Odrastanje uz rijeku Omblu potaknulo je 27-godišnju Katiju Bušlje na suradnju s prirodom. Umjetnički duh nisu pokolebali birokratski problemi kada je nakon Akademije likovnih umjetnosti željela pokrenuti vlastiti posao. Zahvaljujući pmoći obitelji ostvarila je svoj plan.
-Rođena sam u Dubrovniku prije 27 godina. Nakon završene srednje umjetničke škole Luka Sorkočević, upisala sam Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, smjer kiparstvo. U klasi profesora Peruška Bogdanića magistrirala sam 2017. Nisam uspjela pronaći posao u struci, pa sam neko vrijeme radila kao dječji animator, a u isto vrijeme upisala sam i verificirani program za oblikovateljicu predmeta od keramike na Pučkom otvorenom učilištu u Zagrebu. U Dubrovnik, u obiteljski dom, vratila sam se lani i pokrenula sam svoj obrt, Studio Rego.
Uz podršku obitelji Katija je uspjela, no taj put nije bio lak, u poslovnom planu za dobivanje poticaja za samozapošljavanje nedostajao joj je jedan bod i nije dobila potrebna sredstva.
-Pokretač u otvaranju studija uglavnom je bila moja želja da radim ono što volim i ono za što sam se školovala. Olakšavajuća okolnost je bila što sam u sklopu obiteljske kuće imala neiskorišteni prostor koji sam, uz potporu roditelja uspjela osposobiti u radni prostor. Prva prepreka na koju sam naišla bila je odbijenica za tražene poticaje za samozapošljavanje. Osim što sam školovana za posao koji sam htjela pokrenuti, dodatno sam se školovala baš i za rad keramikom, a u poslovnom planu istaknula i vlastita ulaganja u smislu prostora za rad. Za sve navedeno, za poslovni plan i za povratak u rodni grad ocijenjena sam sa 17 bodova (od potrebnih 18). Na žalbu, u kojoj taksativno navodim objektivne razloge zašto sam validan kandidat za ostvarenje prava na poticaje dobivam ponovno negativni odgovor. Danas sam zahvalna obitelji na njihovoj podršci i razumijevanju, radi kojih je zaživio Studio Rego.
Što se tiče materijala, obično radi s glinom i s pomoću nje izrađuje jako zanimljive predmete od keramike.
-Već neko vrijeme samo radim s glinom, tj. izrađujem predmete od keramike. U većini slučajeva to su uporabni i ukrasni predmeti raznih veličina i oblika. Ideje dolaze kroz rad. Nekad me glina sama navodi na idejna rješenja pa od zamišljenog početnog oblika nastane neki sasvim drugi.
Najviše voli raditi s prirodnim materijalima, a za to “krivi” odrastanje uz rijeku Omblu.
-Tijekom studiranja radila sam s mnogim materijalima, iako je većina mojih skulptura rađena u drvu. Uglavnom volim raditi sa svim prirodnim materijalima. Vjerojatno je zato „krivo“ moje odrastanje uz rijeku Omblu i igranje s blatom, vodom, trstikom, pijeskom koji je pak dominantni element moje skulpture „Pješčani sat“. Koristila sam pijesak iz Đurđevca, gdje se nalaze ostatci jedine hrvatske pustinje. Simbol je to protoka vremena i prolaznosti života.
Umjetnost ne poznaje granice, a takav slučaj je i kod Katije. Uspjela je u Baranji izraditi nastambe slične onima u Africi.
-Ideja mog diplomskog rada nastala je tijekom turističkog putovanja u Baranju, točnije Karanac. Povezala sam izradu njihovih kuća od ćepića (opeka od ilovače i pljeve, sušena na suncu) s izradom sličnih nastambi u Africi. Sve je to nečiji DOM, što je ujedno i naziv mog diplomskog rada. Dom je više od materijalnog posjeda, imovine. On nas oblikuje i definira za daljnji život. Migracija je postala jedno od ključnih globalnih pitanja u 21. stoljeću. Zapravo, veliki dio nas predstavlja migrante barem u jednom periodu svoga života. Bilo to napuštajući, izbivajući iz doma kratkoročno ili dugoročno, u potrazi za financijskom sigurnošću, stabilnijim i sigurnijim životom, preseljenjem nakon osnovnog, srednjoškolskog obrazovanja ili pak nakon studija. Iako predstavlja značenje doma, unutrašnji prostor ostaje ispražnjen, kao podsjetnik na mnoge napuštene, ostavljene domove u Karancu, a koji danas propadaju bez obitelji. Istih je nažalost, svakim danom sve više. Te tri kuće izrađene od ćepića i krova od trstike ostale su kao donacija u javnom prostoru Karanca.
Katija kaže kako nije uvijek lako umjetnicima te kako je dio njezinih kolega s Akademije preuzeo neke druge poslove.
-U ovim nezahvalnim i nesigurnim vremenima, umjetnicima je posebno teško ostati i opstati. Na listi primarnih troškova za život umjetnost sigurno nije među vodećim stavkama. Svatko se snalazi prema svojim mogućnosti, pa je, nažalost dosta mojih kolega s ALU otišlo u neke druge vode, tj. poslove.
Što ljudi najčešće vole kupovati?
-Ukusi ljudi su različiti. Neki će se prije odlučiti za uporabne, a netko za ukrasne predmete. Uglavnom svatko nađe nešto za sebe ili kao REGO za dragu osobu.
Kakvi su Katijini planovi?
-Za sad mi je prioritet rad, osluškujem kupce i njihove želje. Uživam u svakom trenutku provedenom u studiju a ideja i motivacije ne nedostaje. Svakim danom otkrivam nešto novo i to me ispunjava.
Što bi poručila ostalim maldim umjetnicima?
-Mladim umjetnicima bih poručila da ne odustaju od svojih vizija, želja. Iako zna biti teško, umjetnost je divna i vrijedna svake upornosti. Kad se jedna vrata zatvore uvijek se druga otvore. Treba ostati strpljiv i svoj pa će sve sjest na svoje mjesto. Ne smijemo zaboraviti da smo ovom društvu potrebni, pa čak i kada nas uvjeravaju u suprotno.
