Sretna djeca! – s tom i takvom mišlju napustili smo školu u Stravči na Konavoskim brdima gdje je ove godine nastava organizirana u dva razreda!
Jedanaestoro učenika ostalo se bezbrižno igrati na igralištu u neposrednoj blizini škole dok je još trajao školski odmor pod brižnim očima dviju učiteljica – Nikoline Orepić i Ree Vuković.
Tim iskrenim, spontanim, izuzetno pristojnim i otvorenim đacima u Stravči nastava i škola definitivno nisu povezane ni uz stres niti uz mučninu koja dolazi kao njegova pratiteljica.
Ma, ja ne bi ni iš’o u školu u Cavtat, ja bi vazda ost’o u ovoj školi – izjava jednog od učenika iz “muškog” razreda izazvala je odobravajuće klimanje glave i svih ostalih.
Zid dijeli ove godine na Stravči ženski i muški razred. I nema nikakve veze s onim nekadašnjim načinom života u Konavlima – kad su muški bili “u kući”, a žene “u kuhinji”. Jednostavno se tako “poklopilo”. U trećem i četvrtom razredu je 6 muškića, a u prvom i drugom pet curica.
Nitko nije bio sretniji od male konavoske lavice Nike Orepić, jedine drugašice, što klupe u razredu dijeli s četiri prvašice. Nike ni ne krije sreću. Lani je bila u Stravči jedina prvašica i jedina curica.
Kad je vidite, to sitno klupko čiste energije koja nema mira, ne možete ni naslutiti što je već prošla u životu – kroz onkološke bolničke odjele i terapije. To je dijete u kojemu danas stanuje čista radost. Nike je dobila jednoglasnu potporu razreda da bude – predsjednica. Nisu njene nove sudruge, prvašice pogriješile. Nike i izgleda kao netko tko će se založiti za sva učenička prava koja im pripadaju.
-Da, Nike je prava pokretačica i motivator – opisat će je njena učiteljica Nikolina Orepić koja ne krije ni vlastito zadovoljstvo školom i ovogodišnjim brojem učenika koji pohađaju nastavu u Stravči.
-Mi ovdje imamo sve. Predivnu prirodu, mir, lijepu školu, sretnu djecu i zadovoljne roditelje. Neki misle da smo daleko, ali nama je do Zvekovice svega 10, a do Cavtata 13 kilometara. Područne škole poput ove imaju svojih velikih prednosti i za učenike i za učiteljice, mi možemo s učenicima otići u prirodu i održavati nastavu, učiti u tom suživotu a da djeca ništa ne gube. Dapače. Imamo minimalno osam terenskih nastava po Konavlima, ali pođemo i do Grada, kazališta, zidina, Prirodoslovnog muzeja…
Sreća da se odustalo od ideje gašenja područnih škola…a evo ovogodišnji broj djece potvrđuje i svjedoči o životu u konavoskim selima.
-Naše područne škole opstaju prevenstveno zahvaljujući našoj ravnateljici (Katarina Kukuljica, op.a.) ali i roditeljima koji žele i misle da djeca trebaju ostajati ovdje. Roditelji odlično surađuju s učiteljima i to je dodatni plus – smatra učiteljica Orepić.
Sve to jako dobro zna i iz vlastitog iskustva. Nikolina je također išla u ovu školu do četvrtog razreda osnovne. Rođena je u susjednom selu, Šilješcima, ali se udala u Stravču i do posla može takoreć i u papučama, šalimo se.
-Nije mi nimalo žao što sam ostala ovdje u svom kraju, na Konavoskim brdima. Ništa ne propuštam, ne osjećamo se mi ovdje ni daleko ni izolirano. Imamo sve – kazala nam je Nikolina koja u ovoj školi radi od 2019. nakon iskustva koje je stjecala u Cavtatu i Gabrilima.
Je li se djeci nakon četiri godine u ovako idiličnim uvjetima školovanja teško prilagoditi nastavi u cavtatskoj školi koja je puno veća i brojnija? Osim toga, ravnateljica nam je znala jako puno puta pohvaliti djecu sa Stravče kao iznimno dobru i uspješnu…
-Djeca se bez ikakvih problema prilagode nastavi u Cavtatu, a prva četiri razreda pohađaju u lijepim uvjetima u kojima ih se, osim što se obrazuju i odgajaju. Vidite ovu klupu? Ja sam sjedala u njoj, a ona je i danas kao nova…djeca su mirna, bon ton je iznad svega – priča učiteljica Nikolina.
O radu u područnoj školi u Stravči zasad samo riječi hvale ima i nova učiteljica Rea Vuković, iako odmah kaže kako je ona tu tek nekoliko dana. No, čini se da definitivno prolazi ono vrijeme kada su mlade učiteljice nevoljko prihvaćale posao u manjim, seoskim sredinama.
-Priželjkivala sam “dobiti” manju konavosku školu jer osobno više volim raditi u školama s manjim brojem djece i u manjim kolektivima jer je sve opuštenije i slobodnije. Inače sam iz Lapada, ali sam se preselila u Čilipe i imala sam sreću dobiti posao u Stravči. Dosad sam radila u Čilipima, Močićima i Cavtatu, a tri godine sam bila učiteljica na Osojniku.
I sad ste dobili razred muškića…
-S njima je sve jednostavno, ako se prije završi školski zadatak i sve što treba tog dana po nastavnom programu, nema dosade… sve se spasi s loptom ili ih se nagradi igrom. Nema svađa i svi funkcioniraju kao jedna mala složna zajednica – zaključit će Rea.
Prije odlaska, pitamo ih je li im žao što nisu u “mješovitim” razredima, bi li im bilo zanimljivije?
Curice odmahuju rukom. Nije. Oni su im malo dosadni.
A dječaci također odmahuju rukom.
-Pa to su nam ionako sestre – kratko će i rezolutno jedan od njih.
Da pukneš od smijeha!