Iako se proteklih nekoliko godina u medijima više pojavljuje kao ravnatelj Umjetničke galerije na otvaranjima tuđih izložbi, slikar Tonko Smokvina nedavno je, a prvi put otkad je na čelu ugledne kulturne ustanove u Gradu, javnosti u Labinu predstavio svoj novi ciklus radova nazvan – Impuls življenja.
Dakle, što Vam osamljenost u ateljeu i stvaralaštvo znači od trenutka kada ste preuzeli vođenje Umjetničke galerije Dubrovnik, je li odmak od svakodnevnog stresa, poticaj, izazov? Odnosno, znači li Vam nešto drukčije i više nego prije?
-Na vrijeme provedeno u atelijeru gledam kao na dodanu vrijednost u rasporedu svojih aktivnosti. Prije svega, to je za mene jedan prirodni prostor i okruženje u kojem uživam i imam potrebu boraviti. To zaista jest odmak od svih svakodnevnih izazova, prostor koji vas potiče, rasterećuje i u konačnici štiti od vanjskih utjecaja. Ono je prostor u kojem se možete apsolutno i nesmetano prepustiti sebi i svojim mislima te pritom biti produktivni i nesmetano se razvijati. Odlazak u atelje doživljavam kao nasušnu potrebu stvaranja, taj osjećaj je uvijek jedinstven i poseban neovisno o svemu, a najdraža su mi vikendom provedena jutra u ateljeu.
Nedostaje li Vam pedagoški rad, godinama ste radili kao nastavnik likovne kulture u Gružu?
-Zasigurno da nedostaje. Kao učitelj likovne kulture u OŠ Ivana Gundulića proveo sam četrnaest godina što svakako nije malo razdoblje, a neki od mojih učenika su danas već akademski slikari. Rad s djecom je jedno divno i plemenito iskustvo i poseban je osjećaj sresti i popričati sa svojim bivšim učenicima.
Zašto Vas toliko “opsjeda” kolorizam i apstrakcija?
-Istina je, od samih početaka svog školovanja moj fokus je oduvijek bio na boji. Ono jednostavno izlazi iz mene i kao takvo ima primat u mom slikarstvu. Za mene nije bilo druge opcije nego nakon završene Umjetničke škole Luka Sorkočević u Dubrovniku otići studirati slikarstvo na zagrebačko Sveučilište, na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu.
U osobnom razvoju mene kao slikara, nakon završene Akademije, i prvih izložbi moglo se jasno vidjeti, iščitati i pratiti moj put razvojni put kao umjetnika. Uvijek je postojala potreba za apstrakcijom i nikada to nisam skrivao. Ona se, pak, u punom smislu riječi, iznjedrila 2014. godine kada sam u potpunosti krenuo u apstrakciju, po prvi puta predstavljena 2015. godine u mom rodnom Gradu, u Galeriji Sebastian, na izložbi “Nemir” koju sam posvetio svojoj rano preminuloj majci Zdravki kao znak zahvale za sve ovo što jesam danas. Smatram kako apstraktnim izričajem mogu preispitivati sve one osnovne vrijednosti srži života i postojanja čovjeka.
Koliko Vam znače izložbe, a posebno otkad ste preuzeli odgovornosti ravnatelja Umjetničke galerije, što je zasigurno skratilo vrijeme koje možete provoditi u svom ateljeu. Kolika je potreba umjetnika da svojim djelom bude pred očima kulturne javnosti.
-Otkako sam 2019. godine preuzeo dužnost ravnatelja Umjetničke galerije Dubrovnik ovo je moja prva samostalna izložba gdje više posvećujem pažnju i fokus na cikluse, a koje donose mogućnost predstavljanja. Upravo sam svoj novi ciklus slika po prvi put pred očima javnosti predstavio izložbom “Impuls življenja” u Gradskoj galeriji Labin.
Za umjetnika je prije svega bitno da stvara, da se razvija i posljedično svoj rad predstavi javnosti kroz izložbe, te da ih podijeli s javnosti i strukom.
Što je bio povod nastajanju novog ciklusa, što ste htjeli s njime pokazati?
-Kroz novi ciklus htio sam oduprijeti se i odgovoriti svoj silini današnjice, ovom nadritmu, neprestanoj utrci u kojoj pojedinac, rekao bih, nesvjesno gubi fokus s onog bitnog, onih momenata i doživljaja koji prolaze neopaženo ili gotovo neprimjetno, a vrijedni su svakog našeg promišljanja, življenja, analiziranja i na koncu arhiviranja, kao ono ključno i prioritetno.
Upravo kroz svoj rad dozvoljavam i nastojim postaviti prioritete i usmjeriti fokus na detalje, ljepotu života, sve ono važno i kod promatrača pobuditi promišljanje, osjećaj i potrebu za pronalaženjem vlastitih trenutaka, a koji su neopravdano potisnuti i zanemareni.
Otkud naziv Vaše nove izložbe „Impuls življenja“?
-Sam naziv izložbe je došao spontano, a nalazi se u tekstu predgovora kataloga, a za koji je zaslužna kustosica izložbe Stephanie Peršić koja za moj rad navodi: „Energično i u kontrastu, a harmonično i usklađeno, Smokvinine slike prenose život na platno pokazujući sve nijanse svijeta i krajolika koji se krije i u nama samima – od svijetlih do tamnih tonova, koji su potom nama prepušteni da ih izmiješamo i pretvorimo u impuls življenja (i stvaranja).“
Moram reći kako sam s kustosicom izložbe Stephanie Peršić ostvario iznimno dobru suradnju tijekom cijelog procesa, od pripreme do realizacije. Riječ je istinskom profesionalcu, koja živi svoju struku i koja osjeća umjetnost. S obzirom na njen pristup vjerujem kako ćemo i u budućnosti surađivati kroz neke nove projekte.
Dajete li nazive djelima i ciklusima ili ostavite otvoreno za interpretaciju?
-Koristim i jedno i drugo, nekim djelima dajem ime, a nekima ne. Uvijek mi je bila želja, bilo da slika ima naziv ili ne, ne sugerirati promatraču, ne navoditi ga u bilo kojem smjeru već promatraču ostaviti potpuno slobodan prostor za interpretaciju.
Kroz svoj rad, kako na sebe, tako i na promatrača, nastojim da djela ostave utisak, da izazovu i prenesu emociju, a što u konačnici dovodi do promišljanja o samom djelu, a što predstavlja najveći uspjeh za svakog autora.
Novi ciklus slika nema naziva već je numeriran brojevima kronološki prema nastanku djela.
Vratimo se malo na početak…Vašu želju i potrebu za crtanjem, kako je Vaša obitelj to prihvatila? Tko je imao važnu ulogu u Vašemu motiviranju prema odabiru životnog poziva?
-Želja za crtanjem, odnosno likovnim izražavanjem započela je od prvog susreta s crtaćim sredstvom, a ta želja ni danas ne jenjava. Kako potičem iz obitelji kojoj umjetnost nije strana, odrastanje u okruženju s djelima velikana hrvatskog modernog slikarstva Mata Celestina Medovića, mojim roditeljima od samih početaka bavljenje slikarstvom nije bila nepoznanica niti sumnja, već naprotiv, obitelj mi je bila ogromna potpora u školovanju, a prvenstveno u odabiru srednje Umjetničke škole Luka Sorkočević gdje sam maturirao kao druga generacija te škole.
Poznanstvo sa Slavenom Toljem traje još od 1994. godine kada je kao umjetnik primijetio moje crteže u školskoj zadaći i sugerirao roditeljima kako trebam ići u Umjetničku školu. Tolj me je pripremao u okviru crtanja, u svrhu prijemnog ispita, dok za onaj slikarski dio na pripreme sam odlazio u Floru kod Josipa Pina Trostmanna, a koji mi je kasnije bio i profesor te mi preporučio nastavak školovanja na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu gdje sam diplomirao u klasi profesora Eugena Kokota.
Svojedobno smo napravili priču o tome kako su Vaši radovi na zidovima lijepe hotelske nekretnine u srcu grada, koliko često je to uopće slučaj da se domaći umjetnici angažiraju u takvim poslovima i jesu li radovi nastali po potrebi prostora ili su izabrani iz postojećeg fundusa.
-Prije svega počašćen sam da sam imao priliku opremiti jedno takvo zdanje palače sa svojim djelima koja su zaista oplemenila navedeni prostor i čine razliku. Djela su nastala ciljano za navedeni prostor, a to nije jedini projekt u kojem sam angažiran. Investitori su danas sve više svjesni i pridaju sve veću pažnju uređenju prostora s adekvatnim umjetninama što uvelike doprinosi i podiže kvalitetu samih prostora.
Uvijek je zanimljivo čuti o unutrašnjem svijetu umjetnika iz kojega nastaje umjetnički rad, kako to kod Vas izgleda, kad uđete u atelje je li znate točno što će na platnima nastati?
-Podijelio bih to na dvije faze, dva pristupa. Prvi, gdje se promišlja o novom ciklusu, koji nastaje u glavi umjetnika, a potom prenošenje na platno i njegova realizacija.
Kod razvoja novog ciklusa, sve već imam unaprijed isplanirano. Ono je rezultat promišljanja, priprema i skica. Naravno, prilikom stvaranja u mene ulaze neke nove ideje, momenti, koje se rađaju i koje pomno bilježim, no nastojim se uvijek fokusirati na trenutni ciklus i razvijati ga do kraja.
Kako znate da je na nekom platnu napravljen završni potez i da je slika gotova?
-Teško mi je to objasniti, jednostavno osjetiš, znaš kad je slika završena. Upravo taj osjećaj čini razliku od dobre ili loše slike.
Postoje neka djela koja od samog početka do završetka stvaranja traju i po nekoliko mjeseci. Osjećam kako nedostaje samo jedan dodir s platnom i kako je blizu kraj. U međuvremenu, svoja djela promatram, analiziram, pokrivam ih, započinjem raditi na novim djelima i čekam onaj trenutak tog nedostajućeg poteza da ih završim i tada sam najzadovoljniji.
Koliko je za umjetnika važno da radi, stvara, svakodnevno, ne čekajući “inspiraciju”? Koliko talent propada ako se ne radi?
-Kao u svakoj djelatnosti pa tako i u stvaranju potrebno je neprekidno raditi na sebi. Čekati „inspiraciju“ je po meni izgovor. Kada ste aktivni i ujedno analitični, promišljajući o sebi i o svome radu, tada inspirativni trenutci dolaze sami po sebi, a što u konačnici rezultira nečim drukčijim. Ne znači ukoliko provodite osam sati u atelijeru da je to ključ uspjeha. Naprotiv, razmišljanjem, analiziranjem dolazite do određenih pomaka koji na kraju donose rezultat. Talent je okidač, odnosno pokazatelj u kojem smjeru krenuti i razvijati ga.
Mislite li da ste sretniji ili nesretniji zbog tog stvaralačkog u sebi, u kontekstu toga da su umjetnici senzibilniji ljudi od većine ostalih?
-Zbog stvaralačke potrebe u sebi, ne smatram se posebno sretnijim ili nesretnijim. Sreća, odnosno biti sretan ovisi o puno faktora i sama potreba za stvaranjem ne znači nužno biti sretan.
Osobno sam zadovoljan bez obzira na sve izazove koje život donosi. Zasigurno, kreiranje i stvaranje tomu pridonosi, ali nije ključan čimbenik.
Možemo reći kako su umjetnici senzibilni, no nije nužnost biti umjetnik, a da bi bili senzibilni. Osobno sam senzibilan što pridonosi i oplemenjuje moje slikarstvo, a kroz svoj rad gledam da uvijek prevladavaju one pozitivne emocije i da na taj način odgovorim svim izazovima današnjice. Mislim kako se to uvelike osjeća u mom slikarstvu, a posebice u novom ciklusu.
Naslovna fotografija: Miho Skvrce
