Srce uvijek ostane na mjestu djetinjstva. Zato u nama cijeli život čuči čežnja da mu se vratimo.
Za Anu Farac, rođenu Antunica, to su Hodije. Nije greška. Odmah na početku razgovora, Ana nam pojašnjava da su Hodilje – Hodije za sve one kojima je to mjesto rođenja, odrastanja, emocije i obiteljskog zajedništva.
U središtu Hodija Ana je proteklih godina obnavljala dio naslijeđene očevine. Bila je to ruševina uz koju je njen pok. otac Melko bio izuzetno vezan i u nekim obiteljskim projekcijama do 1992. očekivalo se da će biti krov nad glavom najmlađem sinu koji je te godine preminuo. Ani se i danas zatrese glas dok priča o gubitku brata i trenutku kad ih je od petoro djece ostalo četvoro. U prizemlju te kuće nalazila se velika obiteljska mlinica, a na katu je bila očeva stolarska radionica. No, kako je trebalo “podić na noge” petoro djece, Anin otac se prebacio na školjkarstvo i njegovi “đardini” kamenica su othranili obitelj, a on je postao legenda stonske delicije i uslužnosti uz more. A vrijeme je učinilo svoje. Kuća u kojoj je radio, godinama se urušavala, krov je pao, priča Ana kako je puno puta rekao kako ga žalosti vidjeti je takvu i kakvu bi radost imao da je pokriju.
S braćom i sestrom brzo se dogovorila kad su sjeli za stol. U slozi su podijelili obiteljsku ostavštinu, a kad su je pitali što bi ona, bez razmišljanja je rekla da bi mlinicu i tu ruševinu.
Mnogi bi se začudili takvom izboru koji je njoj i njenom suprugu Marku u život donio hrpu posla, briga s meštrima i iz špaga “izbio” značajna financijska sredstva. U njihove mirne umirovljeničke dane obnova kuće i radovi na njoj unijeli su izazove i dinamiku s kojima su se, ako je suditi prema napravljenom, očito dobro nosili. Ana je vazda znala s brojkama, u mirovinu je pošla s mjesta šefice računovodstva Dubrovačkih ljetnih igara, a suprug je imao veliko iskustvo u građevini, pa se taj spoj pokazao “dobitnim”. A onda je sve posuto začinom ljubavi Anine nepuče.
Kad danas dođe u svoj novouređeni dom u Hodiju, srce je “na mjestu” na kojemu pulsira sjećanjima djetinjstva, mirisima ljeta kad ih je bilo petoro djece, pripadnošću i međusobnom povezanošću.
Ana će sto puta ponoviti kako ne postoje riječi koje bi približile osjećaj koji ima kad za sobom zatvori vrata kata nekadašnje očeve radionice, danas lijepo uređenog stana za koji joj je projekt napravila prijateljica, arhitektica Dube Baković, s kojom, na veliku žalost, nije uspjela proslaviti i useljenje i veselje završenog posla. No, kad je sa svojom “ekipom” u Hodiju festižala, nazdravilo se i za projektanticu, dragu prijateljicu Dubu koja je svih rastužila i šokirala svojim iznenadnim odlaskom, a svatko tko ju je poznavao, dobro zna da ona koja je toliko voljela život, veselje i druženja, ništa drugo ne bi niti poželjela.
Ana se cijelog svog života vraćala u Hodije. Nikad nije bio problem prespavati kod nekoga od obitelji, dapače, ali…od ovog ljeta kaže puna emocija: moj životni san se ostvario! A s neba kao da osjeća osmijeh svojih dragih, oca, majke, brata…
Ponekad duboko u sebi osjećamo da moramo ispuniti neke vlastite misije, posvećenja u kojima drugi i ne vide previše svrhe, a mi smo spremni okrenuti brda da ih ostvarimo.
Ana je svoje malo rodno mjesto napustila s 14 godina, kad je krenula u srednju školu i, poput tolikih drugih mladih koji su dolazili s Pelješca, u Ženskom đačkom domu se pridružila svojoj dvije godine starijoj sestri. No, svako ljeto se vraćala doma, pomagala je svojim roditeljima u poslovima i, naravno, kupala se…
S ponosom ističe kako je posebno lijepi osjećaj umora obuzima nakon rada u njenom masliniku u stonskom polju, također dijelu obiteljskog nasljeđa. Kad je u njega ušla po prvi put, onako obrastao bio je za nju “prevelik” zalogaj pa su joj od dragocjene pomoći bila braća koja su ga pokosila i sredila. Nekoliko godina potom bi angažirala nekoga da ga kosi i sredi, a onda je stvar uzela u svoje ruke. Kupila je kosilicu, naučila s njome raditi i otpočela suživot sa svojih 16 stabala masline oblice, strpljivo čekala da prođu godine u kojoj ne bi rodile, da bi onda s veseljem dočekala dobre godine i berbu kad se grane savinu od bogatstva ploda.
-Kad dođem ovdje ja vam ne mogu opisati kakav mir i osjećaj blaženstva osjećam. To se ne može usporediti ni s čim – iskreno kaže.
Ali, koliko joj god Hodije znače, u svakom pogledu, toliko joj znači i paralelni život u gradu, jer ipak ne bi mogla bez nekih navika stečenih u svom aktivnom društvenom životu, jer voli poći na koncert, predstavu, izložbu, neko događanje s prijateljicama.
A zašto bi išta i mijenjala? Njeno srce ima dva doma.
