Zagrebački glumac Antonio Agostini novo je lice Kazališta Marina Držića. Dubrovačka publika već ga je imala prilike vidjeti na daskama dubrovačkog kazališta, ali i u ulozi Karla, tobožnjeg kontea u predstavi “Kafetarija” odigranoj na 75. Dubrovačkim ljetnim igrama.
Kad se otvorila prilika da postanete dio dubrovačkog kazališnog ansambla, jeste li se premišljali ili ste je odmah objeručke prihvatili?
Bit ću sasvim iskren, po završetku Akademije pripremao sam se na to da, unatoč svemu (i specifičnom načinu razmišljanja o struci i svojem cilju u svemu ovome pa zatim i nadam se objektivnog poimanja svojih tehničkih karakteristika, predispozicija i same činjenice da je moje iskustvo rada u struci kroz faks realno nadmašilo sva moja očekivanja)… no svjesno sam se pripremao za to da ustvari nikakve garancije niti prevelike statističke mogućnosti nema za to da ću u to neko prvo vrijeme ili pak bilo koje drugo ako se tako slože stvari, nakon magisterija aktivno igrati u teatru, a kamoli u nekom iole kontinuitetu. U suštini do tog sam trenutka, osim ispitnih produkcija i sitnih “gaža” najmanje iskustva i imao na dasci.
No utoliko sam više o tome tako i maštao i osjećao sam da trebam i da prvenstveno želim upravo tamo usmjeriti svoj daljnji rast. Jesam. Maštao sam o teatarskoj igri… no fakti i objektivno stanje su često vrlo tvrdoglave stvari. Dakle ne treba dodatno isticati kako ansambl nije postojao kao neki zaista izgledni nastavak mog puta a daleko je i od toga da se to nametalo kao ultimatum. Unatoč velikoj želji. A kad je meni napokon zazvonio telefon, prvenstveno sam mislio da je neka zabuna posrijedi a zatim sam, reklo bi se, “opal na rit”.
Ustvari. Nisam Vam ja dovoljno ohol, tašt niti šenuo s uma da budem išta nego presretan, zahvalan i sasvim svjestan priviligije koju sam dobio i koja mi je dana na povjerenje.
Da, razumije se. Jedan sam od rijetkih među otprilike 50 glumaca koji su „izašli“ u mojoj generaciji da je dobio ponudu za ansambl. Odmah sam prihvatio, i to pod svaku cijenu. Objeručke. Ali nije sve tako divno i krasno… mora tu uvijek biti neki “ali…” Puno toga sam morao žrtvovati i neke stvari koje sam mukotrpnim radom i trudom, godinama sticao nažalost su podlegle odluci koju nisam dvojio donijeti.
“Nigdar ni bilo da ni nekak bilo, pak nigdar ni nebu da nekak nebu…”
Bez obzira na profesiju, mnogi radije biraju Zagreb nego Dubrovnik, kod vas obrnuto?
Kao što sam i rekao, prerijetka je to prilika, osobito meni kao mladom glumcu da bih se zanosio biranjem ili još gore, zavaravao nekim oholim kritiziranjem bilo kojeg ansambla u kojem bih hipotetski mogao imati svoje mjesto. Previše sam truda uložio u svoje umijeće da bih samo tako smetnuo po strani činjenicu da zaista mnogo vještiji i strpljiviji, pa zatim i iskusniji kolege, spletom sreće i kakvih drugih okolnosti možda nikada ni ne dobiju neku, niti sličnu priliku… samim time… Dubrovnik? Velika riznica hrvatske kulture, izvor našega standarnog jezika, povijesti, onda i neke velike kazališne i književne raskoši… za mene? O da! Hvala! Odmah!
Kako vam se svidio život u Dubrovniku?
O životu u gradu ne bih puno jer nemam nažalost još uvijek puno za reći. Ovdje sam prvenstveno i dalje gost i svakako nisam dovoljno niti star niti načitan da bih vam mogao reći išta više od toga da svaku priliku kad ne radim (a jako puno radimo i ja jedva čekam još više raditi) koristim za istražiti ovu nepresušnu džunglu povijesnih znamenitosti za koju sam već rekao – da bi i tri života posvećenog tumaranja i istraživanja bilo puno premalo. Stvarno ovaj grad smatram, od tih nekolicinu mjesta koje ipak jesam obišao na ovoj kugli – možda i najljepšim! No ovaj put ću ipak istaknuti da je stanovita razlika i recimo to “kilometraža” ipak na neki način osjetna. Ne samo u klimi, nego i u ljudima. Ljudi ovdje posve drugačije poimaju, komuniciraju i djeluju. To je publika za koju sada igram, a to je, smatram, onda bitno promisliti. Niti u kojem kontekstu ne mislim išta loše time. Dapače, vrlo mi je drago i beskrajno korisno i zanimljivo ovako iz prve ruke svjedočiti tu čudesnu raznolikost Lijepe Naše… a isticati što u toj istoj Našoj znači Grad čijeg sam ansambla i ja dio, ne treba jer je to itekako očito… čak i slijepcima. Ovdje i vozači busa i tete iz dućana idu u teatar. Odlično!
Biste li rekli da ste se već naviknuli?
Ne. Iskreno govoreći stvarno ne mogu do kraja reći da sam se navikao. Mogu eto, ako baš moram reći da sam ustvari jako daleko od Jastrebarskog i tu sam ustvari sasvim sam. Što mi, da se razumijemo nije nužno problem ali i ja sam društveno biće i volim pripadati i to je naprosto kod svih ljudi tako. S vremenom će se i to utopiti u svemu gore spomenutom. Siguran sam i ničega se ne bojim.
Koja su vam najdraža mjesta, imate li već neke svoje rituale?
Postoji par mjesta koje posjećujem frekventnije. Pasionirani sam ribič, prirodnjak i odrastao sam kao sportaš… Ali ipak zasad, ispod Bukovčevog svoda pronalazim najveći gušt. Još kad s vama, publikom dijelim to iskustvo… tko sretniji od mene?!
Rad u KMD – u i kolege, jeste li kliknuli?
O tome jesam li kliknuo s kolegama niti najmanje ne razmišljam. Stvarno! Trudim se da tako i ostane. Ja sam i dalje (i nadam se zauvijek) tu, gdje god to bilo, da dalje učim i napredujem. Tko god da je od mojih, starijih i iskusnijih kolega dovoljno „loše“ sreće da je samnom u sceni, on je za mene izvor novih znanja, a ako ništa drugo to je ipak kolega umjetnik kojega mi moj kućni odgoj nalaže respektirati i slušati. Ja sam glumac u formaciji, ništa drugo.
Isto tako taj će kolega bez iznimke biti osuđen na čudna i neprestana (neko bi možda rekao) i glupa pitanja o svakoj stvari koja mi padne napamet. Smetalo to nekome ili ne, držim da je naposljetku ipak bolje biti vojnik u vrtu nego vrtlar u ratu. Zlu ne trebalo.
No ipak, i to samo kako bi ušlo u zapisnik… nisam ja niti baš sasvim mukte stekao svoj zanat i vrlo sam pedatno kroz godine oštrio svoje vještine pa tako i sada, dalje revno gledam biti sve oštriji i efektivniji sa svakim novim projektom ili probom. S vremenom napravi i balavac poput mene neki napredak. Hodajući sam primjer toga.
Iza vas je već jedna odigrana predstava u kazalištu, a i „Kafetarija“ na „Igrama“, kako vam je igrati pred dubrovačkom publikom?
Imam u zapisniku upisane i još neke stvari u KMDu, no iskustvo Igara i rada ovog repertoarnog teatra i ansambla te svi prateći prvi utisci istih su mi isključivo snoviti, predivni i ja ustvari trebam još vremena da se do kraja uspostavi mehanizam kojim se uz daljni rad na novim projektima svjesno sliježu dojmovi u neka korisna iskustva – ponovno- nova znanja, prema kojima – ponovno – samo gledam dalje napredovati, što mi – da i to rezimiram – odgoj odnosno neka bazna pristojnost, obrazovanje ali i godište a onda i neka zdrava skromnost ustvari i nalažu. Ne bih volio jednog dana osvijestiti da sam zabrazdio u neku taštu imitaciju sebe i da sebe samoga poimam nekom “zvijezdom”. Zaista nisam takav niti želim biti. Ne patim od tih stvari. I to se vidi u mom pristupu radu. Daleko od toga da sam ja bez mane, dapače, i dalje stršim nadobudnim i prenaglašenim htijenjem ali korak po korak korim i te špiceve svojeg karaktera.
Trenutno pripremate prvu premijernu predstavu ove sezone u KMD – u, kako teku probe?
Pred vama je, draga naša publiko, jedna vrlo zanimljiva kazališna sezona s jednim itekako markatnim početkom, više od toga morat ćete ipak potražiti skupa s nama u tom čarobnom trenutku kada se vama ugase, a nama dignu svijetla. U svakom slučaju mi u KMDu nastavljamo u smjeru kao i do sada… naprijed punom snagom za publiku koja vjerno puni svaku izvedbu. Sve ostalo ne bi ovome gradu niti pristajalo, ako se mene pita.
Otkrijte nam nešto o vašem liku?
Nevjerojatna baština ovog kraja, preciznije ovog divnog grada bi onima koji su njegov dio trebala dati dovoljno konteksta kad kažem da kao lice “nijesam jedan od onijeh što se gosparima zovu er su za mirom…kao lice,…”izolan se zovem,” kao izolan i taki svojevrsni arhetipski karakterni model u Držića imam onda i neku svoju specifičnu estetiku, razumije se. Toliko za sada. Lopuđani su se u literaturi ovog kraja uvijek tumačili na, reći ću, specifičan način. Držić svakako nije pisao upravo o tome bez veze, dapače… zna se što i kako valja igrati kad je Vidra na repertoaru.
Mladi ste glumac, pretpostavljam mnoge biste likove željeli utjeloviti, ali imate li već sada uloge kojima se posebno nadate?
Lica iz spomenutih razloga isto tako ne biram, ali svakako, kao i u svakog glumca ima njih par koje bi mi dala malo “lufta” da se do kraja razmašem i koje potajno priželjkujem… no koja, ne bih još otkrivao. Samo zato jer mi fali još koja utakmica u nogama. Svaka uloga mi je zaista privilegija. Dapače, mišljenja sam i dalje da vješt glumac zna podigrati odnosno da je homogeni dio kolektiva. Onaj najvještiji će od najmanje uloge praviti detaljno razrađenu pa tako onda i veliku ulogu. No ipak dužan sam reći da koje god veličine bude uloga predviđena kao moj dio posla u narednim projektima itekako sam za nju spreman i ne strahujem od bilo koje iste… koja god da je u pitanju. Koja god, jedva je čekam.
Nakon što ste diplomirali glumu objavljen je tekst o vama i još nekoliko kolega iz klase pod naslovom: Zapamtite njihova imena…Koliko je ta famozna rečenica vjetar u leđa, a koliko opterećuje?
Iskreno, rjeđi su intervjui koje sam pristao dati nego ovi drugi. Žurnal o kojem govorite svakako jest neko zvonko ime naših magazina, portala i novina, no govorim li do kraja iskreno, nisam o pitanju koje ste postavili nikada dosad niti mislio. Ne treba mi dobra kritika da bih mogao u punoj svijesti raditi svoj posao niti sam ikada bio opterećen statusom. Dapače, ako Vam treba zvijezda, ja bih možda i preskočio. Zato valjda i toliko strastveno volim i radim taj prekrasni medij radija i tu čarobnu radiofoniju. Mene motiviraju neke druge stvari. Tehnika, npr. Glumac nekakvog “starog kova” bih bio da mogu birati. Radije bih bio znan kao načitan, skroman ili pak vješt za svoje godine nego li poznat. Zaista.
Koji su vaši glumački uzori?
Uzori? Ja sam sebi za 10 godina (smijeh).
Huh, nikada ustvari nisam na glas odgovorio na to pitanje. Ja vrlo rano u životu počinjem dobivati takozvani klasični pedagoški pristup. Od pete sam godine u glazbi i imao sam veliku sreću da me uvijek makar jedan profesor “starog kova” držao pod okom i vodio… mentori su krucijalni u mom načinu poimanja struke pa Vam mogu samo reći da se trudim stvarno, ne samo kao klauzulu nego otkako znam za sebe od svakog iskustva i čovjeka, tako onda i pedagoga na svom putu izvući maksimalnu korist u smjeru daljnjeg učenja i napretka vlastitog intelekta. O čemu ili kome god da je riječ… uzor mi je tako u glumačkom poslu svatko tko mi može prenijeti znanje i tko mi ne želi loše, a dovoljno dugo mislim tako i vraćam se tome da čak i neki od ovih drugih mogu poslužiti kao korisni. Da se razumijemo, postoje doajeni našega glumišta pred kojima imam samo i isključivo strahopoštovanje, ali u trenutku stajanja u scenu s istima, ne bih ostao dužan. Družba je družba, ali i služba je služba.
Gdje se vidite za deset godina?
Za deset godina? Pretpostavljam da pitate da li će to biti u nekoj ulozi i pred nekom publikom ili bilo gdje drugdje u struci? Idem naprijed, to osjećam ali nekako i ne želim misliti i prejudicirati. Sasvim dovoljno u sadašnjem trenutku novih podražaja imam da ne stignem sve niti doživjeti a to za sebe želim sve manje prakticirati. Zasad sam u čarobnom svijetu kojeg tek počinjem otkrivati, pa eto neka to onda potraje ako može. Svakako ne mislim da ću i tada žaliti za ičim. Nisam niti upola ovoliko zaslužio, pa me eto opet nekako obasipa ovoliko izobilje.
