Danas slavimo blagdan Cvijetnice kojom se kršćani prisjećaju spomena na Isusov svečani ulazak u Jeruzalem u dane prije Pashe. Tim ulaskom započinje pučko, ali i liturgijsko poniranje u tajnu Kristove muke i uskrsnuća.
U dubrovačkom kraju za taj su blagdan zabilježeni različiti nazivi kao „Neđeja pome i masline“, „Palmana neđeja“, „Poma i maslina“, „Nedija od palama“ i sl”, zapisao je o tradicijskim praksama i običajima preduskrsnog vrememna kustos Etnografskog muzeja, Ivica Kipre.
“Vrijeme koje joj prethodi, kao i vrijeme Velikoga tjedna uključuje brojne tradicijske prakse i običaje duboko ukorijenjene u memoriju puka. Iako je rasprostranjeno mišljenje da je tradicija umivanja u vodi s cvijećem vezana uz Cvijetnicu, u našem kraju umivanje u vodi s poljskim cvijećem (žukom, maslačkom, miholjicom, šumaricom ili ljubičicom), koje je trebalo osigurati zdravlje i ljepotu, odvijalo se nekada na Veliku subotu ili Gloriju. Jedan od najraširenijih običaja ovog vremena je i izrada pletenih palminih grančica – „palmica“, „pomica“, „poma“, ili „foma“. Kolijevka ovog običaja je mediteranski bazen, a danas ga također nalazimo na širokom području od Crnog mora do Gibraltara. Pretpostavlja se da je nastao u renesansi, a kao dio devocionalne kulture u Dalmaciji se očuvao sve do danas.
Tjedan dana prije same korizme, brojni pletači kreću u berbu mladih palminih grančica – „sredica“ ili „klica“,da bi zatim od njih ispleli prava mala remek djela pučke umjetnosti. Pome su se izrađivale čvrstim i bogatim prepletom, često ukrašavanim pletenim „križićima“, „zvjezdicama“ (malteški križ), „trupicama“ (piramidicama), zvanim još i „balote“, „baboče“, „bočice“, „soklini“, „fjokama“ te „saklicama“ ili „spiralicama“. One bogatije namijenjene crkvenim velikodostojnicam bile su duge i do dva metra, te su imale više ukrasnih pregiba, tzv. „oltara“, „stomaka“ ili „trbuha“. Takve bogato ukrašene pome u Dubrovačkoj Republici darivale su se Knezu, Malom vijeću i carskom namjesniku, one nešto skromnije tajniku i kancelarima, a one sasvim proste običnom puku.
Sve do 19. stoljeća palme su bile ukras vlastelinskih vrtova, ljetnikovaca ili pak urbanih krajobraza, a tek zatim šire se i u manje urbane sredine. U želji da oponaša gradsku kulturu, pomodarstvo je zahvatilo i seoske zajednice, koje su do tada u crkvu na blagoslov nosile prvenstveno maslinovu grančicu, s pokojom grančicom lovora, ružmarina ili kakvog cvijeta. U nedostatku palmi, puk se dovinuo načinu kako da posebnom tehnikom od maslinovih grančica, odnosno listića izvede oblik palme. Takve pome-masline izrađivale su se od jedne grančice masline ili pak rašljaste te troroge grane, tehnikom oplitanja listića oko stapke. Tako ispletene grane ukrašavale su se ružičastim i bijelim cvjetovima miholjica. Na našem području ta tradicija rasprostranjene je na poluotoku Pelješcu, ali je susrećemo u čitavoj Dalmaciji, sve do slovenskog primorja.
Posebnu zanimljivost čini i izrada malenih golubica, simbola Duha svetoga. Tradicija izrade golubica na Pelješcu i Korčuli prisutna je već više 200 godina. Glavni materijal za izradu su mladi izdanci smokve koje je potrebno očistiti od „gropova“, čovorova. Uz pomoć tanjeg štapića šipka, od zgloba do zgloba, „kolinca“, izbijala se ili „špricala“bijela srčika ili srž, spužvasta masa. Za izradu jedne golubice potrebno je „išpricati“ tri srži te ih preklopiti u lik golubice. Nekad je bila praksa da smokve „išpricavaju“ stariji muškarci, ali i mladići koji su dolazili u posjet svojim djevojakama, dok su one bile zadužene za samu izradu golubica. Kljun golubice izrađivao se ili bojao crvenim krep papirom koji bi se navlažio, a oči uz pomoć sitnog komadića ugljena. Osim na palmama ili pletenim maslinama, golubice su nekada u vrijeme Velikog tjedna žene nosile i na prsima, kao svojevrstan ukras. Golubice su žene međusobno darivale jedna drugoj i njima ukrašavale svoje kuće.
Običaj izrade golubica nije vezan samo uz Pelješac i Korčulu, već ga nalazimo i drugdje u Dalmaciji, naročito u okolici Splita i Kaštela, te na otocima. S druge strane, na području Imotskog, uz golubice tzv. „tičice“, koje se izrađuju od 19. stoljeća, s vremenom su se od srži smokve počela izrađivati i oruđa Kristove muke – „Arma Christi“. U slovenskom primorju od srži smokve izrađivao se i natpis „Pax“ kojim su se ukrašavale palme i masline.
Blagoslovljene palme i masline čuvale su se do sljedeće godine, kada bi se spalile, a na njihovo mjesto – za kakav stari svetački „kvadar“ ili „raspelo“ – zaticale nove. Štitile su kuću od udara groma, nevremena, bolesti i uroka, a kao simbol obnoviteljske snage prirode donosile su i zdravlje i novu nadu” zaključuje Kipre.
IZVOR: Dubrovački muzeji/Etnografski muzej
