U svom domu u Cavtatu preminuo je gospar Tomo Žanetić, nakon duge i teške bolesti. Jučer, 18. ožujka s ovog svijeta je tiho otišao čovjek čije se ime ne bi smjelo zaboraviti. Otišao je samozatajni čovjek u kojemu je, onako skromnom i tihom, bilo teško prepoznati iznimno hrabrog, ludo odvažnog i odlučnog heroja Domovinskog rata. O svemu onome što je napravio za vrijeme okupacije Konavala nije vikao na sav glas, svoju odvažnost nije isticao niti se njome kitio kao nekim ratnih ordenjem…ljudi poput njega se ne nameću, čekaju da budu prepoznati. A, prepoznati mogu jedino isti. Vrijeme rata je bilo vrijeme za prepoznavanje. Baš i kao vrijeme poslije rata. Ostalo je to sačuvano u memoriji svih koji su ga na ovom našem području preživjeli.
Ime Toma Žanetića valja zapamtiti. U vrijeme okupacije Konavala, živio je u Cavtatu. Imao je 46 godina. Fotografijom se dotad bavio amaterski, slikavao je rođendane djeci…No, vijest koja je prostrujala tiho, šaptom, od usta do usta, jer u to doba okupacije su i zidovi “imali uši”, kako je srbo-crnogorska vojska devastirala Crkvu sv. Nikole u Čilipima, te da iskopali Gospi oči, natjerala ga je na akciju “glave u torbi”. Sakrio je aparat i krenuo pješke u Čilipe. Fotografirao je strahote, pazeći da ga tko ne vidi. Njegove su fotografije bile prve fotografije koje su u svijetu svjedočile o tome što se u Konavlima događa.
Tomo Žanetić je svoju glavu u torbi imao i svaki put kad je svoje filmove slao brodom za Grad, prolazeći preko kontrolnih točaka srbo-crnogorskih vojnika. Prijatelju koji je pošiljke primao nije trebalo puno da dešifrira poruke koje su uz njih stizale. Tegla marmelade uvijek je dolazila u prave ruke, a u njima su se nalazili filmovi s fotografijama razaranja.
Moj kolega Antun Švago bio je “osoba za vezu” s medijima, naslovnice Dubrovačkog vjesnika prve su vrištale o užasima ratnog razaranja i života pod okupacijom u Konavlima. Malo je ljudi smjelo tada znati čije ruke drže aparat koji snima te fotografije. Ime Toma Žanetića čuvalo se pomno, poput života samog. Kad je došao trenutak da tajna bude razotkrivena, s ogromnim ponosom se u Dubrovački zapisao naslov: Snimio Tomo Žanetić.
Premalo ljudi danas pamti ime Toma Žanetića. A još manje ih zna da je upravo Tomo Žanetić, u gondoli, po južini i višemetarskim valovima uspio našima u Plat donijeti vijest kako je JNA napustila područje Konavala. Bilo je to 18.10.1992. I tu je nosio “glavu u torbi”, jer izaći iz vrtloga uzavrelog mora i doći do kontrolne točke Hrvatske vojske bila je avantura. I bila je noć.
Dok smo radili na monografiji koju su tiskali Muzeji i galerije Konavala 2022. godine, gospar Tomo je u svojim prisjećanjima pravio duge pauze. Ta je šutnja bila glasna. Nerado je pričao o poraću, nije govorio puno ni o premlaćivanju koje je doživio malo prije nego je vojska napustila Konavle. Nije se busao u prsa, nije tražio nikakve zahvale ni priznanja, bio je jedan od onih koji je svoj odabir da bude na pravoj strani u najtežim trenucima jednog života – što rat jest – držao nečim što pripada dostojanstvu ispravnog i uspravnog čovjeka. Vrijeme poslije Domovinskog rata nije ga mazilo, stoga je bio iskreno ganut, gotovo u nevjerici, kad mu je Općina Konavle tiskanjem monografije pokazala da nije zaboravljeno njegovo djelo, iako su i dotad njegove fotografije bile izlagane u Muzeju Domovinskog rata na Srđu i u Cavtatu. Tijekom promocije u Cavtatu sjedao je u prvom redu sa svojom obitelji, činilo se da mu je čak pomalo i neugodno što je centar događanja i ogromni pljesak koji se prolomio dvoranom kad je sve završilo, da je za njega.
Gospar Tomo ne zaslužuje biti zaboravljen. Kad je pao zastor na pozornici njegova života, zaslužio je da bude ispraćen s toplim ljudskim aplauzom.
