Tereza Buconić je 25-godišnjakinja s dva završena fakulteta. Volonterski rad po domovima za djecu i pomaganje drugima obilježili su joj studentske dane. Završila je Opću gimnaziju u Dubrovniku, a potom politologiju na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Osjetila je poziv prema socijalnom radu pa je tako završila još jedan fakultet – studij socijalnog rada pri Pravnom fakultetu u Zagrebu. Pomisao na povratak iz Zagreba u rodni grad bila joj je uvijek “tu negdje”, a pandemijsko vrijeme Terezi je odredilo put, danas radi u dubrovačkom Caritasu kao socijalna radnica i voditeljica projekata.
Društvene znanosti za nju su oduvijek bile prvi izbor, a jedno vrijeme je željela studirati i hrvatski jezik. Da je to i ostvarila, krenula bi bila stopama tetke njezina oca, poznate profesorice hrvatskog jezika i književnosti te dubrovačke spisateljice Tereze Buconić Gović. Kaže kako ju i danas znaju zamijeniti za nju, većinom starije osobe na društvenim mrežama koje joj se znaju javiti i pohvaliti njezin rad i književnost, ne znajući da je to mlada Tereza, socijalna radnica, a da je prof. Tereza preminula nakon duge i teške bolesti još 2012. godine.
Naša sugovornica svoje je ime dobila zapravo po noni, a kao mala ljutila se što roditelji nisu bili inovativniji u odabiru imena jer su tada bile tri Tereze u obitelji. No, vrijeme je učinilo svoje, u obitelji sada jedino ona nosi to lijepo ime, koje, kao da je povezano za volonterski rad, pomaganje i doprinos zajednici.
Izgleda kako je ta crta humanosti i empatije jako izražena u ovoj obitelj, svoj trag u sredini u kojoj žive ostavljaju zapisima iz dubrovačke povijesti i baštine, odgajanjem novih naraštaja, otac i brat su novinari pa i oni obogaćuju društvo i zajednicu informacijama i raznolikim novinarskim temama, a evo i Tereza doprinosi svojim plemenitim radom u Caritasu. Mama i drugi brat za koje joj kažu kako im najviše sliče su joj najveća podrška.
Dok je Tereza bila u Zagrebu, uz studij je i jako puno volontirala. Organizirala je različite akcije u kojima su se prikupljali pokloni za djecu, a za što je dobila i nagradu Ponos Hrvatske. Riječ je o priznanju ljudima koji su svojim djelima pokazali iznimnu ljudskost, inspirirali druge ili učinili nešto zbog čega su primjer drugima, bilo da je riječ o spašavanju života, velikoj dobroti ili nevjerojatnoj hrabrosti. Posjećivala je domove za djecu u Zagrebu i Križevcima, a nakon takvog iskustva kaže kako su djeca uvijek djeca te kako nema nikakve razlike između djece u domovima i one u „pravim“ domovima.
-Svidjelo mi se jako u Zagrebu, ali me uvijek sve više vuklo Dubrovniku. Na zadnjoj godini faksa smo imali online predavanja pa sam se vratila u Grad i tako zapravo i ostala. Ono što nosim iz Zagreba je svakako neprocjenjivo iskustvo. Volontirala sam u salezijanskoj župi Oratorij, oni su usmjereni baš prema mladima, potom u Udruzi za down sindrom, u Marijinim obrocima. U domu u Križevcima sam se jako povezala s djecom, uočila sam jednu sasvim drugu sliku na terenu nego što sam ju ja imala u glavi.
–Mislili su svi kako sam nježna i topla da ću se rasplakati u tim domovima, ali sam zapravo ostala jako pribrana i nikad nisam plakala zbog njihove situacije. Nisam sebe zamišljala kao nekog heroja koji će ih spasiti od njihove sudbine, nego sam to gledala tako da sam izdvojila dio sebe, dio svog vremena da im uljepšam svakodnevicu. Ne treba plakati nad njihovom sudbinom nego im pomoći onoliko koliko se može. Drago mi je vidjeti njihove poruke danas gdje me pitaju kad ću opet doći kod njih, to mi je najvrjednije od svega.
Kaže kako bi voljela da se uklone stereotipi o takvoj djeci da su oni možda nešto drugačiji, problematičniji, da su s nekog drugog svijeta, međutim kako kaže, oni su samo djeca, djeca s ovoga svijeta kao i svako drugo dijete te se tako prema njima treba i odnositi. Ono što svakako žele djeca koje je posjetila Tereza je vrijeme posvećeno njima, toplinu i pažnju, a opet zar to ne žele i sva ostala djeca?
Svidio joj se rad osoba koji rade u takvim ustanovama, rad osoba u sustavu socijalne skrbi. Kaže kako je to jako složen sustav i onda kada nastane određeni problem javnost ne bi smjela odmah osuđivati jer je puno stvari koji utječu na krajnji ishod, a na koji ponekada radnici u tom sustavu ne mogu baš utjecati.
Tereza danas u dubrovačkom Caritasu radi kao voditeljica projekata i socijalna radnica. Pomladila je i osvježila Caritas zajedno s još jednom kolegicom, podignuli su društvene mreže na malo veći i dostupniji nivo svim građanima, a cilj im je potaknuti građane na zajedničko djelovanje. Njihova nedavna akcija u kojoj su se prikupljala sredstava za invalidska kolica za jednog sugrađanina bila je uspješna u samo nekoliko dana, želja im je nastaviti s takvim radom.
Tereza kaže kako ima i nekoliko mladih koji dolaze i volontiraju u Caritas, a naravno voljela bi da ih je još i više jer takvo iskustvo proširuje vidike, obogaćuje um, a sklapaju se i neka nova prijateljstva. Voli što postoji balans između starijih i mladih jer razmjena ideja i inovativnosti je odličan spoj, kaže Tereza.
-Uskoro nam slijedi jako puno projekata poput 72 sata bez kompromisa gdje je Caritas partner u projektu, u studenom se obilježava Svjetski dan siromašnih gdje smo u pripremama za izazov „Učini pravu stvar“, pa ide Sveti Nikola, imat ćemo i dan volontera, zatim adventsku akciju „Dodaj u košaricu, Podijelimo radost Božića na Pilama. Pratimo i različite natječaje koji su vezani uz društveno odgovorno poslovanje različitih poduzeća. Mi smo tu kao posrednici, znamo pozadinu priče, suptilno ju prenesemo javnosti, a javnost pomaže koliko može. To je zapravo i uloga Caritasa da posreduje između ljudi koji žele pomoći i onima kojima je pomoć potrebna.
–U nekim državama Caritas više uopće ne služi kao ustanova za podjelu hrane i robe te su usmjereni puno više prema savjetovalištima ili za karijere mladih. Mi zapravo i želimo transformirati Caritas i predstaviti ga kao mjesto na koje se može doći iz različitih potreba. Ne treba biti vjernik da bi se došlo u Caritas ili SKAC Dubrovnik (Studentski katolički centar) jer oni su otvoreni za sve odnosno za različite programe i aktivnosti.
U slobodno vrijeme izrađuje kutije uspomena za različite prigode, to je njezin mali kreativni kutak koji ju jako veseli. Terezine unikatne radove možete pogledati na stranici Art By Tereza.
Dio sebe i ljubav prema prirodi otkrila je na Mljetovanju kada je po prvi put živjela u prirodi, te ju je to toliko oduševilo da bi najradije kupila šator i često odlazila u prirodu, dotad moždane vijuge opušta uz šetnje uz more koje su joj nedostajale u Zagrebu, a društvo joj često pravi i njezina vjerna prijateljica mopsica Rona.
