Duboko dojmljena sinoćnjim koncertom i radom Udruge za osobe s intelektualnim poteškoćama, Katija Guljelmović je na svom facebooku napisala lijepu priču o gospođi Rini Mašeri po kojoj je Udruga dobila ime. Ona ju je čula od jedne svoje klijentice, a prijateljice gospođe Rine koja je darujući kuću u kojoj i danas Udruga djeluje rekla nezaboravljene riječi: “DA NIJE OVE DJECE, SUNCE NE BI SJALO”!
Evo što je Katija zapisala:
Kao predsjednica Caritasa Župe Sv .Vid Trsteno, s ostalim članovima i našim svećenikom Robertom Cibarićem, sinoć smo s radošću sudjelovali na humanitarnom koncertu udruge Rina Mašera.
Zašto ovo pišem ?!
U svome poslu susrećem mnoge ljude, i ne samo da rado dijelim s njima moja gastro iskustva, tradicijske ričete, već podijelimo i priče iz života.
Kad sam jednoj predivnoj klijentici u salonu spomenula Udrugu Rina Mašera i humanitarni rad Caritasa naše Župe Sv.Vid, Trsteno, za tu istu udrugu, s radošću mi je ispričala priču o toj divnoj hrabroj dubrovačkoj ženi, a prvenstveno Majci.
Zato je želim podijeliti s Vama, dragi moji prijatelji.
Rina Mašera je rođena 1905. i živjela je dugovječnih 95 godina, u vili Tihi, sa suprugom Slavkom i sinom Gorazdom. Njen životni moto bio je “Volim visine i dubine, kani me žabokrečine”. I zaista ova hrabra, pametna i jedinstvena žena, živjela je po toj ideji. Bila je obrazovana, inteligentna, sa smislom za muziku i umjetnost. Predavala je u Pedagoškoj akademiji generacijama dubrovačkih učitelja.
Zašto se društvo Rina Mašera za pomoć osobama sa intelektualnim poteškoćama zove po njoj?
Protekle su tolike godine od osnivanja tog društva da se gotovo i zaboravilo, a samo stariji ljudi se sjećaju gdje Rine, elegantne, ponosnog držanja i u poznoj starosti. Možda zahvaljujući tome što je bila aktivan član planinarskog društva Orjen, od samog osnivanja, a možda i stoga što je plivala na Boninovu do starijih dana. Već u poznim godinama šetala bi Boninovom i uživala u zalascima sunca. Te šetnje su je nadahnjivale. Nadahnjivala ju je i muzika, imala je predivan glas, a nije propuštala koncerte u Gradu, ni predstave Ljetnih igara.
Nadasve je voljela Kalamotu i njenu „džunglu“ kako bi rekla za gustu šumu Kalamote, gdje je imala malu kućicu u sjeni borova i lovorike i mirisnog bilja. Tu se odmarala sa suprugom Slavkom i sinom Gorazdom. Znali bi je posjetiti planinari i pjesmom izdaleka najavljivali svoj veseli dolazak.
A sada nešto o Gorazdu, njenom sinu.
Gorazd je bio dijete s poteškoćama u razvoju, ali toliko ljubavi, znanja, upornosti. Koliko je samo gospodja Rina sa suprugom prenijela Gorazdu znanja, ljubavi i ambicije, najbolje govori činjenica da su mu time omogućili njegovo uključenje u društvo i skidanje stigme sa osoba s poteškoćama u razvoju u Gradu i šire. Gorazd je svaki dan pisao dnevnik na drugom jeziku, hrvatski, slovenski, njemački, engleski. Vježbao na ručkama postavljenim na vrata između kuhinje i saloče, svirao tamburicu, pianino. Nastupao s velikom radošću u Maloj braći sa zborom koji je vodio gosp. Krasovac. Kolendavao bi sa tamburicom i ljudi su mu se radovali i pozdravljali ga. Rina je svoje iskustvo u odgoju prenosila na roditelje koji su bili u sličnim situacijama, a i daleko šire. Bezbroj puta je pozivana da održava predavanja o svom radu i iskustvu u mnoge gradove u zemlji i u Evropi. Njen rad i ideje za uključivanje u društvo djece s poteškoćama u razvoju bile su inspiracije mnogim plemenitim ljudima koji su svoje znanje i umijeće prenosili djeci i time obogaćivali njihov život i društvo u cjelini. Rinini prijatelji bili su poznati dubrovački slikari toga vremena, posebno Antun Masle. Bila je tu i gdja Danica Bresler, sjajna umjetnica koja je pokrenula čipkarsku školu u Lepoglavi. Djecu je učila izradi raznih praktičnih predmeta i ukrasa za božićne jelke. Od starih odbačenih lutaka pravila je predivne lutke za djecu iz Društva.
U spomen na njenog sina i na sav rad kojim je doprinijela uspjehu odgoja djece s poteškoćama u razvoju, gospođa Rina, svojim financijskim sredstvima osigurava kuću u kojoj i danas djeluje samo društvo pod njenim imenom. Gospodja Rina je govorila „Da nije ove djece, ne bi ni sunce sijalo.“
Evo, nadam se da ćete pročitati ovu malu pričicu o toj velikoj Majci i ženi.
Znam da samo oni koji imaju dijete sa poteškoćama u razvoju, mogu razumjeti koja su to odricanja, koliko ljubavi i požrtvovnosti treba da bi ta naša djeca doživjela, osjetila i spoznala ljubav.
Zato vas od sveg srca molim, podržite ih u ovoj humanitarnoj akciji u kojoj prikupljamo novac za njihov odlazak u Rim u listopadu ove godine, kao i u svim njihovim nastojanjima da im život u ovom društvu bude lakši.
I njima i njihovim roditeljima.
foto:arhiva
