Groblja su mjesta na kojima se zauvijek opraštamo i opet susrećemo sa svojim najmilijima, osobito na Mrtvi dan, kad cvijećem i luminima ukrašavamo ova mjesta posljednjeg počinka. Svako je groblje mjesto uspomena, mjesto priča i sjećanja. Na Mihajlu u Lapadu u stiješnjenom prostoru, među čempresima, svoje se posljednje počivalište pronašli su pisci, slikari, posljednja dubrovačka vlastela, intelektualci, kapetani, liječnici…A legenda kaže da se i danas mogu u nekoj tihoj noći čuti uzdasi tužne Jele koja čeka na povratak svoga muža i sinova s dalekih mora.
Književnik Ivo Vojnović inspiriran mirom lapadskih čempresa napisao je i pjesmu “Na Mihajlu” nostalgično bilježeći propast dubrovačkog plemstva, čiji su se posljednji “tragovi” zakapali upravo na Mihajlu gdje i danas na grobnim pločama stoje sačuvani grbovi obitelji Sorgo, Pozze, Zamagna, Basselli, Ghetaldi i drugi.
Jedan po jedan dohodu vlastela
u crnom l’jesu nošeni od fakina
na zadnje s’jelo, gdje no znak propela
grbove kruni posred ruzmarina.
Vojnović, koji je i sam našao posljednje počivalište na Mihajlu, često je posjećivao ovo groblje za života. U Dubrovačkoj trilogiji piše kako je na očevom grobu ostavio tri struka ruzmarina, pelina i vrijesa, kojima je simbolično odao posljednju počast Republici i njezinom plemstvu.
Dum Mato Vodopić, dugogodišnji lapadski župnik i dubrovački biskup skupljao je priče i u svojim književnim djelima revnošću realističkog pisca istinito oslikao način života u Gradu i Konavlima. Umjesto da bati more, po obiteljskoj tradiciji, dum Mato je izabrao svećeničku službu, a na Mihajlu, gdje je pokopana i stvarna Jele iz njegovog romana “Tužna Jele” je našao je vječni mir.
Njegova Tužna Jele, pripovijest o nesretnoj ženi, koja nakon što joj je more oduzelo dvojicu sinova, bolesna iščekuje povratak muža. „Svaku povijest trebaje nekako zaglaviti, moja je zaglavljena sa žalosnom smrti Jelinom, i tamo preko smrti što ćeš veće tražiti?“, zapisao je dum Mato o svome djelu, koje je napisao po svjedočanstvima Jelina muža Joza Baldova i gruškog barkariola Miha, a služio se i arhivom gruško-lapadske župe u kojoj je službovao.
Osim književnika u miru lapadskih čempresa, koje doduše trenutno narušava gradilište stambene zgrade tik uz groblje, sniva i veliki umjetnik Ivo Dulčić, čiji mozaik krasi obližnju crkvicu sv. Mihajla, ali i lapadsku školu, dok šareni vitraji na prozorima mnogobrojnih crkvi, uključujući i onu parčevu u Gradu i danas oduševljavaju.
Stari su grobovi prepuni kamenica kojima su nove generacije pojedinih obitelji, različitih prezimena htjeli na starom grobu istaknuti imena i sjećanja na neke nove potomke, na neke nove pokojnike.
Među kamenim spomenicima, pločama i kamenicama ističe se jedan neobični grob sa drvenim križem i zemljanim pokrovom. Tu počiva nedavno preminuli intelektualac, profesor povijesti i nadasve zaljubljenik u Hrvatsku i Dubrovnik Ivo Banac.
Među pokojnicima su i mnogi liječnici i ljekarnici, no ističe se spomenik kojega su svome liječniku Baldu Bibici podigli zahvalni Gružani i Lapađani.
Premda malo i stiješnjeno, ovo je dubrovačko groblje prepuno priča i legenda, uspomena koje ostaju zapisane u kamenu, ali i u dušama onih koji pamte.
Iz povijesti
Začetak današnje župe u Lapadu počinje još u 11. stoljeću od kada se zajednica vjernika počela okupljati u crkvi sv. Pankracija na Batali. Tu su crkva 1617. opljačkali i zapalili gusari, a 1667. u velikom potresu je srušena. Sjedište se zajednice prenijelo u drevnu crkvu sv. Mihajla in Arboribus (među borovima), koja se spominje još 1292.
Pod trijemom su grobovi bratovštine sv. Mihajla in arboribus – najstarije bratovštine u Dubrovniku, a pokraj crkve je nastalo groblje gdje su pokapane dubrovačke obitelji nakon zabrane pokopa u crkvama u 19. stoljeću.
