Hrvatska udruga za medicinsko pravo najoštrije osuđuje u javnosti sve učestalije, potpuno neutemeljene i vrlo maliciozne napade na liječnike i zdravstvene radnike koji sudjeluju u radu nacionalnog Stožera u borbi protiv epidemije bolesti COVID-19 i optužbe da svojim djelovanjem omogućuju ili pospješuju širenje epidemije. Njihovo priopćenje prenosimo u cijelosti.
– Našoj naciji je dobro poznato da je Hrvatska, osim po 1000 otoka, poznata i po npr. tisućama nogometnih trenera, koji uvijek znaju više od nacionalnog izbornika, tisućama automehaničara koji uvijek bolje poznaju mehaniku od profesionalnog djelatnika auto-servisa, po tisućama onih koji danas čak i policijsku djelatnost bolje razumiju od primjerice policijskih profesionalaca školovanih na Akademiji, a sad već imamo i tisuće novih „liječnika“ koji više znaju o COVID-19 bolesti (a propos, s kojom se svijet upoznao prije samo 8-9 mjeseci!) i cjelokupnom ljudskom zdravlju od samih liječnika i zdravstvenih radnika.
Jedan od najpoznatijih svjetskih epidemiologa i infektologa, G.F. Vogralik (1887-1937), još je u prošlom stoljeću u medicinsku znanost uveo krucijalnu spoznaju da nema zaraze i širenja epidemije bez postojanja pet neophodnih i temeljnih uvjeta:
1. izvor zaraze,
2. put prenošenja,
3. mjesto ulaska uzročnika u domaćina tj. ulazna vrata infekcije,
4. brojčanost i jačina samog uzročnika, i
5. snaga obrane odnosno prijemčljivost/osjetljivost domaćina za bolest.
Ako nedostaje i jedna od predmetnih karika, nema ni zaraze.
U kontekstu gore spomenutih javnih osuđivanja liječnika i zdravstvenih radnika nacionalnog Stožera, sasvim je nesporno pa i laicima jasno da članovi Stožera nisu izvor zaraze u Hrvatskoj (već samo ukazuju na to kako se izvor zaraze, tj. čovjek koji nosi virus, treba ponašati u svrhu zaštite svog i tuđeg zdravlja).
Ne služe ni kao put prijenosa ili ulazna vrata infekcije (samo ukazuju kako umanjiti mogućnost zaraze obzirom da se bolest širi zrakom i preko dišnog sustava ulazi u čovjeka, a što je u medicini i praksi uvijek najteže obuzdati i kontrolirati), sasvim sigurno ne utječu ni na brojčanost i jačinu virusa, a još manje mogu upravljati imunitetom i snagom obrane pojedinca (samo ukazuju građanima što činiti i kako se u svakodnevnom životu manje izlagati mogućoj zarazi), i stoga je zdravom razumu potpuno neshvatljiva sve veća hajka upravo na zdravstvene radnike koji svo ovo vrijeme neprekidno, profesionalno i samoprijegorno rade svoj posao u zaštiti zdravlja ljudi, a da se istovremeno tako olako, gotovo na reklamirajući način, iznose javne objave svjesnog i namjernog kršenja upravo onih pravila i mjera kojima je svrha zaštita zdravlja svakog pojedinca, ali i cijelog društva.
Postavlja se pitanje da li su dotični akteri svjesni mogućih posljedica takvih istupanja koja grubo ismijavaju medicinsku znanost, zamjenjuju teze i obezvrjeđuju rad liječnika i svih zdravstvenih radnika i to u trenucima kad se cijeli svijet bori s novom bolesti i gdje je ishod te bitke još uvijek nepoznat? Što je s pitanjem tko će odgovarati za bolest onih koji su se zarazili posljedično neodgovornom ponašanju pojedinaca, a koji su svjesno i namjerno kršili temeljne postulate medicinske znanosti u kontroli zaraze i širenja epidemije, ili za ne daj Bože smrt osobe koju su tako zarazili, jer svjesni smo da se od COVID-19 nažalost i umire?
Da li će ti akteri imati obraza pokucati na vrata zdravstvenog sustava, stati pred iste te zdravstvene radnike koje svakodnevno ismijavaju i optužuju za nerad i neznanje pa zahtijevati vrhunsku uslugu za liječenje svojih zdravstvenih tegoba, a koje su nastupile upravo posljedično svjesnom kršenju vrijedećih regula, trošeći pri tom, ne manje važno, upravo zajednički zdravstveni novac, a ne vlastiti? Odgovore na ovakva i slična pitanja ima svako uređeno društvo, da li ga ima i naše?
Na kraju, obzirom na činjenicu da se cijeli svijet susreo sa sasvim novom nepoznanicom i da se tu ne snalazi dobro, da se zemlje bore protiv bolesti na različite više ili manje uspješne načine, da se traga za brzim rješenjem za novu bolest na dosad neviđene načine što u sebi nosi mnoge zamke i moguće pogreške, a pri čemu je eklatantan primjer navedenog (što se donedavno mislilo da je nemoguće!) nedavno prokazana prevara najutjecajnih svjetskih znanstvenih i medicinskih časopisa koji su, kako su svjetski mediji izvijestili, uprkos vrhunskim znanstvenim timovima, svim znanstvenim provjerama i logistici koju imaju na raspolaganju, kao posebno vrijedeće doprinose u liječenju COVID-19 objavili radove koji su se naknadno pokazali kao medicinske neistine zbog čega su predmetni članci odmah povučeni kako ne bi i dalje dovodili u zabludu znanstvenike i medicinske djelatnike širom svijeta.
Hrvatska udruga za medicinsko pravo u takvim okolnostima postavlja otvoreno pitanje kako u takve zamke i pogreške tisuću puta lakše ne bi mogli upasti daleko slabije znanstveno informirani i potkovani pojedinci i/ili čitava društva, kad se to moglo desiti i tako vrhunskim institucijama u svijetu znanosti?
Stoga, kao udruga koja okuplja pravne stručnjake i pripadnike svih zdravstvenih profesija, pozivamo na nužnu sinergiju, a ne konfrontaciju svih sastavnica društva u borbi protiv pandemije bolesti koja je promijenila naš svijet, na odgovornost i pridržavanje važećih regula radi temeljne zaštite svog i tuđeg zdravlja, na uzimanje u obzir činjenice da volja pojedinca ne može uvijek biti preča od interesa društva i da moguće posljedice takve samovolje pojedinca tada plaća upravo to isto društvo, kao i u konačnici činjenice da liječnici i zdravstveni radnici nacionalnog Stožera ne predstavljaju šestu, nikad otkrivenu kariku Vogralikovog lanca, i sigurno ne izazivaju epidemiju, stoji u priopćenju koje potpisuje predsjednik Hrvatske udruge za medicinsko pravo Miran Cvitković, dr.med. specijalist pedijatar, subspecijalist intenzivne medicine.
