U temelju svake religije je – dobro. Iako je tome tako, svjedoci smo ne samo iz bližnje, već i zagledani u nešto daljnju povijest, kako su se “pod okriljem vjere” događali strašni zločini i kako je ono mudroslovlje “ljubi bližnjeg svoga kao samog sebe” znalo biti ignorirano ukoliko je onaj drugi različite vjeroispovijesti. Ima li u Dubrovniku međureligijske netrpeljivosti, kako funkcioniraju mješoviti brakovi i nastaje li najveći problem kad u život supružnika dođe dijete, željeli smo doznati od predstavnika naših vjerskih zajednica. Odgovore smo dobili od don Ivice Pervana, u Dubrovačkoj biskupiji zaduženog za ekumenizam i međureligijski dijalog, te Salkana ef. Herića, glavnog imama Medžlisa Dubrovnik. Na žalost, profesor Bogoslovskog fakulteta i protojerej Vladan Perišić iz Srpske pravoslavne crkve u Dubrovniku nije nam uspio odgovoriti na pitanja do zadanog roka.
Smatrate li, općenito govoreći, a potom i kad je u pitanju međureligijska tolerantnost da je Dubrovnik uistinu tolerantna sredina?
Don Ivica Pervan: Mislim da je Dubrovnik itekako sredina koja je otvorena za druge i drugačije. Nije mi poznato da postoji ikakva napetost među stanovnicima Dubrovnika na osnovu vjerske ili nacionalne pripadnosti. Dubrovnik je kao takav poseban po mnogo čemu, pa i po pitanju prihvaćanja i razumijevanja drugih. Nisam upoznat da bi bilo nekih napetosti ili nesnošljivosti po bilo kojoj osnovi. Dubrovnik se može dičiti svojom stoljetnom otvorenošću za sve vjere i nacije. Dovoljno je biti čovjek dobre volje, dobronamjeran, i u Dubrovnik si dobrodošao i Dubrovnik će ti dati mogućnost da se ostvariš na bilo kojoj razini.
Salkan ef. Herić: Ovo pitanje često mi se postavlja. Iza mene je 35 godina imamskog staža u Islamskoj zajednici Dubrovnik i objektivno gledajući na ovo pitanje s punom odgovornošću, odgovoriti ću na sljedeći način. Svjedoci smo raznih gibanja kako na lokalnom tako i na globalnom nivou. Sve smo to na jedan ljudski i dostojanstven način prebrodili i ostali dosljedni pozitivnim zakonskim regulativama i načelima vjerskog naučavanja. Komunikacija i odnos s vjerskim zajednicama i lokalnim vlastima pa ako hoćete i šire su vrlo dobri. Grad Dubrovnik je visoko na ljestvici međureligijske tolerantnosti i ne samo međureligijske. Napominjem da ima i onih koji se neće sa mnom složiti i to je možda dobro. Različiti stavovi dovode do plemenitih rješenja. Na taj način nas obvezuje dodatno djelovanje u razoružavanju predrasuda jednih naspram drugih i drugačijih. Svatko ima svoje želje i potrebe kao i osobno poimanje međureligijske tolerancije. Bog nas stvara različima da bi se upoznavali. Uvijek polazim od fundamentalog naučavanja islama. Samo značenje pojma “islam” jeste spas i mir kao i sveopći pozdrav muslimana, “selam”.
Kur’an i sunnet tj. praksa Muhammeda a.s., ukazuju na više mjesta jedinstvo ljudskog roda i jednakost ljudi i zajednica pred Bogom: ” O ljudi, mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode vas dijelimo da biste se upoznavali. Najugledniji je kod Boga onaj koji slijedi Njegovu uputu…”, (Kur’an- poglavlje Sobe, 13). Svi ljudi su isti kada je posrijedi stvaranje, porijeklo i egzistencija. Islam osuđuje svaki sukob i netoleranciju zbog razlika u rasi, koži, uvjerenju i nikada ih ne tolerira. Poslanik islama Muhammed a.s. pozivao je Židove i kršćane kao pripadnike monoteističke religije na dijalog na tri zajedničke Božje zapovijedi, koje se ponavljaju u svim objavama a to su: Vjera u Jednog Boga Gospodara makro i mikrokozmosa. Sigurnost da će svi odgovarati na Sudnjem danu za svoja djela i etički cilj tj. usavršavanje čovjeka pomoću vjere, kao najmoćnijeg sredstva. Temeljno mjerilo je za ljude njihova moralna ličnost, a ne nacija, rasa, uvjerenja, položaj, imetak. “Najbolji od vas kod Boga je onaj tko je najplemenitiji”, riječi su Božje u Kur’anu časnom.
Kao predstavnici vjerskih zajednica u Dubrovniku, iz iskustva razgovora s vjernicima, jeste li se možda susreli s izrazom netolerancije, odnosno diskriminacije na vjerskoj osnovi?
Don Ivica Pervan: U razgovoru s vjernicima nisam nikada osjetio netoleranciju, ili ne daj Bože mržnju. Činjenica jest da sam osjetio žaljenje kod vjernika katolika. Da im je teško i žao što se događalo na našem području kako devedesetih isto tako i četrdesetih. Pogotovo u dijelu istočne Hercegovine. Ali nikada nisam osjetio želju za osvetom.
Salkan ef. Herić: Na ovo pitanje najbolje definira Božja riječ zapisana u Kur’anu: “Dobro i zlo nisu isto! Zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati. To mogu postići samo strpljivi; to mogu postići samo vrlo sretni“, (Kur’an, Al-fusilet, 34-35). U jednom događaju koji Kur’an bilježi u poglavlju Ta-ha, Bog Uzvišeni naređuje poslanicima Musau (Mojsije) i Harunu (Aron) da odu do Faraona i opomenu ga: ”Idite ti i brat tvoj, s dokazima Mojim, i ne posustajte u spominjanju Mene!” . Poštujući Božju riječ oslobađamo se predrasuda bilo koje vrste i tako stvaramo okruženje za tolerantnije društvo u kojem živimo. Vrijednosti vjerske tolerancije unutar vjerskih zajednica trebale bi se promovirati u svim segmentima ljudskog života kako bi se iskorijenila mržnja ili predrasuda prema drugima i drugačijima. Druga alternativa ne postoji.
U susretima s obiteljima, odnosno supružnicima, različitih vjeroispovijesti, koliko je potrebna tolerancija i međusobno razumijevanje i poštivanje da bi svaki od supružnika i dalje mogao živjeti svoju vjeru? Što bi savjetovali takvim parovima po pitanju odgoja djece, odnosno njihovog punog življenja vjere?
Don Ivica Pervan: Da, susreo sam bračne parove koje žive u tzv. mješovitom braku. Međutim kod vjenčanja, odnosno pripreme za vjenčanje supružnike se upozori na moguće izazove pred kojima će se naći. Većina od njih za vrijeme trajanja njihove veze dotaknu se i pitanja bračnog života i življenja, prakticiranja vjere u takvom braku. Potakne ih se da jedno drugom ne otežavaju život u vlastitoj vjeri. Takvim roditeljima, čija su djeca iz mješovite ženidbe, jasno se da do znanja da se katolička strana obvezuje djecu odgajati u duhu katoličke Crkve. A kada je vjenčanje u drugoj Crkvi onda im ta Crkva traži odgoj djece u duhu njihove Crkve.
Salkan ef. Herić: Naravno da se susrećem s brakovima različitih vjeroispovijesti s kojima imam pozitivno iskustvo. S vjerskog stajališta ti brakovi se definiraju na različite načine. Na zemlji Bog stvara raznovrsno bilje koje raznovrsne plodove daje. Bog Jedini stvara muškarce i žene da se nadopunjuju a narode da se u dobru natječu. Na žalost kroz cijelu ljudsku povijest mnogi slobodnu volju i razum kojim je samo čovjek obdaren, podvrgavaju raznim prohtjevima i tako uzrokuju nesporazume. Brak po učenju islama smatra se zajednica između muškarca i žene njihovom slobodnom voljom. ‘‘I jedan od dokaza Njegovih je što je za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost; to su zaista pouke za ljude koji razmišljaju’‘, (Kur’an, poglavlje Rum,2). Od izbora bračnog druga zavisi i sudbina potomstva kao i stanje vjere unutar bračne zajednice. Među supružnicima različite vjeroispovijesti osnova za njihov stabilan brak je međusobno razumijevanje i uvažavanje vjerske različitosti u praktičnom smislu. Kur’an eksplicitno naglašava da: ”Nema prisiljavanja u vjeri…”. Ono što mogu savjetovati svakoj bračnoj zajednici je da: njeguju međusobnu ljubav, poštivanje i razumijevanje, da sudjeluju u odgajanju i obrazovanju djece, da vode računa o svojim bračnim obvezama, da čuvaju i njeguju svoju bračnu intimu i toplinu, da zajednički sudjeluju u materijalnom zbrinjavanju obitelji.
Jeste li zadovoljni međusobnim odnosima vjerskih zajednica u Dubrovniku?
Don Ivica Pervan: Osobno mislim da su međureligijski dijalog i ekumenizam u Dubrovniku na zavidnoj razini. Naši su susreti redoviti, iskreni i otvoreni. Osim službenih susreta gajimo i neslužbene susrete, molitve, a i kod slavlja nazoče i vjernici drugih zajednica ili Crkava.
Salkan ef. Herić: Na ovo pitanje već sam djelomično odgovorio. Iskustveno sam zadovoljan međusobnom komunikacijom vjerskih zajednica u Gradu. Znate, za dijalog potrebno je dvoje kao iza nesporazume. Mi težimo zadovoljstvu Božjem. Svjedoci smo da je život brzo prolazi. Vječnost je kod Boga. Bog nas poziva: ”O vjernici živite svi u miru i ne idite stopama šejtana-sotone”. U koliko neuozbiljimo svoju misiju na ovom svijetu i uzoholimo se: ”…Bog će sigurno dovesti ljude koje On voli i koji Njega vole, prema vjernicima ponizne….’‘, (Kur’an: El-Maida,54). Čovjek je namjesnik Božji na zemlji. Svi težimo Božjem zadovoljstvu. Sve vjerske zajednice imaju svoje poslanje da šire Božju riječ i pozivaju Bogu Uzvišenom. Različiti putevi vode Bogu Jedinom, Stvoritelju svih svjetova. Čovjek nužno znatnu mjeru slobode u reagiranju i ponašanju, u govoru i djelovanju, u samoispitivanju i samoodlučivanju, u samokorigiranju pri pogrešnom samoodlučivanju. Zato moramo sve podrediti tom smislu u stvari odgoju i edukaciji. Svaki organizirani život u obitelji, zajednici, školi i društvu treba biti prožet idejom i smislom kulture koja se temelji na vjerskoj etici.
Islam obavezuje jedinku da bude moralno hrabra, slobodna, samostalna, aktivna i kreativna ličnost, da odgaja sebe i druge, kako bi živjela u ljudskoj zajednici moralnih načela, u miru i slobodi koja je Božji dar. Sloboda je oda ljudske duše. Vjerujući da međureligijski dijalog kao i suživot treba biti zasnovan na principima tolerancije i poštovanja drugog drugačijeg, odgajajući čovjeka da uznastoji proživjeti svoj život u miru na Zemlji. “O vjernici, uđite u mir i svi živite u miru”, (Kur’an, “El-Bekare, 208).
