Ipak odlučila sam da neću šutjeti jer Zaklada je naša i zato o njoj trebamo govoriti. Njezina definicija kaže – zaklada imovina namijenjena da sama odnosno prihodima što ih stječe trajno služi ostvarivanju neke općekorisne ili dobrotvorne svrhe.
Tko trenutačno upravlja Zakladom?
Pitanje je tko u ovom trenutku s njom raspolaže budući je mandat upravitelju Branku Bazdanu istekao 1. siječnja, a Upravnom odboru 12.veljače ove godine. O sastavu novog upravljačkog tijela informacija nema, niti u javnosti, niti na mrežnim stranicama Zaklade. Tri člana izabrana pravno neispravnom procedurom na 38. sjednici Gradskog vijeća, smatram da ne bi trebalo uvažiti.
Ovo nije prvi put da imamo scenarij u kojem nije poznato upravljačko kormilo ove Zaklade jer ne tako davne 2012. godine imali smo situaciju koja je eskalirala u sudske procese i dugogodišnje sporove između Zaklade i Grada Dubrovnika jer se nije moglo dogovoriti tko će njome upravljati, a cijenu međusobnih sukoba interesnih skupina platili su i tada sugrađani u potrebi uslijed iznimno otežanog rada i odvijanja programa ove Zaklade.
Kome Zaklada pomaže?
Iako bi prema legatima Zakladnog zavoda Blago djelo čiji je Zaklada pravni sljednik, pomoć trebala biti usmjerena ka svim potrebitim, nemoćnim i zdravstveno ugroženim osobama (legati kažu: nemoćnicima od ospedala ), dakle dostupna svim sugrađanima u potrebi, iz posljednjeg izvješća Zaklade saznajemo kako je 86% pomoći usmjereno ka obiteljima, posebno onima sa više malodobne djece, a svega 6% samcima i to onima starijim (+65) te 8% OSI (neraspoređenih). Ne želeći umanjiti važnost pomoći niti jednoj od ovih kategorija, smatram da bi Zaklada trebala dobro razmisliti da li je put kojim ide ispravan. Jer sada se ne čini tako. Načelo „isključivosti“ i „probranosti“ u pristupu pomoći ne smije biti kriterij.
Što je primjerice s jednom osobom, koja nema obitelj, a koja se, iznenada zatekla u teškoj zdravstvenoj i životnoj situaciji, ali nije starija od 65 godina, niti je u tom trenutku u sustavu socijalne skrbi? Ovo „ali“ značiti će priječnost pomoći Zaklade, a to ne smije događati.
Stoga su me nemalo začudili i nedavni istupi gradonačelnika Grada Dubrovnika g.Frankovića i pohvale, kako navodi, izvrsne suradnje između Zaklade i Grada, budući je i sam u svom odgovoru na otvoreno pismo u srpnju prošle godine, kojim sam ga pozvala na čvršći dijalog s upravljačkim tijelima ove Zaklade izrazio mišljenje da bi Zaklada trebala biti proaktivnija po pitanju pomoći najugroženijim skupinama našeg društva.
Doduše on je u svojoj izjavi govorio o ostanku mesnice u zidinama, popraćene prijedlogom o pečenju ćevapa kao popratnoj djelatnosti, upućenog od strane upravitelja Zaklade g.Bazdana, dok sam ja u navedenom pismu inzistirala na razgovoru kojim će se iznaći učinkovitiji načini pomoći potrebitim sugrađanima.
Promjene su spore, ali ipak se događaju – Zaklada Gradu donirala 400 000,00 eura
Zaklada se od 2000. godine, niz desetljeća držala postavljene maksime smatrajući da su jednokratne novčane pomoći samo trošenje novca i da isti treba čuvati na računu za velike projekte, te je prema takvom uvjerenju uplaćivala i za ovu svrhu nedostatne donacije Gradu Dubrovniku.
No ove godine dogodio se pozitivan pomak. Naime, Zaklada je odobrila donaciju od 400.000,00 eura za programe Upravnog odjela za obrazovanje, šport, socijalnu skrb i civilno društvo, koja je bila je temelj za povećanje cenzusa za ostvarivanje prava na jednokratnu novčanu pomoć te u tom dijelu izmjene Odluke o socijalnoj skrbi, javnosti predstavljenog kao amandman gradonačelnika g.Frankovića.
Prema informaciji g.Brčića, pročelnika navedenog upravnog odjela, ova donacija rasporediti će se na jednokratnu novčanu pomoć, subvencije troškova stanovanja socijalno ugroženim kategorijama i novčanu pomoć starijima od 65 godina.
Ali…
boreći se za visinu ove donacije, tražeći od Zaklade da njen iznos bude dostojan namjeni, smatrala sam i smatram da bi ista trebala biti prvenstveno izvorom pomoći za naše sugrađane u složenom zdravstvenom, a uzročno ili posljedično i socio-ekonomskom statusu. Jednostavnije rečeno najpotrebitijim pojedincima kao pomoć u pristupu lijeku, liječenju, ortopedskim i drugim pomagalima.
Zašto?
Pravo na jednokratnu novčanu naknadu u zdravstvene svrhe uz Pravo na socijalnu uslugu Pomoć u kući PRVA su, a za mnoge i jedina, linija pomoći u zdravstvenoj skrbi, o čemu bi svjesnost trebali imati prvenstveno izabrani obiteljski liječnici, koji bi djelujući proaktivno ili na zahtjev pacijenta trebali izdati odgovarajuću medicinsku dokumentaciju koja će biti osnovnim dokazom opsega i vrste zdravstvene potrebe za ostvarenje ovih prava.
To mogu biti ,u prvom redu, liječnička Potvrda ili Svjedodžba sa osnovnim podacima o zdravstvenom stanju pacijenta, njegovoj funkcionalnosti, ordiniranoj medikamentoznoj terapiji, bilo da pacijent pokriva djelomični trošak lijeka ili u cijelosti plaća cijenu istog, potrebi za dodatnom fizikalnom terapijom, posebno onda kada se ista iz opravdanih razloga ne može odraditi u ustanovama javnog zdravstva, ortopedskim i drugim pomagalima itd. Ovdje je potrebno naglasiti da je pomagalo u ovom smislu sve ono što jednoj osobi otežane i smanjene funkcionalnosti može pomoći u prevladavanju teškoća i ograničenja bolesti.
Na ovaj način olakšao bi se rad i referentima gradskog nadležnog odjela kako bi ispravno procijenili opseg zdravstvene potrebe, a time donijeli ispravnu odluku o visini novčane naknade. U protivnom, ona može izostati ili biti odobrena u nedostatnom opsegu.Potrebno je naglasiti i da je Ministarstvo zdravstva pozdravilo ovakva postupanja, no za moguću izradu standardiziranih obrazaca, uputa i brošura potrebno je vrijeme, koje osobe u potrebi nemaju.
Ostvarivanje prava na Pomoć u kući
Isti ovakav postupak primjenjiv i za pristup najhumanijoj socijalnoj usluzi, a to je Pomoć u kući. I upravo ovo je vrsta pomoći gdje bi obiteljski liječnici morali biti prvi u reakciji i pomoći svojim pacijentima. Ovom uslugom omogućava se pomoć osobi kojoj je uslijed trenutnog ili trajnog oštećenja zdravlja potrebna tuđa pomoć u podmirenju svakodnevnih potreba kao što su: organizacija prehrane, održavanje osobne higijene, obavljanje kućanskih poslova, odlazak u ljekarnu, pa čak i pomoć fizioterapeuta.
Zaklada Blaga djela službeni je pružatelj ove vrste usluge za područje Grada Dubrovnika, putem Odjela za pomoć i njegu starijim osobama u kući, Doma za starije (osnivača Dubrovačko-neretvanske županije), čiji rad u cijelosti financira izdašnim godišnjim donacijama (primjer: 2023.g – 235.820,83 eura), u sklopu kojeg je uz socijalnu radnicu zaposleno i 7 njegovateljica/gerontodomaćica, 1 kuhar i 1 fizioterapeut.
Dostupnost ovoj usluzi Zaklada je usmjeravala u dva dijela. Jedan se ostvarivao (i dalje ostvaruje) putem uputnice Hrvatskog zavoda za socijalni rad, za dobnu skupinu +65 i za korisnike s dokazanim zdravstvenim oštećenjima, neovisno o dobnom kriteriju, uz uvjet da prosječan mjesečni prihod samca ili prihod po članu kućanstva ne prelazi 350,00 eura.
Drugi dio odnosio se na korisnike koji su pristup ovoj usluzi mogli dobiti uz plaćanje iste (obrok 5,53 eura, pomoć njegovateljice/gerontodomaćice 9,84 eura) i to izravnim dogovorom s Domom za starije osobe Dubrovnik, ali i ovdje, dosad, s ograničenim pristupom za sve dobne skupine mlađe od 65 godina.
Govorim u prošlom vremenu u nadi da je Zaklada shvatila i uvažila ovu činjenicu, u prilog čemu govore i određene promjene na mrežnim stranicama Zaklade, kao i izravni upit upućen Ravnateljstvu Doma. Ukoliko je to zaista tako, bila bi to neprocjenjiva pomoć za naše sugrađane i znak da su se desetljećima zakračunata vrata konačno odškrinula.
Bolest ne bira dob!
Danas imamo čitav niz teških oboljenja koja napadaju sve dobne skupine, a koja bez pravovremene i adekvatne pomoći mogu dovesti do nastanka trajnih tjelesnih oštećenja i teških invaliditeta. Tu su bolesti lokomotornog sustava, mišićno-koštanog sustava, neurološka oboljenja, oboljenja uzrokovanih autoimunom komponentom itd. Ovo su osobe čije je svakodnevno funkcioniranje u smislu osnovnih tjelesnih aktivnosti otežano do nemoguće i neophodna im je tuđa pomoć u svakodnevnom funkcioniranju.
Od utvrđivanja prvih dijagnoza do stjecanja trajnog zdravstvenog statusa i ostvarivanja prava prema istom, nerijetko prođu godine, a bolest, kao i siromaštvo dodatno se produbljuju.
Što preostaje oboljeloj osobi kojoj se u takvim trenucima pomoć uskrati? Kada ih se ostavi izgladnjelima, u vlastitim fekalijama, bez mogućnosti samostalnog kretanja kako bi obavili osnovne potrebe i aktivnosti; kada ih se ostavi bez pomoći u održavanju čistoće osnovnog životnog prostora, znajući da se nerijetko radi o osobama sa složenim oboljenjima, podložnim infekcijama uslijed oslabljenog imuniteta?
I ovdje su u posebnom riziku samci, bez živućih članova uže obitelji,a posebno oni koji u trenutku nastanka oboljenja nisu u radnom odnosu, dakle nemaju osnovnu financijsku stabilnost. Oni su prepušteni sami sebi, pomoći ljudi dobre volje ili pomagačkih djelatnosti, kao što su GDCK, Caritas itd.
Njima Zaklada nije davala mogućnost pristupa programu Pomoći u kući, ni pod uvjetom da ovu uslugu u cijelosti plaćaju! Stavila je veto čak i na program Pomoć u namirnicama, dakle ono koje bi trebalo biti suština jednog milosrdnog(blagog)djela. Kako se sve ovo naziva? Nemar? Nehumanost? Ili jednostavno okretanje leđa pred životnom ugrozom nemoćnih ljudskih bića, a sve samo zato jer su se usudili razboljeti prije 65. godine ili zato jer imaju prihod veći od 350,00 eura?!
Ovdje je potrebno naglasiti i da pomoć koja dolazi od strane zdravstvene njege u kući (prema Pravilniku HZZO-a) i koja se nerijetko spominje kao opcija ovoj usluzi, ne može biti niti približno dostatna jer radne dužnosti patronažne sestre nisu jednake dužnosti djelatnica organizacijskih jedinica za Pomoć u kući.
U Dubrovniku je 27 posto samačkih kućanstava
Prema podacima iz 2021. godine u Dubrovniku je čak 27 posto samačkih kućanstava. Analize koja bi razjasnila njihovog zdravstveni i socio-ekonomski statusa nema. Godine 2013. napravljena je posljednja Socijalna slika Grada Dubrovnika, iako bi upravo ona trebala biti ključni pokazatelj kvalitete života građana i služiti kao osnova za socijalne intervencije.
Možda bi uvidom u novu socijalnu sliku ključni čimbenici, koji odlučuju o sredstvima, za njihovu provedbu shvatili da se njihovi pravilnici i postupanja ne mogu bazirati na odlukama donesenim dva i pol desetljeća ranije, kao što to rade Blaga djela. Već da bi se trebalo osluhnuti, razumjeti i uvažiti stvarne potrebe građana, a ovom dragocjenom imovinom upravljati ne samovoljom šačice „probranih“, već suradnjom i dijalogom s građanima ovog grada, onih za koje je stoljećima stvarana i čuvana.
Valentina Tomašević
