Na današnji dan rodio se 1891. u Vrgorcu veliki hrvatski pjesnik Tin Ujević. Njegovi stihovi utkani su u hrvatsku kulturu. No Ujević je osim stihova pisao i putopise,eseje…
Manje je poznata činjenica kako je Ujević pisao i o Dubrovniku i to nakon što je 1933. sudjelovao na povijesnom IX. susretu PEN-a u Gradu na kojem je pod predsjedanjem Herberta Georga Wellsa, osuđen nacizam, paljenje knjiga i progon pisaca koji nisu podupirali Hitlera.
Ujević je tada stanovao u konačištu „Sunce“ koje se nalazilo neposredno pokraj pravoslavne crkve, a od 1928./29. bilo je u vlasništvu obitelji dubrovačkog glumca Miše Martinovića, odnosno njegove majke Perice.
Ujević je Dubrovniku posvetio nekoliko svojih eseja. Osim o povijesti i dubrovačkim piscima, pisao je i o ozračju Grada koje se osjećalo u tim 30-ima. Evo nekoliko kratkih citata, koje je o Dubrovniku zapisao Tin Ujević.
„U Dubrovniku osjećate onu vilinsku sugestiju kojom obiluju lijepi predjeli inozemstva.“
„Mrtvi (grad). I još kako. Jer starine i promet stranaca nisu jedina dva predmeta kojima se treba oduševljavati… I ne tvrdim da nedostaju talenti, raspoloženja. Ali nema suvremenog ambijenta i – organizacije…”
“Što ćemo! U besjedi rodjenih Dubrovčana uvijek se pomalo osjeća prizvuk žaljenja za republikom svetoga Vlaha, koja je propala postavši živi anakronizam u praskozorju vijeka pare i elektriciteta”.
Augustin Tin Ujević djetinjstvo je proveo u Vrgorcu, Imotskom i Makarskoj. U Splitu je pohađao klasičnu gimnaziju. Upisao je Filozofski fakultet u Zagrebu. U metropoli se družio s Krešom Kovačićem, Ljubom Wiesnerom i Antunom Gustavom Matošem. Počeo je objavljivati pjesme i kritike, ali se 1911., nakon oštre polemike, razišao s Matošem. Napustio je i dotadašnja pravaška uvjerenja te se okrenuo jugoslavenskom integralizmu. S tih je pozicija nastupao u Beogradu 1912. pa je u Hrvatskoj uhićen i osuđen na desetogodišnji izgon. God. 1913. emigrirao je u Pariz, odakle je pjesme i članke slao hrvatskim časopisima pa mu je 1914. deset pjesma uvršteno u antologiju Hrvatska mlada lirika. Ondje nakratko ulazi u Legiju stranaca.
Nakon izbijanja rata priključio se političkim krugovima oko Jugoslavenskog odbora, ali je 1917. suradnja prekinuta, a Ujević ostao bez materijalnih sredstava i do 1919. živio u teškoj oskudici. Nakon povratka iz Pariza nakratko se zadržao u Zagrebu, odakle je otišao u Beograd, gdje je, s kraćim prekidima, ostao sve do 1929. Nakon odlaska iz Beograda živio je u Sarajevu od 1930. do 37. Potom je tri godine proveo u Splitu, a od 1940. do smrti živio je u Zagrebu. 1938. prvi put je prihvatio je stalno radno mjesto u »glasilu hrvatskih namještenika« Pravica, a nakon uspostave NDH radio je kao prevoditelj u Ministarstvu vanjskih poslova. Od 1945. do 50. bilo mu je zabranjeno javno djelovanje pa mu je posljednja i najopsežnija izvorna zbirka pjesama Žedan kamen na studencu, pripremljena 1944., izišla tek 1954. Umro je 12. studenoga 1955. godine u Zagrebu.
O njegovom bohemskom životu po kavanama Zagreba, Beograda i Sarajeva pričaju se razne priče. Činjenica je da je živio od svog pisanja, a da je uvijek bio u oskudici. A njegova životna filozofija sažeta je u pjesmi Igračka vjetrova.
