Napustio nas je Miše Martinović, jedan od najvećih hrvatskih glumaca koji je svoj životni i radni vijek najviše vezao uz Dubrovnik, Kazalište Marina Držića i Dubrovačke ljetne igre, iako je svojim potencijalom mogao osvajati i osvojiti sve kazališne daske zemlje u kojoj je živio.
Umro je Miše Martinović, veliki domoljub i hrvatski sin, rođen 1. lipnja 1926. u Postranju u Župi dubrovačkoj.
Napustio nas je zauvijek Gospar Miše Martinović koji će nedostajati ovom Gradu, nedostajat će na način da će njegovo mjesto koje je imao u glumačkom, ali i životu svojih sugrađana, ostati zauvijek upražnjeno.
Napustio nas je veliki glumac iza kojega su, osim divne obitelji, ostale maestralno odigrane predstave i uloge.
U Dubrovniku je završio klasičnu gimnaziju 1944. – može se pročitati u Enciklopediji – a potom je bio sudionik križnoga puta. Zbog čitanja biskupskoga pastirskog pisma osuđen je 1946., amnestiran 1948. i potom zaposlen kao knjigovođa. Od 1949. sudjelovao je u predstavama Narodnoga kazališta u Dubrovniku (danas Kazalište Marina Držića), a u stalnom je angažmanu od 1950. Sezonu 1956/57. proveo je u Dramskome kazalištu »Gavella«. Kontinuirano sudjeluje u predstavama Dubrovačkih ljetnih igara. Istaknuo se mnogobrojnim ulogama u djelima dubrovačkih pisaca: bio je Držićev Maro, Bokčilo i Dundo Maroje (Dundo Maroje), Munuo i Dundo Niko (Skup), Dživo i Stanac (Novela od Stanca), Agamemnon (Hekuba) te Grižula, zatim Radamante (I. Gundulić, Prozerpina ugrabljena), Jerko (navodni autor Džanluka Antica, Jerko Škripalo), Tarto (Molière – M. Tudizić, I. Tudišević), Lukša, Niko Martinović i Jerko (I. Vojnović, Na taraci, Ekvinocij, Maškarate ispod kuplja) te Kapural Luko (V. Stulli, Kate Kapuralica). Ostale značajnije uloge: Grof Almaviva (Beaumarchais, Seviljski brijač), Aretej i Križovec (M. Krleža, Aretej, U agoniji), Frano (C. Goldoni, Kafetarija), Toant (J. W. Goethe, Ifigenija na Tauridi), Vladimir (S. Beckett, U očekivanju Godota), Ubu (A. Jarry, Kralj Ubu ili Poljaci), Tezej (Euripid, Edip na Kolonu). Režirao je nekoliko predstava, glumio na radiju i televiziji (Naše malo misto, Libar Marka Uvodića, Plemićko gnijezdo) te na filmu. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1990.
Na stranici Dubrovačkih ljetnih igara čitamo:
U 95. godini života umro je danas u Dubrovniku Miše Martinović, doajen hrvatskog glumišta koji je kao «veliki interpret dubrovačkog repertoara» obilježio čitavu epohu dramskog programa Dubrovačkih ljetnih igara. Ne postoji dubrovački trg, ulica, tvrđava koju Miše Martinović nije obilježio veličanstvenošću svojeg glumačkog umjeteonstva. Gospar Miše Martinović ostat će zapamćen kao nositelj klasičnog repertoara Igara: Držića, Vojnovića, Shakespearea, ne libivši se ni pučkog odraza Grada u kultnoj «Kafetariji», niti avangardnih iskoraka u Parovom «Areteju», sveudilj ostajući najvjerniji iskazu dubrovačke tradicije. Pored glumačkog poziva, gospar Martinović bit će zapamćen po ustrajnom radu na očuvanju dubrovačkog govora. Kreacije Miše Martinovića ubrajaju se u antologijski zbir dramskog programa Igara, postavivši trajne zasade ambijentalnog teatra kojem Igre streme i dalje. Gospar Miše Martinović ostat će vazda inspiracijom za nove naraštaje koje se mogu ogledati u njegovom vedrom duhu, posvećenosti, profesionalizmu i dječjoj zaigranosti.Članom ansambla Kazališta Marina Držića postaje 1950. godine, a prvu ulogu na Dubrovačkim ljetnim igrama ostvaruje 1951. Bila je to uloga Mara u Držićevu «Dundu Maroju», nakon čega su se nizala njegova antologijska ostvarenja Držićevih likova na Igrama: Bokčilo i Dundo Maroje u «Dundu Maroju»), Pasimaha i Dundo Niko u «Skupu», Dživo i Stanac u «Noveli od Stanca» te Kupido i Grižula u istimenoj komediji. Njegove kreacije Vojnovićevih likova jednako su antologijske: Vuko, Lujo Lasić gospar Lukša kao i gospar Niko u «Dubrovačkoj trilogiji» te Niko Martinović u «Ekvinociju». Svojom interpretacijom spomenutih likova iz dubrovačke dramske književnosti, Miše Martinović nesumnjivo je stvorio teško dodirljive kanone. Legendarna su i njegova ostavarenja Areteja u Krležinu «Areteju», Frana kafetijera u Goldonijevoj «Kafetariji», Kreonta u Euripidovim «Feničankama», Tezeja u Sofoklovom «Edipu na Kolonu», da spomenemo samo neke od gotovo šedeset različitih likova koje je utjelovio u svojih šest desetljeća na Dubrovačkim ljetnim igrama. Njegov Knez koji u grimiznom plaštu s tarace Sponze izgovara «Neka uđu» čime se svečano otvara festival svako ljeto, postao je mjerom te počasne uloge. Godine 1990. dodjeljena mu je Nagrada »Vladimir Nazor« za životno djelo, a 2009. Grand Prix Orlando za osobit umjetnički doprinos u ostvarenju cjelokupnog programa Igara. Hvala mu na svemu!
