Dvije od njih gledate, a dvije čitate. Na Dan žena osobna mi je želja bila “ugostiti” i predstaviti četiri dubrovačke novinarke, jer neke prigode same nametnu sugovornice. I podsjete na neke i zanemarene međusobne solidarnosti koje rastu pod kišobranom iste profesije. S njima ćete češće pričati o politici ili društvenim nepravdama, nego o receptima i modnim trendovima, ali tema za razgovor neće nedostajati. Ovo su više od kolegica. Ovo su drugarice, drugari, u onom predivnom smislu riječi koja je sinonim za podršku i razumijevanje koji bi trebali ići ruku pod ruku kada se baviš istim poslom na isti način, iz istih pobuda i istih namjera. Pa kad “zaškripi” i želiš čuti jesi li sagledao sve o čemu izvještavaš i pišeš iz svih mogućih uglova, imaš koga nazvati i provjeriti. Svaka je profesija specifična, ipak se usuđujem napisati, novinarstvo je nešto specifičnija. Uz Dan žena, s četiri žene, novinarke, Sandrom Lacković s HTVa, Paulom Klaić Saulačić s NoveTv, Silviom Rudinović iz Dubrovačkog vjesnika i Petrom Srebrović iz Dubrovačkog dnevnika. I ne slučajno, baš s njima!
Danas kad se spomene 8. ožujak, mislite li da se društveno adekvatno uvažava značaj tog datuma za život žena – a, objektivno i nije to bilo baš tako davno… prije stotinjak godina…u ex Jugi prije 80 godina… pravo glasa je dato ženi…
SILVIA: Osmi mart sveo se na komercijalizam i puke simbole. Nema tu više otpora na ulicama ni borbe, iako razloga za nju itekako ima. Zbog ubijenih, pretučenih, potplaćenih, izrabljivanih, omalovažavanih žena, rodilja bez dostupne epiduralne anestezije u svako doba, marginaliziranih… Prije dvadeset godina bi se činilo nevjerojatnim da se ponovno dovodi u pitanje pravo žene da sama odlučuje o vlastitom tijelu ili o tome kakvu će odjeću nositi. Trpljenje se nameće kao usud žene.
SANDRA: Neću nikad zaboravit jedan od mojih prvih novinarskih zadataka – podjelu humanitarne pomoći u nekim selima nakon rata. Nisam mogla vjerovat kad sam čula kako međusobno “šapću”: Poslali su žensku da izvještava… U to vrijeme i neugodni seksistički komentari na račun izgleda bili su uobičajeni. Ali onda dođeš u fazu da te cijene i traže, jer dobro radiš posao, pa sve zaboraviš. Čini mi se kao da je to bilo prije 100 godina, jer u međuvremenu je naše društvo napredovalo, mada svaka žena vodi svoju bitku. A 8.ožujak više doživljavam kao konzumeristički praznik, nego dan koji slavi prava žena…
PETRA: Obilježavanje datuma po mom sudu ne znači previše, što ne znači kako nije dobrodošlo jer je vrijedno i treba se prisjetiti hrabrih žena koje su se borile za ravnopravno mjesto u društvu. Danas je drugo vrijeme i mislim da promjena društva dolazi manje iz kolektivnog prisjećanja, a više iz svake od nas; iz našeg doma, kruga ljudi s kojima se družimo i radnog okruženja. Moj dom, okruženje i radno mjesto, ‘moj svijet’ je za žene ravnopravan jer sam ga takvim za sebe odabrala. Svaka žena zaslužuje i ima pravo napraviti takav svijet za sebe, u prvom redu izborima koje danas ima. Kako je svijet jedno globalno selo, najbolje ćemo ga mijenjati promjenom unutar svog kućnog broja u tom selu. Mislim da iz takvih promjena jednako kao žene, profitiraju i muškarci.
PAULA: Mislim da je Dan žena upao u val komercijalizacije kao i svi drugi “dani”. Pa mi se uoči tog jako važnog dana čini da je sve svedeno na prigodne popuste, od kuhača, kozmetike, cvijeća do večera u restoranima. A da, pričamo o danu kojim obilježavamo građanska prava žena. I danas imamo neke ljude koji bi ženama rado ograničili mnoga prava, počevši od reproduktivnih. Zato je važno da nikada ne dopustimo nekome da nas utišava.
Što je bila osnovna motivacija da se počnete baviti, ali i ostanete u novinarstvu?
SILVIA: Bilo je to još u predgoogle eri, teško se sjetiti motiva. Vjerojatno neki splet okolnosti. Bilo bi neiskreno govoriti kako je to odmalena bila životna želja ili da je ovaj posao divan. Ali, s vremenom je postao dio identiteta. Ime i prezime. Tko želi slavu i novac, tu nema što činiti. U danima preispitivanja, a ruku na srce, takvi su sve češći, podsjećam se na riječi legende hrvatskog novinarstva, Jovana Hovana: „Danas je najlakše ubiti novinara, oduzmeš mu prostor i on je mrtav. Zato novinarstvo i jest takav rad u kome bez hrabrosti nema opstanka”.
SANDRA: Nisam imala hrabrosti pokušat upisat glumu, novinarstvo mi se činilo zanimljivo i dinamično… Televizijsko novinarstvo u međuvremenu je postalo i previše dinamično.
PETRA: U novinarstvu sam se našla nekako slučajno. Na prvoj godini studija radila sam u turizmu, pa u butizi od cipela, a novinarstvo mi nije bilo niti na popisu poslova o kojima sam razmišljala. Tek kada se, na mojoj drugoj godini faksa, u jednom dubrovačkom mediju otvorila mogućnost zaposlenja, počela sam razmišljati i o novinarstvu. Tako sam prije deset godina u taj svijet ušla i još sam tu.
PAULA: Borba. Borba za odgovore, za bolje i pravednije društvo. Uvijek sam bila netko tko postavlja puno pitanja i želi odgovore.
Kakav je vaš stav? U novinarstvu je više žena jer su 1. hrabrije ili 2. jer su navikle biti potplaćenije za svoj posao?
SILVIA: Oboje, plus upornost, otpornost i viši prag tolerancije na bol.
SANDRA: Mislim da nitko ne želi biti potplaćen nego bira posao koji mu je izazovan, osobito s 20 godina. Hrabrost je ostati u poslu koji traži veliki angažman i posvećenost, osobito novinarka koje su majke i supruge.
PETRA: Ne mislim da je razlog niti jedno od to dvoje. O novinarstvu sam učila i od muških kolega, izvrsnih novinara koji su (bili) jednako hrabri kao njihove kolegice, a isto toliko i potplaćeni. Neka su istraživanja pokazala kako žene na javnim funkcijama govore manje apstraktno, s više detalja, ali uz jasnije držanje merituma teme, možda su to rodne razlike koje žene više privlače poslovima koji se tiču komunikacije.
Je li zbog vašeg angažmana kroz medije i posao bez radnog vremena “patio” vaš osobni život i jeste li trebali partnera uvjeravati da radite posao koji je bitan za zajednicu?
SILVIA: Čini mi se da su nerazumijevanje i obezvređivanje rašireni kao epidemija. Novinarke su borkinje za tuđa, gotovo nikad za svoja prava. Nekad ne možete do kraja detektirati ni iz kojeg pravca stižu udarci. Kome se požaliti, u koga tu imati povjerenja, na koji način reagirati na prijetnje, pritiske i osvete? Nije bilo potrebe za uvjeravanjem ikoga, ali je bilo ozbiljnih samotestiranja tolerancije u nekoliko navrata kad je posao doveo u pitanje sigurnost i povrijedio osjećaje djece.
SANDRA: Kad si mlad tempo je luđački, pati osobni život ali uvjeravaš svih oko sebe da je to normalno dok se ne dokažeš u poslu. Poslije shvatiš koliko si važnih stvari propustio, a da izgubljeno vrijeme s obitelji ne možeš vratiti.
PETRA: Nisam osjećala potrebu ikada bilo koga uvjeravati kako je moj posao bitan za zajednicu. Ako je bitan, onda to zajednica osjeća i nitko je u to ne treba uvjeravati. Tako nisam ni muža nikada uvjeravala u važnost mog posla jer mislim da je svaki pošteni posao važan. Trudim se da osobni život ne pati zbog posla i većinu vremena u tome uspijevam, ponekad ne, ali mislim da se s istim izazovima susreće puno ljudi. Istina, ovo nije posao koji možeš ostaviti u uredu. Ako ga radiš dobro, onda je to i posao koji se nosi doma, ali treba imati mjeru.
PAULA: Nikada supruga nisam trebala u to uvjeravati, cijeni moj posao i uvijek me poticao, nikada me nije sputavao. Osobni život često pati, planovi se svi mijenjaju ako negdje u županiji recimo gori požar. Ali to je novinarstvo.
Jeste li ikad imali neki toliko razočaravajući trenutak u svom poslu – zbog pritiska, bilo kakvog – da ste razmišljali odustati i krenuti nekim novim putom… I, ako jest, što je to bilo?
SILVIA: Kako ne! Moje je dijete svojedobno, u vrtićkoj dobi, traženo zbog nekog teksta. To su trenutci u kojima se pitate, tko je tu zapravo lud? Zbog čega ne staviti prst na čelo, voditi apartmane i živjeti mirnim obiteljskim životom? Jednoj sam učiteljici morala objašnjavati da je pogrešno u razredu omalovažavati novinare, dakle i majku svoje učenice. Napisala sam pismo, bez nade da će to promijeniti njezin stav ili pedagoške metode, više radi svoje djece. Reci što misliš, ako se osjećaš povrijeđeno. Reagiraj!
SANDRA: Nemam ništa konkretno ali naajteže mi je potcjenjivanje…
PETRA: Mediji se nose s jednakim problemima kao puno profesija u Dubrovniku danas, u gradu koji vrti centrifugu na maksimum obrtaja i sve usisava prema turizmu. Vjerujem da su to najveći pritisci s kojima se danas nosimo i o kojima treba razmišljati jer je izvjesno kako će se oni nastaviti. Dok iz novinarstva nestaju kvalitetni ljudi, s druge strane su oni koji misle da o novinarstvu znaju više i bolje i od samih novinara. Nas ne mogu zamijeniti strani radnici i zato je tu pitanje opstanka kvalitete, ima li većeg pritiska od toga…
PAULA: Nisam se još toliko razočarala da sam pomislila odustati. Izazova, kao i pritisaka ima. Često sam znala zbog priča koje radim primati pozive i poruke kojima me netko od aktera pokušavao, reći ću, uvjeriti da odustanem od “pravog puta”. Ali nikad nisam podlegla takvim pritiscima.
Vjerujete li još uvijek u to da naš posao može stvarati uvjete za bolje društvo, društvo u kojemu želimo da žive naša djeca?
SILVIA: Postoje novinarke i novinari koji ovo društvo čine podnošljivim. Te ljude psuju, političari ih vuku po sudovima, jure ih sjecikese, sa zidova im se poručuje da su crvi. Slijedom logike, reklo bi se da sve ide kvragu. Ali, i pored promjene tehnologije rada, shvaćanja novinarstva i navika konzumenata medijskog sadržaja, voda uvijek nađe svoj put. Pokazuje to ovih dana i primjer Srbije koji opovrgava tezu da su marginalizirani mediji, neskloni vlasti, bez publike. Ili da su djeca i mladi danas zaglupljeni i zaglavljeni u virtualnom svijetu, nesposobni za život, ne čitaju, ne pišu, nemaju empatije…
SANDRA: Vjerujem, svaki put kad između suludih naslova i nepismenih vijesti, pročitam kvalitetni tekst ili pogledam dobru tv reportažu, intervju.
PETRA: Vjerujem. Novinarstvo i dalje ima ulogu ‘watchdoga’ demokracije. Definitivno se može i treba raspravljati o klimavim nogama na kojima ta uloga stoji, ali neosporna je činjenica da bez medija nema ni demokracije. Iako danas nije popularno cijeniti novinare (a ne treba niti bježati od činjenice da smo za to jednim dijelom i sami krivi), ipak treba naglas reći da društvo bez medija ne može biti informirano, pravedno, uključivo, socijalno osjetljivo, kritično, otvoreno ili jednom riječju demokratično. Naravno, važno je da to u prvom redu misle novinari, a zatim i medijske kuće i svi uključeni u rad, financiranje i donošenje odluka o medijima.
PAULA: Vjerujem. Kratko i jasno.
Je li za vaše iskustvo teza da je žena ženi vuk, ostala ipak samo na papiru i u tuđem iskustvu?
SILVIA: Je li muškarac ili je žena ženi vuk? Mrtva trka!
SANDRA: Nemam neugodnih iskustava, al sad kad promislim svi moji šefovi (bili) su muškarci. Imam puno kolegica koje su mi postale dobre prijateljice, kojima se mogu iskukat ili pohvalit, koje uvijek mogu pitat za mišljenje ako imam neki profesionalni problem….Hvala im, s njima je život lakši i ljepši.
PETRA: Redakcija u kojoj radim puna je predivnih žena, a ne vukova. Isto tako u životu imam prekrasne žene koje sigurno nisu vukovi. Mislim da je pogrešno tako etiketirati odnose među ženama.
PAULA: Ne volim čuti tu tezu, nikada je nisam izgovorila. Smatram da je to glupost. Često je čovjek čovjeku vuk. Nema to veze sa ženama.
Kako vaša okolina doživljava posao kojim se bavite – ozbiljnim ili uzaludnim?
SILVIA: Otpor je uzaludan i stoga, lezi i opusti se. Na to se svodi većina razgovora, o položaju žena u društvu, aktivizmu, odgoju, politici, bojkotima butiga, izborima, listama čekanja u bolnici… Je li uzaludan posao kojim se bavim, i sama postavljam to pitanje. Kažu, radimo u vremenima koja nisu opasna, u slobodi, ali da nikad nije vladalo ovakvo beznađe. A, možda je sve zapravo isto kao uvijek, samo danas drugačije promatramo svijet u odnosu na doba prije 25 godina.
SANDRA: Nadam se samo da ne misle da ozbiljno radim uzaludan posao…
PETRA: To bi pitanje vjerojatno bilo bolje pitati okolinu, ali čini mi se da svi oko mene ovaj posao doživljavaju ozbiljnim, ali nekad i uzaludnim. Međutim, ako smatraju kako neku ‘njihovu’ temu treba staviti u fokus javnog razgovora, onda ga prestaju doživljavati uzaludnim.
PAULA: Ozbiljnim rekla bih, koji im se nekada možda čini uzaludnim. Novinarstvo je širok pojam, novinara je puno, čujem i puno kritika na našu branšu, ali odgovorno radim svoj posao i mislim da moja okolina to vidi. Znam ponekad čuti i onu slavnu “novinari crvi” , ali i od onih koji to nekada kažu znam dobiti poziv u kojem traže “pomoć novinara”.
Koje osobine ljudi ili pojavnosti u društvu, na koje nailazite najviše u svom poslu – vas frustriraju, čine tužnim ili deprimiranim?
SILVIA: Potpuni izostanak svijesti od odgovornosti na izgovorenu i napisanu riječ! Osjećam nelagodu u društvu kojim vlada konformizam, u kojem intelektualna elita, među njima mnoge obrazovane žene, ne reagira na političko, društveno ni rodno nasilje, dok se s druge strane nevjerojatnom lakoćom i brzinom megabita u sekundi bljuje otrov, najčešće pod lažnim imenom, u komentarima na društvenim mrežama. I što se događa? Dok se naša ‘sol zemlje’ ne želi javno izlagati ni zamjerati, ovi drugi, titančići na kibernetičkoj bojišnici postaju društveno mjerilo. Takvi će uvijek naći načina konvertirati svoj izostanak građanske hrabrosti u junaštvo. I tako će biti dok u državi s ovakvim pravosuđem, ne polažete nade u pravo, pravdu ni razumni rok presuđivanja. Rijetka, ako ne i jedina skupina u društvu, koju se goni za izgovoreno i napisano su novinari/ke. Čak i za istinu.
SANDRA: Bahatost, neznanje, nedostatak empatije, površnost.
PETRA: Ne bih rekla da me bilo što čini deprimiranom ili tužnom, a frustrira me sve što frustrira normalne ljude. Posebno kada o moralu palamude oni najgori čiji moral treba tražiti povećalom, toga se naslušamo u ovom poslu.
PAULA: Jako sam osjetljiva na indiferentnost, to nikako ne mogu prihvatiti. Posebno me ljuti kada ona dolazi od osoba na pozicijama, bilo u politici ili na nekim drugim javnim pozicijama.
Kako se borite protiv stresa odgovornog javnog posla?
SILVIA: Ne borim se… što se s vremena na vrijeme pretoči u neki fizički znak.
SANDRA: Najbolje punim baterije na putovanjima, ali trebalo bi putovat puno češće.
PETRA: Nemam pojma, ne bih rekla ni da se borim. Imam dvoje djece pa smo nakon posla zaokupljeni drugim obiteljskim ‘moranjima’; razvozanje po treninzima, škola, vrtić, kuhanje… To me onda mislima udalji od posla, što naravno ne znači da mužu s vremena na vrijeme ne ispijem mozak kukanjem (planiram to napraviti baš danas haha). Volim prošetati, odraditi trening, rolati, poslušati koju audio knjigu, slikati… Silom prilika doma nemamo mašinu za pjate, pa puno vremena provodimo za sudoperom. Onda dok perem pjate, često slušam političke emisije i nerviram se umjesto da se borim protiv stresa, ali to je valjda profesionalna deformacija.
PAULA: Uglavnom sve što mi se događa procesuiram odmah, nisam osoba koja nešto zadržava u sebi. Držim se onoga: izbaci odmah sve van, ako se gomila, eskalirat će.
Koje vaše ljudske osobine su vam bile i jesu najvažnije, možda i najdragocjenije u obavljanju ovog našeg posla?
SILVIA: Radoznalost. I to što ne smatram da svijet treba udovoljiti mojim očekivanjima. A, bome, neka ni svijet ne očekuje da udovoljim njegovim očekivanjima.
SANDRA: Odgovornost i odanost. I nikad ne zaboravljam da moje ime stoji ispod priloga
PETRA: Iako novinarstvo ima nekoliko postulata o kojima se uči na faksu, mislim da prije svih tih postulata dolazi novinar koji treba imati puno empatije, ali i oštroumnosti, pa da kažem i sposobnosti čitanja između redaka.
PAULA: Ne odustajem dok ne dobijem odgovor na pitanja koja me zanimaju i koja su od interesa javnosti. Nekada sam naporna i dosadna, često me kolege na nekim skupnim izjavama za medije znaju pitati u šali: “Jesi li gotova?”. Jesam, kad dobijem odgovor na pitanje koje sam postavila.
