Nedavno objavljena fotografija dojmljive žene na društvenim mrežama, uz skromnu naznaku tragičnog života punog obrata, nagnala nas je da razgrnemo veo zaborava na jednu sudbinu i jednu dubrovačku obitelj koja bi zasluživala vlastiti pisani trag u povijesti Grada i života s početka 19. stoljeća. Fotografija Jelice Srinčić nas je odvela do njenog nećaka, Nikše Srinčića umirovljenog dubrovačkog učitelja kojega generacije djece iz Gruža pamte po satovima zavičajnog govora na kojima ih je podučavao zaboravljenim dubrovačkim izrazima i govoru. U obitelji Srinčić koja potječe iz Slovenije, budući je prvi član te “promućurne” i sposobne obitelji stigao u Dubrovnik 1848. godine iz Pivke i s izvornim prezimenom Srimsig, čitava je galerija osebujnih ljudi koji bi mogli biti mnogima inspiracijom, ali ničiji život nije bio tako tragičan kao život Jelice Srinčić. Svoje tetke se gospar Nikša živo sjeća, imao je sedamnaest godina kada je, sretna što odlazi “u bolji život”, napustila ovaj svijet u kojemu je imala sve što je poželjela, u kojemu je kao žena bila obožavana i voljena, darivana dijamantima i krznima, svojim stilom i edukacijom se isticala u europskom visokom društvu, da bi joj zadnja želja bila da se po njenoj grobnoj ploči pospu mrvice kruha “kako bi se ptičice nebeske nahranile na grobu jedne grešnice”. Dvije osobne tragedije u kojima je izgubila svoje voljene zauvijek su je promijenile – skinula je sa svojih ruku zlato i dijamante, skupocjene haljine i bunde, odjenula haljinu sirotice i predala se vjeri i dobrim djelima.
Ovo je priča o Jelici Srinčić.
Na blagdan Svete Kate, 25. studenog 1891. zaplakalo je u kući na predjelu “Rupa” gdje su živjeli, prvo dijete Lukrecije i Nika Srinčića, kćer Jelica koja je rođenjem donijela sa sobom i drugo, kršeno ime, Kate. Kao prvo od četvoro djece koja su se povila u obitelji, nakon Jelice su rođeni Ana, Pavo (Pino) i Nikša, bila je posebno mažena i voljena, otac je prema njoj bio blaži i kao da je cijeloga života ostala njegovom mezimicom.
Bila je dobro dijete, pohađala je i završila dubrovačku Preparandiju i kao mlada učiteljica je prvu godinu svog rada provela u Cavtatu. Poznanstvo sa markantnim “cavtatskim Carusom”, tenorom koji je svojim glasom “pokorio” europsku glazbenu scenu, Tinom Pattierom usmjerilo je njen životni put. Jesu li dijelili osjećaje dubokog prijateljstva punog poštovanja ili zaljubljenosti može se tek nagađati, no sigurno je da su imali brojnih zajedničkih tema za razgovor jer je i Jelica svirala klavir i imala glazbenu naobrazbu, te je govorila i pisala pet stranih jezika. Smatra se da je pod njegovim utjecajem poželjela u Beču studirati solo pjevanje, što joj je njena imućna obitelj mogla i omogućiti. Ljubav na prvi pogled uplela se u Jeličin život i glazbena akademija je “pala” u drugi plan.
Alfred Krstelj, rodom iz Kučišta na Pelješcu bio je najsretniji čovjek na svijetu kada mu je Jelica Srinčić uzvratila istom, iskrenom ljubavlju koja je veoma brzo završila brakom. Za njih nije bilo drugog izbora, osim zajedničkog života. Krstelj je bio veoma uspješan biznismen, direktor Jadransko Podunavske banke sa sjedištem u Beogradu. Toliko je bio zaljubljen u Jelicu da ju je, kako se kasnije pričalo, “prekrio” briljantima od glave do pete. Obožavao ju je poput kraljice, osigurao joj je lagodan i luksuzan život, darivao ju je zlatom i briljantima, nakitom ogromne vrijednosti. Jelica je imala što je malo koja žena u to vrijeme mogla i zamisliti, ali, svjedoči njezin neput Nikša, nikada nije “robovala” materijalnom. Ostala je jednostavna i skromna u tom velikom bogatstvu kojim ju je okružio njen suprug. Iako se činilo da ljubav koju osjećaju jedno prema drugome može stvoriti štit sreće i trajati zauvijek, Alfred naglo 1922. umire od srca i Jelica ostaje udovicom u ranim 30-tim godinama svog života. U potpunom šoku i nevjerici da tolika sreća može biti tako naglo prekinuta, Jelica dolazi kod obitelji u Dubrovnik. Kao i svi ljudi koji se susretnu s tolikom boli, trebala je utočište u kojemu će se osjećati zaštićenom. Trebali su proći mjeseci i mjeseci da bi se oporavila od gubitka svog voljenog Alfreda. Nakon godinu i pol dana smogla je snage da tijelo svog muža kojega je pokopala u Beogradu, prenese u grobnicu u Kućištu na kojoj se uzdiže spomenik u liku žene njoj nalik, u prirodnoj veličini.
Vratila se u Beograd kako bi sredila imovinu koju je naslijedila, planirala je sve prodati i vratiti se doma, ali… život se na svoj način uplete u naše nakane i planove, iznenadi s nečim što najmanje očekuješ i priželjkuješ. U jednome od stanova koje je planirala prodati stanovao je rumunjski vojni ataše Dimitrij Motaš koji je svojom strpljivošću i nježnom brižnošću uspio pronaći put do Jeličinog srca. Nije to bila zaljubljenost kakva je buknula između nje i prvog joj supruga, ali je s čovjekom koji je posve iznenadno ušao u njen život ostvarila vezu koja joj je dala još jednu priliku za život udvoje. Vjenčali su se i preselili u Tamišvar gdje je Motaš dobio premještaj. Jelica je zadržala svoju jednostavnost i plemenitost, voljela je pomagati ljudima, puno je čitala, pisala je poeziju, posvećenu uglavnom njenom voljenom Gradu. Kad su napuštali Tamišvar, jer je vojni put njenog supruga za sljedeću stanicu imao Bukurešt, pričalo se da je vlak kasnio, jer je trebalo vremena da se s tračnica makne cvijeće kojim su se tamošnji njihovi sugrađani željeli od nje oprostiti. Toliko je Jelica bila omiljena među njima. U Bukureštu žive u vili uređenoj prema posljednjoj modi, Jelica okreće novu stranicu života.
Jelica je u svom srcu nosila svoj Grad i obitelj, svakog bi ljeta doputovala u Dubrovnik gdje bi, nakon organiziranog koncerta na kojemu bi svirala na klaviru, te nekog predavanja, upriličila bal za dubrovačke gospođe i gospare u prostorima današnje Svete Klare. To je bio njezin “ritual” kad bi posjetila Dubrovnik. Činilo se da je ponovno stekla svoj mir i pronašla sreću nakon tragedije i gubitka svog prvog supruga.
U Bukureštu je postala dio visokog društva, ali je zadržala svoju skromnost i način života u kojemu je nalazila vremena da bi pisala putopise i stihove. Život se kotrljao nekim već ujednačenim ritmom koji je prekinut Drugim svjetskim ratom i novom tragedijom od koje se nikada nije oporavila.
Jedne večeri 1942. godine netko je, naime, pozvonio na vrata njihove vile u Bukureštu i njezin se suprug uputio otvoriti ih. Odjeknuo je hitac i Jelica je, užasnuta, na pragu njihovog doma u tom trenutku samo mogla nijemo gledati u mrtvo tijelo svog supruga. Vidjela je i kako se od njihove kuće udaljava crni automobil s upaljenim farovima.
To je bilo sve što je ikad izustila o tome što je te večeri doživjela. I što se o svemu tome moglo saznati. Potom je zašutjela. U bombardiranju Bukurešta ostale je bez ičega. Kada se vratila iz skloništa u kojega je pobjegla kada je počelo bombardiranje, na mjestu gdje je nekada bio njezin dom nalazila se ruševina ispod koje je ostao zakopan njezin dotadašnji život. Sav sjaj i luksuz visokog društva. Sve se pretvorilo u prašinu, sve uspomene, sve dragocjenosti…
Uspjela se ukrcati u prvi izbjeglički zrakoplov za Zagreb. I nije slučajnost kako ju je otac gospara Nikše, Jeličin brat Pino vidio na žurnalu prije filma kojega je pošao pogledat u kino. To ne može biti slučajnost, kaže naš sugovornik.
Brat je krenuo po nju u Zagreb gdje se smjestila kod jednog rođaka. I doveo ju je u Dubrovnik gdje je do kraja svog života živjela s njegovom obitelji.
To više nije bila ista žena. Sve je zaključala u sebe, nije željela govoriti, bilo je teško doprijeti do nje. Mjesecima nije izlazila iz sobe. Sve ono što ju je podsjećalo na prijašnji život je spalila i bacila. Gospar Nikša nam pokazuje nekoliko fotografija koje je njegov otac uspio sačuvati, ostalo je i desetak pjesama koje je napisala.
Upornošću i blagom naravi uspjela je do Jelice doprijeti rodica Božena. Svakoga je dana tiho ulazila u njezinu sobu i pokušavala je s njome komunicirati, nije odustajala ni kada ju je Jelica samo slušala, ništa ne odgovarajući. A onda je odjenula crnu haljinu kakvu nisu u Gradu nosile “ni najveće sirotice”, posvetila se vjeri i dobrim djelima. Obilazila je stare i nemoćne, podučavala je po kućama besplatno učenike koji su htjeli učiti strane jezike koje je znala. Jedino što je za svoje vrijeme i trud tražila bila je molitva Oče naš prije poduke i čitanje crtice iz Isusova života poslije sata. Svakoga je dana pila ožičicu osta u spomen na muku Isusa Krista.
Uzaludno joj je majka gospara Nikše s kojom se lijepo slagala govorila da njezin prijašnji život u bogatstvu nije bio grijeh zbog kojega bi ispaštala. Podsjećala ju je kako je i prije radila plemenite i nesebične stvari, pomagala drugima. Jelica kao da je nije ni čula niti razumjela. Ostala je zatvorena u svom svijetu.
Umrla je u sumrak 20. rujna 1968. Vidjelo se da odlazi. Bio sam uz nju i zaplakao sam, a ona me je dodirnula rukom i kazala mi da ne plačem. Ja odlazim u život, Kristu – bile su njene posljednje riječi. Izdahnula je s mirom i osmijehom koje i danas pamtim – kazao nam je gospar Nikša. I možda je upravo tada, u 17.-oj godini života nestalo njegovog straha od smrti. Zahvalan joj je na tome i svemu što ga je podučila. Neke je njene riječi shvatio tek godinama poslije. Poput onih kada je gledajući svoju ruku, izrekla kako je sve to samo materija i iluzija. Te da je sve to samo prah i prašina.
Htjela je skroman sprovod u krugu najuže obitelji. Poštujući njenu posljednju želju brat je dogovorio da se osmrtnice stave na publicitete poslije sahrane. A kada su stigli na Boninovo, na posljednji ispraćaj njihove tetke Jelice, dočekalo ih je mnoštvo koje se htjelo oprostiti od te skromne žene koja se u trenucima duboke boli i patnje posve preobratila i pronašla vjeru kao jedini način da preživi. Vijest da je napustila ovaj svijet prostujala je Gradom od franjevaca, jer je Jelica Srinčić bila trećoredica. Iako je željela skroman sprovod želja joj nije uslišana iz jednostavnog a lijepog razloga – svojim dolaskom mnoštvo je pokazalo koliko je Jelica bila voljena i poštivana u zajednici u kojoj je živjela.
Htjela je skroman sprovod i govorila bi kako samo želi da joj grob pospemo s mrvicama kruha kako bi se “na grobu jedne grešnice nahranile nebeske ptice”.
Na ispunjenje te njene posljednje volje nije se moglo utjecati, koliko su god to Srinčići kao obitelj željeli, ali je jednu drugu gospar Nikša ispoštovao bez pogovora.
Svaki dan već 52 godine za dušu svoje tetke Anice izmoli jednu Zdravo Marija, za mir njene duše.
