U prošlom članku smo otkrili detalje vezane uz Luciju Trtoman čije ime nosi glavni ženski lik povijesnog dijela romana „Treći ključ“. Saznali smo da je riječ o djevojci koja je skokom u provaliju kraj crkvice svete Orsule sebi oduzela život i na taj način radije odabrala smrt nego ponovni susret sa pohotnim gospodarom.
U suvremenom dijelu priče romana otkrivaju se detalji iz života još nekih žena iz doba Republike. Evo što nam je o tome rekao autor:
– Puno je zanimljivih žena iz povijesti Grada i njihov položaj u društvu nije moguće jednostavno prikazati. U jednom dijelu romana protagonistica naglašava kako su žene onoga doba bile potpuno obespravljene i da „pater familias“ često nije htio ili nije mogao plaćati izdašne svadbene darove za svu žensku djecu, pa su mlađe kćeri bile prisiljene odlaziti u samostane. Naravno, bilo je i drugačijih primjera kroz povijest i ovakve tvrdnje ne bi trebao shvaćati kao strogo pravilo.
Ovo o čemu govorimo možda najbolje oslikavaju životne priče dviju Dubrovkinja. S jedne strane riječ je o Cvijeti Zuzorić koja je u svojedobno pomicala društvene norme i bila nadahnuće brojnim umjetnicima te Agnezi Benessi, redovnici koja je podmetnula požar u samostanu svete Klare.
ISJEČAK IZ ROMANA:
Idemo najprije lijevo, sve do ulice Cvijete Zuzorić.
– Cvijete Zu… – mladić nije uspio izgovoriti prezime do kraja. – Tvoja imenjakinja?!
– Da. Zu-zo-rić, Cvijeta Zuzorić.
– Tko je bila ta žena? – John nije želio tek tako prijeći preko ovoga detalja.
– Vjerojatno najpoznatija Dubrovkinja u povijesti. Rođena je u drugoj polovici šesnaestog stoljeća, bila je inspiracija mnogim umjetnicima toga vremena. Svi su oni slavili njezinu iznimnu fizičku, ali i duhovnu ljepotu. Moglo bi se reći da je bila prava pjesnička muza, nešto kao Laura za Petrarcu.
– Za koga? – zbunjeno je pitao John.
– Francesco Petrarca. Kanconijer. Zar nisi učio u školi?
– Možda i jesam, ali stvarno se ne sjećam. – priznao je dok su se probijali između stolova ugostiteljskih objekata postavljenih na ulici.
– Ma nije ni važno. Uglavnom, svojim slobodoumnim razmišljanjem, intelektualnom širinom Cvijeta je za svoga vremena izazvala priličnu pomutnju pomičući društvene norme. Ostavila je toliko snažan pečat u svome gradu da i danas njezino ime nose razne ustanove, ugostiteljski objekti, galerije, ulice, pa čak i neki brodovi. Nažalost, ne postoji ni jedan njezin sačuvani portret, ali i dalje je prati glas da je bila najljepša Dubrovkinja u cijeloj povijesti Republike.
– Onda ti s pravom nosiš njezino ime. – pomislio je John iako to nije izgovorio naglas.(…)
Ali vi samo pričate o dobrim stranama povijesti. Ne vjerujem da je u ovome gradu baš sve bilo tako savršeno. – zaključio je Phill.
– Naravno da nije. Evo, recimo, žene onoga doba bile su potpuno obespravljene što je nažalost bio slučaj svugdje u svijetu. Zanimljivo je da su plemkinje prolazile puno gore od žena iz građanskoga sloja. Vlasteoske su kćeri od rođenja živjele povučeno i rijetko su sudjelovale u društvenim zbivanjima. Najbolje je prolazila najstarija kći jer je često samo ona imala priliku za udaju. Naime, brak se tada unaprijed dogovarao i to isključivo iz interesa, a ne iz ljubavi. Pater familias nije htio ili nije mogao plaćati izdašne svadbene darove za ostalu žensku djecu, pa su mlađe kćeri bile prisiljene odlaziti u samostane. Tamo bi provele život u još većoj izolaciji od one u djetinjstvu iako ih prije toga nitko nije ni pitao za njihove sklonosti prema duhovnom zvanju.
– To je gore od doživotne robije! – zaključila je Sanja. – Najveći samostan bio je ovaj svete Klare, vidite ga dolje iza Onofrijeve fontane? – Cvijeta je ponovo pokazivala prstom. – Poznat je slučaj časne sestre Agneze Benesse koja je 1620. godine iz neutvrđenih razloga u njemu podmetnula požar. Postoje priče da je djevojka to napravila kako bi usred meteža mogla pobjeći dok drugi govore da je bila u stanju pomračenoga uma, nesvjesna svoga zlodjela. Neki čak misle da je imala pomagače i povezuju je s mladićem Nikolicom Palmottom, ali o cijelom slučaju danas ne znamo puno. Što god da je bio uzrok, na kraju je ipak uhvaćena i stravično kažnjena. Osuđena je na doživotni zatvor i živa zazidana. Do smrti je trebala biti zatočena u skučenoj prostoriji tamnice s malenim otvorom dostatnim tek za dostavu hrane. Zna se da je ova nesretnica šesnaest godina nakon zatvaranja uputila molbu za pomilovanje koja joj je odbijena. Na kraju je navodno uspjela pobjeći, najvjerojatnije uz nečiju pomoć jer joj se nakon toga gubi svaki trag.
