Tko je Kieran Kelleher, Irac koji je započeo s čišćenjem Uvale i što ga je dovelo u naš grad?

Stanovnik sam Dubrovnika, ali smatram da Dubrovnik ne pripada nama, smatram da je naša zadaća da ga sačuvamo za buduće generacije – kazao nam je odmah na početku razgovora Kieran Kelleher, Irac koji posljednjih 20 godina Dubrovnik naziva svojim domom, a koji je široj dubrovačkoj javnosti postao poznat kao inicijator akcija čišćenja plaže Sumratin u Uvali Lapad. Izbor naziva za fb grupu “Sunset Beach je Grad” nije izabrao nepromišljeno ni slučajno. Dapače. To područje se zvalo Sumratin dok nije uništeno, grad je izgubio Sumratin i dobio je ovu betonsku džunglu pod novim nazivom i ta se veza nije smjela izgubiti u komunikaciji – pojašnjava.

Kelleher je, priča, sjedeći na plaži u Uvali Lapad slušao komentare turista, koji su vremenom sve više negodovali zbog katastrofalnog stanja plaže.

– Bili su nezadovoljni zbog nedostatka javnog zahoda, nedostatka hlada, bilo kakve vrste ugostiteljske ponude. To me potaknulo da provjerim online recenzije hotela tog područja. Uvidio sam da je stanje na plaži počelo negativno utjecati na njihove recenzije. Zanimalo me tko je odgovoran za takvo stanje. Nakon malo istraživanja, shvatio sam da se radi o jako zbunjujućoj situaciji.

A onda je jednog dana uzeo vreće za smeće i sam počeo skupljati smeće s plaže i obližnjih javnih površina.

– Mnogi su pomislili da sam lud, ali to me nije obeshrabrilo.

Tijekom jednog čišćenja plaže, naišao je na ključ od apartmana. Ubrzo je u potragu za ključem došao jedan Dubrovčanin, koji ga je i slikao s vrećama punim smeća, a potom fotografiju objavio na društvenim mrežama. I tako je Dubrovnik saznao za Irca koji čisti plažu u Uvali Lapad.

No, ubrzo je shvatio kako je „zagrizao“ prevelik zalogaj te da ne može svakodnevno sam čistiti i održavati navedeno područje. Zbog toga je i osnovao Facebook grupu Sunset Beach je Grad.

– Grupu sam osnova u ponedjeljka, a u petak je već brojala 400 članova. Nije imalo puno smisla razgovarati o čišćenju plaže, trebalo je to jednostavno napraviti.

Zanimalo nas je zbog čega je grupu nazvao upravo Sunset Beach je Grad.

– Pomalo kako bih bio sarkastičan. Ako je Srđ Grad, onda Sumratin stvarno jest Grad. Devedeset posto više Dubrovčana ide u Lapad nego na Srđ. To područje se zvalo Sumratin prije nego što je uništeno. Grad je izgubio Sumratin i dobio je ovu betonsku džunglu. Sumratin je nepovratno izgubljen, uništio ga je Sunset Beach. Sada država, županija i grad moraju popraviti Sunset Beach, a ne Sumratin. Da smo u javnosti komunicirali o Sumratinu, izgubili bismo uzročno-posljedičnu vezu između koncesije koje su vlasti izdale i rezultata toga.

Kelleher je podcrtao apsurdnost situacije oko pitanja koncesije, te pohvalio angažiranost gradonačelnika Frankovića oko iznalaženja rješenja.

– Pisali smo gradonačelniku Frankoviću i on nam je odgovorio da je voljan očistiti plažu, no da mu za to treba odobrenja županije, kojoj je poslao zahtjev, no na njega nije dobio odgovor. Razgovarali smo i s predstavnicima koncesionara, jer smo htjeli u potpunosti razumjeti situaciju. Postalo je zapravo jasno da nitko nema koncesiju, da je ona otkazana, a da je tvrtka u procesu likvidacije. Međutim, tvrtka koja ima koncesiju je vlasnik objekata na Sunset Beachu. No, njihov je stav bio da nisu odgovori za održavanje javnih površina jer nemaju koncesiju.

Ovaj dubrovački Irac ne gleda baš optimistično na brzi rasplet pravne situacije oko plaže u Uvali, pa čak i oko potraživanja koncesionara da sudskim putem ishodi povrat investicije od 14 milijuna eura. No, ne krije oduševljenje Frankovićevim govorom na otvaranju Dubrovačkih ljetnih igara.

– To je jedan od boljih govora koje sam čuo na hrvatskoj političkoj sceni. Pogodio je „u sridu“. Kazao je ono s čime se ja u potpunosti slažem, da mi u Dubrovniku samo živimo, no da on ne pripada nama, već da ga imamo obavezu čuvati za buduće naraštaje, te kako je gradom zavladala pohlepa. Još apartmana, još taksi vozila, još kajaka….Pretjerujemo. Svi imamo obavezu čuvanja ljepote Grada.

Kelleher je zaposlen u međunarodnoj kompaniji s 30 tisuća zaposlenih, sa 700 ureda diljem svijeta, a koja savjetuje investitore zainteresirane za ulaganja u projekte u sektoru turizma i ugostiteljstva, te se s iskustvom poznavanja prakse davanja koncesija diljem svijeta, osvrnuo na hrvatsku zbilju.

– Onaj koji dobije koncesiju trebao bi ispunjavati dva uvjeta. Hrvatska se, nažalost, do sada bazirala samo na jedan, a to je novac. U svijetu ispunjenje tog uvjeta, odnosno iznos ulaganja, donosi svega polovicu bodova na natječaju za dodjelu koncesija. Drugi uvjet odnosi se na prethodno iskustvo vođenja takvog projekta. Koncesija se ne može dodijeliti nekome bez prethodnog iskustva, poput automat kluba ili mesarnice. Novac koji je uložen na Sunset Beachu, krivo je utrošen. Dobili smo hrpu betona i ostali bez stotina stabala. To se dogodi kad se koncesija dodijeli nekome bez iskustva. Ugostiteljstvo je zvijer samo po sebi, dodaje.

Grad Dubrovnik od ponedjeljka, 15. srpnja, preuzima upravljanje koncesijskim područjem plaže u Uvali Lapad, što je izazvalo veliko odobravanje kod Kellehera.

– U ponedjeljak ćemo sve drage volje prepustiti Gradu Dubrovniku. Siguran sam da će situacija biti puno bolja. Čistoća će voditi računa o javnim površinama, Vrtlar će se pobrinuti za raslinje, Vodovod će počistiti bazen koji je zdravstvena ugroza. Siguran sam da će Dubrovčani i dalje voditi računa o stanju plaže i kako grad obavlja posao.

Pohvalio je i gradske tvrtke, koje su im, iako nisu aktivno sudjelovale u čišćenju, pružile svu logističku potporu koja im je bila potrebna da se plaža barem donekle upristoji. 

Jutrošnja akcija (13.7.2024. )čišćenja Uvale Lapad, u kojoj je sudjelovalo 15 volontera, bila je i posljednja.

– Plaža je sad spremna za posjetitelje. Od početka smo govorili da ćemo čistiti plažu dok se na nađe adekvatno rješenje, koje je sad i pronađeno. No i dalje ćemo nadzirati situaciju. Ako se još koji put budem morao sagnuti i pokupiti pokoji komad smeća s plaže, rado ću to učiniti. Ovo nije moj uspjeh, ovo je uspjeh grupe od 500 članova i volontera koji su se tijekom posljednja dva tjedna odazvali akcijama.

A kako je ovaj Irac uopće došao živjeti u Dubrovnik?

Za sve je, kako često biva, zaslužna ljubav.

– U to vrijeme sam živio u Singapuru. I jedne kišne večeri sam otišao u bar popiti piće. Pogledao sam preko plesnog podija i ugledao visoku, prekrasnu ženu. Prišao sam joj i pitao je želi se li se udati za mene. Rekla mi je da nisam normalan. Vedrana i ja smo sedam godina živjeli i putovali svijetom, a došli smo živjeti u Dubrovniku kad su našem sinu bile tri godine. Htjeli smo da ovdje odrasta, u Vedraninom rodnom gradu. Jedino žalim što još uvijek nisam naučio hrvatski.

– Živio sam u Maleziji, Australiji, Singapuru, Indoneziji, Kini, Novom Zelandu, Ujedinjenom Kraljevstvu, no niti jedno mjesto ne volim i ne smatram domom poput Dubrovnika. Kad god negdje otputujem, jedva se čekam vratiti u Lapad. Često se sigurnost Dubrovnika uzima zdravo za gotovo i o tome s ne razmišlja, ali je, vjerujte, to itekako važna stavka u kvaliteti života. A našu djecu moramo naučiti da čuvaju i poštuju Grad, te da u njemu odrastaju s osjećajem povlaštenosti i privilegiranosti – zaključuje naš sugovornik, stranac koji voli i poštuje ovaj grad puno više od mnogih domaćih.