Sinoć je u plači Sponza održano predstavljanje romana prvijenca Danijele Crljen – Strah od kupine. Samu promociju svojim fantastičnim nastupom upotpunio je Tedi Spalato, dundo autorice. Promocija koju je moderirala Lidija Crnčević pobudila je veliki interes dubrovačke javnosti, a njoj su prisustvovali i predstavnici nakladničke kuće Fragment iz Splita, Sonja Šumić i Bartul Vlahović, te Mariela Marković kao i urednica knjige Julijana Matanović koja nije mogla nazočiti sinoćnjoj promociji, ali je poslala svoj tekstualni osvrt koji prenosimo u cijelosti.
„Autorica stvarno nije naše struke?“, upitala me prije nekoliko dana moja bivša studentica, urednica književnosti na jednom portalu. „Vidim da nisi bila na mom predavanju vezanom uz pravo na pisanje“, odgovorila sam joj blago i sa smiješkom, da je ne povrijedim. Nakon nekoliko sekundi šutnje, nastavila sam dalje. Spomenula sam joj godinu 2003., godinu u kojoj je Vjesnikovu nagradu „Goran“ za najbolju knjigu dobio Josip Vaništa. Nakon objavljivanja imena nagrađenika, mene je, kao članicu žirija, nazvala novinarka najvažnijeg nacionalnog medija i začuđeno upitala kako to da je slikar dobio nagradu za književnost. „Znači, vi mislite da je Krleža trebao biti zaposlenik Ministarstva obrane, Gjalski ministar pravosuđa, a Nehajev ravnatelj Vinogradske bolnice“, uzvratila sam joj. Struka, zaigrana teorijskim terminima, zanemaruje da postoji ono još nešto, ono dano; naslijeđeno. Talent, jednostavno rečeno. I kad tome pridružimo još i činjenicu da je onaj koji piše i dobar čitatelj, dobili smo odgovor na pitanje vezano uz pravo na pisanje. I tako sam ja svojoj studentici odgovorila da Danijela Crljen nije naše struke, ali da je svojom biografijom u toj struci više od mnogih drugih čije zidove radnih soba krase diplome zagrebačke kroatistike.
Danijela je, razumjela sam iz priče koja je do mene došla iz druge ruke, čekala svog nakladnika. Ali, čekanje je nagrađeno. Jer, Strah od kupine je objavljen u najboljem trenutku. U toj mojoj tvrdnji spajaju se činjenice Danijeline biografije i naše nacionalne književnosti. Danijela, Splićanka, rođena u gradu oca naše književnosti, svoj prvijenac objavljuje u godini velike obljetnice Judite. Znamo svi kako završava Marulićev ep: Trudna toga plova jidra kala / Plavca moja nova. Riječ je o metafori brodarstva, u kojoj se književni čin uspoređuje s plovidbom. Početak je dizanje jedara, sam tijek pisanja je jedrenje na kojem se mogu pojaviti nemiri i poteškoće, a završetak je jednak spuštanju jedara. Metaforom Splićanina dolazimo do prave profesije autorice iz Splita. Danijela je direktorica ACI- marine u Dubrovniku i o zbiljskim plovilima zna puno. Rekla sam to i svojoj začuđenoj studentici. I dodala: „Treba zaslužiti takvu biografiju“. Pa kad još dodamo da su Dubrovčani čitali Marulića i da se jedini potpuno sačuvani primjerak Judite nalazi u biblioteci Male braće, onda za autoricu koja i biografijom, i ispričanom pričom, spaja ta dva grada, i koja Curtiusovu metaforu brodarstva pretvara u stvarnost, doista možemo ponoviti: treba zaslužiti takvu biografiju.
A kakvu nam je priču Danijela ukrcala na svoj brod? Prateći više od jedno stoljeće nekoliko generacija iste obiteljske loze, ona nije ispričala samo zanimljivu, i mnogima prepoznatljivu, priču. Učinila je daleko više. Uspostavila je i mrežu prema atmosferi velike povijesti. Biografije njezinih likova nisu zarobljene samo naslijeđenim traumama, nego su sputane prostorom i vremenom. Ukratko, njihovi životi sliče na igru domina. Danijela priču ne iznosi kronološki. Preskačući iz desetljeća u desetljeće, vraćajući se, ona sugerira ponovljivost. Ideja povijesnog napretka odavno je ovdje zaboravljena. Naši se životi, ionako, odvijaju u međuvremenu, u međuvremenu čiji početak i kraj određuju kreatori velike povijesti.
Briljantna rečenica, kristalne misli koje ćemo uzimati pod svoje i izgovarati ih vlastitoj djeci, partnerima, roditeljima, bližim i daljnjim rođacima, hrabrost u ocjeni naše svakodnevnice… puno bih toga još mogla nabrajati, ali na kraju bih ponovno došla do istog zaključka: dugo, dugo, nisam čitala tekst u kojem sam se tako dobro osjećala; i kao obična čitateljica, i kao osoba, što bi rekla moja studentica – “iz struke“.
Želim dobro more ovom prvom Danijelinu plovilu. Meni je bila čast što sam sudjelovala u pripremama za plovidbu. Jako mi je žao što večeras nisam s vama. Ali, oni s dijagnozama, ne ukrcavaju se na brodove. Oni se kod kuće liječe dobrim romanima. Sad, dok ste vi u Sponzi, ja ću se vraćati rečenicama Kupine, ali bez straha.
Sve vas pozdravljam, i slavim trenutak Danijelina ulaska u našu književnost!”, napisala je Julijana Matanović.
Marijela Marković istaknula je kako čitajući Klarinu obiteljsku priču, čitamo zapravo svoje obiteljske priče. I njezn osvrt na knjigu prenosimo u cijelosti.
-Roman Danijele Crljen Strah od kupine do mene je došao nekim putevima intuicije i to ne samo moje. Ne znam trebam li naglašavati da je to bila ženska intuicija, je li to uopće bitno? Ako kažemo da je ženska jesmo li joj dodali ili oduzeli od vrijednosti i je li intuiciji uopće stalo do tih naših prizemljenih određenja? Isto je i s književnošću, isto je s ovim romanom. Ako odmah na početku kažemo da je to jedan pravi obiteljski, ali i ženski roman, svrstava li ga ta ta ženskost u određenju i gdje točno? Daje li mu neki kvalitativan pridjev, stavlja li ga u ladicu sentimenta i kakav je taj sentiment, je li sentiment nešto nužno loše, spušta li mu vrijednost u moru ozbiljne književnosti koja kao da, još uvijek, ma koliko se borile protiv toga, pripada muškarcima?
Tema ženskog glasa u književnosti, ali i ženskog glasa općenito velika je tema. Bilo bi lijepo kad bismo o neravnopravnosti žena mogli slušati ili čitati samo s laganim strahom da se nepravda ne ponovi, ali i s nevjericom da je to nekad zbilja tako moglo biti. Dok se to ne dogodi, valja nam pisati i glasno govoriti o tome. Položaj žena u obitelji, u konzervativnoj dalmatinskoj obitelji kroz 20. i dijelom 21. stoljeće, jedna je od tema koju autorica Danijela Crljen otvara u svom prvom romanu. Romanu koji ću ja i propitati i pročešljati upravo iz prizme, žene, čitateljice, kao što je on i napisan, kroz prizmu, žene – pripovjedačice koja propituje sudbinu svoje obitelji ne bi li se sa svojom lakše nosila.
Ako bismo ovom romanu oduzeli odrednicu ženskog glasa, kao da bismo ga premjerili dominantnim metrom koji ga zatomljuje i time bismo mu time oduzeli samu utrobu, srž, razlog, uzrok i namjeru.
Roman Strah od kupine obiteljski je roman koji ocrtava više od stoljeća jedne obitelji. Roman je to i žena, svih žena, svih nas, naših majki, baka, sestara, rođenih i nerođenih kćeri. Glavna pripovjedačica, Klara, žena je koja je svoju obitelj smjestila u svoj životni okvir koji je omeđen vrhuncem ljubavne sreće i intimnosti s Napokon Je Sve Sjelo Na Svoje Mjesto muškarcem do beznađa i boli i osjećaja da, ma koliko bježale od toga, nasljeđujemo i obiteljska razočarenja, mogućnosti ili nemogućnosti voljenja. Unutar tog okvira pripovjedačica traga za uzrocima i posljedicama, kao da traži sebe u tragovima svojim pretkinja, da bi mogla, kad konačno posloži sve kockice, odlučiti, hoće li njihovim stopama nastaviti ili će ih ostaviti iza sebe.
Autorica vješto žonglira s pripovjedačima i preskače iz prvog u treće lice, kao da se na taj se način udaljuje i približava od obiteljskih sudbina.
Roman je napisan gotovo filmskom tehnikom montaže koja čitatelja drži stalno budnim i on već na drugom poglavlju odlučuje uzeti u ruke papir i olovku ne bi li pospojio sve puzzle obiteljske priče. Dok sam čitala roman, crtala sam obiteljsko stablo koje je tek na kraju dobilo svoje korijene, deblo i stablo, dobilo je svoj početak, ali ne i kraj. Klarina se sudbina na kraju, tek u zadnjim poglavljima romana, ukorijenila i nahranila obiteljskom poviješću, da bi prolistala nova, drukčija, ista, različita, obnovljena, svježa, zapetljana, ali i raspetljana.
Obiteljsku priču pripovjedačica i sama slaže iz fragmenata priča svoje bake, majke, iz obiteljskih fotografija, izgovorenih i prešućenih pogleda. Priča seže do početka 20. stoljeća, vjerojatno dok seže pamćenje onih koji govore i onih koji šute, ali osjećaju i žive sudbinu svojih predaka, ponajviše pretkinja. Obiteljski je to roman smješten u Split i njegovu okolicu. Krošnja se dijelom grana i do Dubrovnika, ali korijen je ipak pušten tamo negdje gdje je i Dioklecijan, ne zaludu, ne bez razloga, volio boraviti. U tom je korijenju utkano mnogo toga od toga grada, i ona olakost života i Mediteran koji volimo, jednako kao i grubost i silna želja za bijegom koji taj grad nekad izazove. Posebno onima koji su njime inficirani. Jednom zauvijek. Silovitost je riječ kojom, barem za mene, a usudila bih se reći i za pripovjedačicu, ali i autoricu, progovara Split. Nekad je toliko silno da moraš pobjeći.
Ali možemo li pobjeći od mjesta, od gradova i ulica u kojima smo odrasli? Možemo li pobjeći od mjesta u kojima su živjeli, voljeli, bili voljeni i nevoljeni naši pretci? Možemo li iz svojih života izbrisati njihove tragove i tragove mjesta na kojima su dobili ožiljke? Možemo li izbrisati tragove nepravdi vremena? Moramo li? To su pitanja koja postavlja svaka, pa i ova obiteljska priča. Neka je obiteljska priča zapisana i ukoričena, neka je oslikana, opjevana, otpjevana, a neka je samo isplakana, prešućena i zatomljena. Ali svaka je na ovaj ili onaj način u nama oživljena i proživljena?
Autorima ovakvog tipa romana uvijek postavljamo pitanja: Koliko je ovo tvoja priča, je li ovo tvoja obitelj, jesi li ti Klara, je li to stvarno tako bilo i je li bilo teško pisati o sebi, što su ti rekli tvoji kad su pročitali?
Je li ovaj roman biografija ili je fikcija, koliko je stvarno, koliko je izmišljeno? Neki književni kritičari kažu da je roman sve češće rasparčavanje vlastite ili obiteljske biografije. Sve je više autora koji pišu sebe i o sebi. I sve je više čitatelje koje te romane čitaju jer zapravo tako čitaju sebe i o sebi.
S obzirom na to da nisam ranije poznavala autoricu, ni u jednom se trenutku nisam pitala što je od priče uistinu njezino. Znala da je njezino sve. Ali i nije ništa.
Koliko je autora u priči, pitaju se voajeri u nama? Autor, naime, uvijek jest u priči, u svakoj riječi, u svakoj zapisanoj sudbini, dok piše, dok stvara, pisanjem se prisjeća i oživljava. Jer kako pisati, a ne pisati sebe? I o čemu pisati, ako ne pisati o sebi?
Kako tek onda napisati obiteljski roman, a ne pisati o svima onima koji su u tebi i s tobom? Kako da ti pisanje ne bude put kojim ozdravljuješ od svih njih?
Kako otkriti sebe u otkrivanju drugih, a ne otkriti previše, da ne povrijediš, da sačuvaš tajnovitost pa i poneku tajnu, kako otkriti sve, a ne otkriti ništa, kako otkriti bitno, a sakriti sebe od boli ljubopitnih pogleda, kako dodati nešto boje iz neke druge palete, kako zamagliti, apstrahirati, a da bude tako ogoljeno i istinito? Vjerujem da su to pitanja koja je autorica postavljala i dok je pisala, a posebno onda kad je rukopis ili dijelove rukopisa predavala na čitanje bliskim ljudima. I vjerujem da se užasavala dok je čekala reakcije. Ali jedino se toga mogao roditi ovakav roman, pun istine i snage, ženske snage. Kažu da znamo da smo na dobrom tragu, u literaturi, ali i životu, samo onda kad je ono što živimo ili pišemo, nešto što nas istovremeno užasava i raduje. Vjerujem da se isto osjećala i Danijela Crljen dok je pisala svoj roman.
Ona je ovim romanom sastavila dijelove svoga života, uokvirila ih je u neke godine, smjestila ih je u neka stvarna mjesta, dodala im ili oduzela nešto od prave književne drame, zapleta, dodala ili oduzela nešto tuge i radosti i u jednom kolažu svega toga ostavila nas s onim što je najvažnije- dobrim književnim tekstom. A književni je tekst uvijek istina i fikcija, u njemu je sve uvijek moguće i ništa nije, u njemu je sve privatno i sve je svačije, on je uvijek, ako je dobar, susret sa samim sobom.
Na koricama knjige detalj je iz slike slikarice Ivone Šimunović. Kako osjećam Ivonino slikarstvo, ono je prepuno te igre otkrivanja i skrivanja. Kao da i ona, dok slika, razmišlja kako pomiješati boje tako silno i emocionalno da se ne otkrije gdje je najdublju vrisak, ali to je zapravo poziv onima koji žele zagristi jače, koji se žele duboko zagledati i ogledati i točno prstom uprijeti u jezgru u kojoj se krije bol. Ona ženska, naslijeđena, isplakana, neizgovorena, kao i nasmijana i zaigrana.
Onome tko je otkrio tu jezgru boli i života, prestalo je biti važno je li ona autoričina i čija je, je li istinita ili dijelom zamišljena i izmišljena jer stvarnija ne može biti. Onaj tko ju je prepoznao, u njoj se iscijelio.
A ne služi li umjetnost upravo tome?
Čitajući Klarinu obiteljsku priču, čitamo zapravo svoje obiteljske priče. Na njih nailazimo po zidovima kuća kad sa njih skidamo slojeve da dodamo novi i svježiji sloj vedrije piture, po vrtovima dok kopamo ne bismo li zasadili novu naranču ili limun, po drači koju kad se najedemo kupina, maknemo da raščistimo put, po obiteljskim fotografijama, u očima potomaka, u našim kretnjama, zasanjanim očima ili životima koje živimo.
Sa svojim se obiteljskim sudbinama moramo spojiti, dati im mjesto i važnost upravo kako bismo se od njih odvojili i živjeli svoj život. Uime života samog.
Dužnost je svih nas ne prešutjeti svoje pretke i njihove boli, ali ne na način da ostajemo odani njihovim razočarenjima i neostvarenostima, već na način da uime njih živimo bez straha sretno. Sve ćemo svoje majke, none, bake, rođene i nerođene sestre oživjeti i dati im ono što su onda zaslužile tako da mi živimo ljubav i hrabrost, i bunt i smijeh. Tako da zagrizemo u kupine bez straha od toga da ćemo naići samo na draču, kazala je na predstavljanju knjige Strah od kupine Mariela Marković.
