Godina mi je startala s jednom divnom spoznajom na kojoj sam neopisivo zahvalna, a to je da se „Strah od kupine“ nije dogodio, odradio krug i stao, već se ta priča i dalje ljudima događa i gradi neke svoje nove životne cikluse. Kao kad baciš kamenčić u more pa promatraš kako se krugovi šire, rastu. Mislim da je to najveća stvar koju kreator nekog djela, bilo da se radi o pisanju, muziciranju ili slikanju, može doživjeti. Da gledaš tu svoju umjetnost kako gradi postojanje, dobiva svoje poklonike, da promatraš kako je prihvaćaju različiti profili ljudi i da ti sam učiš iz načina na koji je oni doživljavaju – svatko na svoj i to iz vlastitih, često skrivenih, razloga – riječi su Danijele Crljen čiji je prvijenac u nakladi Fragment, “Strah od kupine” promoviran 2021. doživio i drugo izdanje, a nedavno je uvršten i na popis lektire jedne hrvatske gimnazije.
Roman koji je pobrao same pohvale književne kritike, ali i publike, u svijet je sa svojim preporukama i uredničkim potpisom “pustila” naša vrhunska književnica Julijana Matanović i, nije pogriješila. Svatko tko je pročitao Danijelin rukopis ostao je dirnut briljantno napisanom pričom o generacijama žena u njenoj obitelji, te fino isprepletenoj kronici društvenih zbivanja i vremena u kojima su živjele i živimo. Duboko svjesna svega što je naslijedila, ali i važnosti onoga što ostavljamo iza sebe, s iznenađenjem, ali velikom radošću je primila vijest kako je njen roman uvršten u gimnazijsku lektiru.
-Nedavno je do mene došla informacija, sasvim slučajno, iz druge-treće ruke, da je „Strah od kupine“ uvršten na popis gimnazijske lektire. Posebno sam sentimentalna prema toj činjenici jer djecu i mlade poštujem kao kritičare. Zanima me što imaju za reći i smatram da ih više trebamo slušati, ali zaista slušati i čuti što nam govore. Oni iz škola izlaze, ovisno o profesorima hrvatskog jezika te knjigama koje su im ponuđene, kao ljudi kojima se čitanje omililo ili ne.
Velika je, stoga, odgovornost na domaćem školstvu, pogotovo danas u doba slike i brzih tiktokovskih sadržaja, da mladima približi književnost na njima prihvatljiv način, sukladan karakteristikama novih generacija koje odrastaju drugačije nego bilo koja do sada. Nadam se da će školarci koji budu čitali moj roman pamtiti ga po nečem lijepom, da će im „Strah od kupine“ pobuditi emociju, pružiti utjehu i možda otkriti neke njima nove istine te da će čitanje obogatiti njihov unutarnji svijet.
Izuzetno me veseli vidjeti da se po školama prati suvremena hrvatska književnost, a pomalo mi je nevjerojatno da u jednoj školi baš ja zastupam tu kategoriju.
O relativno brzom drugom izdanju koje je njen prvi roman doživio, iskreno će:
-Drugo izdanje sam doživjela kao čistu nagradu za ljubav utkanu u pisanje i poticaj da s time nastavim, kao svojevrsni dokaz da to što radim ipak ima nekog smisla.
Rasprodano prvo izdanje, s logom jedne male izdavačke kuće bez ikakvih državnih potpora, otkupa knjižnica i sličnih impulsa sa strane, samo je znak da ljudi žele čitati i da su društvu priče, baš kao i svaki drugi oblik umjetnosti, prijeko potrebne.
Planovi? Druga knjiga, piše li se?
-Pišem, uvijek nešto pišem. Pisanje je potraga za smislom, a traganje nikada ne prestaje. Kad ne pišem po papiru, pišem u glavi, a onda se to u jednom trenutku krene izlijevati na papir.
Trenutno pišem drugu knjigu i polako se približavam kraju. To kod mene ide sporo, sazrijeva pomalo, svaku rečenicu volim dobro prožvakati, pročitati po sto puta, vraćati se na tekst, modelirati, poput kipara.
A kraj je kad osjetim da je priča napravila krug. Onda je valja pustiti van, među ljude, da nastavi sama sa svojim piruetama.
