Ana Marčinko ima 31 godinu, radi u Dubrovačkoj biskupiji kao voditeljica Vijeća i Ureda za mlade. Diplomirala je teologiju na Katoličko bogoslovnom fakultetu u Splitu, gdje je upisala i poslijediplomski doktorski studij. Završila je i logoterapiju te volontira u Obiteljskom savjetovalištu. Život joj prožima vjera, obrazovanje, rad s mladima i volontiranje. Vrlo otvoreno pristupa problematičnim situacijama u Crkvi, ali i aktivno sudjeluje u promjenama, koje bi katoličku Crkvu trebale približiti današnjem vremenu i današnjem čovjeku.
Ana je odrasla u Župi dubrovačkoj, gdje i danas živi. Završila je srednju ekonomsku školu i potom odlučila upisati teologiju na iznenađenje svojih roditelja i okoline. Zašto teologija?
-Odrasla sam u obitelji tradicionalnih vjernika, kao što je većina ljudi na našem području. Išli smo nedjeljom na misu i molili se prije zajedničkih obroka, vjera je u tom kontekstu bila važan segment, ali nikad o njoj nismo previše razgovarali. Roditelji su me odgajali da budem slobodna i samostalna. Učili su me da sve što radim ostavlja neki trag i da uvijek dobro promislim kakav želim da on bude. Podržavali su me i u mojim hobijima i načinima na koji otkrivam svijet. Jako rano sam počela pjevati u dječjem crkvenom zboru, a nakon što sam krenula u glazbenu školu u crkvi sam i vježbala sviranje klavira, zato sam jako puno vremena provodila s časnom sestrom Amabilis. Kasnije sam se na njezin poticaj rado uključivala i u ostale župne aktivnosti – sudjelovala na priredbama, glumila u igrokazima, sudjelovala u raznim programima za mlade.
Tadašnji župnik don Miljenko Babaić i časna sestra Amabilis su bili otvoreni i pristupačni. Uvijek volim napomenuti da su mi oni prenijeli ljubav prema služenju i pastoralu. U Crkvi sam se osjećala kao i kod kuće – slobodno i prihvaćeno. Kad sam se trebala odlučiti za fakultet, više opcija mi je bilo otvoreno, ali ni jedna me ideja nije do kraja ispunjala. Kroz razgovor s mojim prijateljem tada bogoslovom, danas don Marinom Lučićem prepoznala sam da bi teologija mogla biti moj put i nisam pogriješila.
Kako su reagirali Vaši roditelji?
– U mojoj obitelji do sada nikad nije bilo niti jedno duhovno zvanje, niti je itko studirao teologiju, niti smo koga poznavali tko je završio teologiju kao laik. Prijateljima nije bilo jasno idem li u neki samostan ili što radim, a i roditeljima je to bila jedna velika nepoznanica, što ću biti kad to završim, čim ću se baviti i sl. Ipak, bili su otvoreni i pružili mi podršku. Mislim da su moji roditelji imali dobar pristup u odgoju mene i mog brata, tata nas je uvijek poticao da radimo i budemo vrijedni, dajući maksimalno od sebe, vjerovao je da ćemo tako uspjeti osamostaliti se i snaći u životu, dok je mama jako inzistirala na obrazovanju.
Je li Vam bilo teško nakon ekonomske škole na studiju koji je poprilično zahtjevan?
– Bilo mi je teško jer je sve bilo novo. To je program sličan klasičnoj gimnaziji i bila sam jedna od rijetkih na godini koja ga je upisala nakon strukovne škole. Učila sam tri „stara“ jezika, latinski, grčki, hebrejski i puno filozofije, ali vrlo brzo sam zavoljela studij teologije i prepoznala da mi je to bila jedna od najboljih odluka u životu. Zahvalna sam svima koji su mi pomogli otkriti vlastiti talent i usmjerili me. To je i meni poticaj da danas isto pokušavam raditi s mladima.
Tijekom studija Ana je sudjelovala u organizaciji Susreta hrvatske katoličke mladeži u Dubrovniku, koji se održao 2014. Kao volonterka, tajnica Susreta, sudjelovala je u svim segmentima organizacije, a nakon toga biskup Mate Uzinić ponudio joj je posao pročelnice Vijeća za mlade, koji i danas s entuzijazmom radi.
-Imala sam tada 23 godine, bila je to za mene velika odgovornost, ali i velika radost. Za vrijeme studija sam već u Splitsko – makarskoj nadbiskupiji bila vrlo aktivna u pastoralu mladih. Volim izazove, pa sam bez previše razmišljanja prihvatila posao tajnice Susreta hrvatske katoličke mladeži (SHKM). Bilo je tih par mjeseci zahtjevno uskladiti posao koji sam radila u Dubrovniku i fakultet koji sam redovno studirala u Splitu, ali uz veliku dozu razumijevanja s obje strane, uspješno sam oboje privela kraju. Po završetku studija i SHKM-a zaposlila sam se u Uredu za mlade Dubrovačke biskupije. Sad sam već u drugom mandatu. Ujedno i volontiram u Vijeću za kulturu i znanost, a u međuvremenu sam završila i studij logoterapije, pa volontiram i u biskupijskom Obiteljskom savjetovalištu.
Što radi biskupijsko vijeće za mlade?
– Kao i ostala biskupijska pastoralna vijeća, sastavljeno je od članova koji su direktno u pastoralu kao voditelji programa, ali i ljudi struke i iskustva. Konkretno Vijeće za mlade ima 12 članova, od kojih je 8 studenata i mladih radnika. Zadatak Vijeća je zajedno osmisliti programe koji će pomoći u osnaživanju i razvoju pastorala u našoj biskupiji. Moj posao je da organiziram provođenje tih planova. Vijeće za mlade provodi tri vrste programa, animacijske, formacijske i duhovne. Animacijski programi nam pomažu da mlade pozovemo i pokažemo im kako je lijepo biti dio Crkve. Formacijski programi služe za jedan sustavniji rad s mladima koji žele rasti u svojoj vjeri. Duhovni programi uključuju organizaciju različitih liturgijskih slavlja, duhovnih vježbi i duhovnih obnova za mlade. Najveći formacijski program koji imamo je Škola animatora koji prati mlade od srednje škole do završetka studija. Takvi programi osim što omogućuju rast u vjeri, također pomažu mladima prepoznati vlastite talente. Oslobađaju se za javne nastupe, razvijaju kreativnost, volontiraju sa različitim skupinama ljudi i to mnogima pomogne pri odabiru zanimanja. Mnogi naši animatori su prepoznali svoj talent u radu s djecom, s osobama s invaliditetom, otkrili ljubav prema humanističkim znanostima i odlučili se za takve fakultete.
Što su po Vama najveći problemi mladih u Dubrovniku?
-Prije tri godine na razini opće Crkve održavala se Sinoda o mladima, što je ujedno i nama bila prilika da ozbiljnije promišljamo o problemima mladih. U završnom dokumentu pape Franje Christus vivit dobili smo i smjernice kako na te probleme odgovoriti. Jedan od problema mladih u našoj biskupiji je i geografski uvjetovan, mala smo sredina, udaljena od većih gradova i često naši mladi nisu ni svjesni koje im se sve mogućnosti pružaju odlaskom na studij. Turizam ih nekako određuje, jako rano počinju raditi i dobro zarađivati, te u tome vide svoju perspektivu i prestanu sanjati, zbog čega ostavljaju dojam opće nezainteresiranosti. Unatoč tome, u svome radu kroz pastoral mladih sam se imala priliku uvjeriti kako ih je lako probuditi i zainteresirati, samo im treba dati prostora za kreativnost, prepoznati njihov talent i podržati ih.
Nažalost naše društvo im često nameće kako je besmisleno završavati fakultete i raditi poslove koji kod nas neće moći biti dobro plaćeni, pa se prilikom izbora zanimanja vode idejom buduće zarade, a ne onim što njih zanima. Druga poteškoća je kad upišu fakultet tu u Gradu, on njima postaje sekundaran, a posao u turizmu primaran i tako često propuste šansu za obrazovanjem. Mlade treba poticati da se bave onim što vole. Kad netko u sebi pronađe ljubav prema svome zvanju, on će pronaći i prostor za svoje djelovanje. Mladima treba dati povjerenje i podršku na njihovom putu otkrivanja i kreiranja svijeta. Oni žele zaslužiti svoje mjesto u društvu i preuzeti odgovornost. Vidim to kod naših volontera. Kad im poklonite povjerenje i date odgovornost, dogodit će se da će ponekad i pogriješiti, ali se tako uče odgovornosti i služenju. Kada se dogodi da osjete da su važan dio procesa, ne samo korisnici, nego i kreatori, tek onda možete vidjeti koliko su genijalne generacije današnjih mladih. Zato ne volim kada se o mladima priča s dozom pesimizma. Ako ih pokušavate ukalupiti imate problem, ako ih sjednete za stol kao ravnopravne sugovornike imate nadu.
– Mnogi roditelji djeci kažu, na primjer, što ćeš studirat matematiku i raditi za 5 tisuća kuna. Oni kad upišu fakultet tu u Gradu, on njima postaje sekundaran, a posao u turizmu primaran i tako često propuste tu šansu za obrazovanjem. Mladima treba reći da se bave onim što vole, jer nije rad u turizmu jedina opcija za život u Dubrovniku. Mladima treba dati povjerenje i objasniti im svrhu zašto nešto raditi. Oni žele zaslužiti svoje mjesto u društvu i preuzeti odgovornost. Vidim to kod naših volontera. Kad pripremamo volonterske akcije mi njih pitamo što ćemo raditi. Oni osmisle akcije i sami ih provedu. Mi često mlade doživljavamo kao izvršitelje naših ideja, a to je krivo. Mi odrasli trebamo biti potpora i pomoć. Mislim da je taj način razlog što mi nemamo problem volonterima, što oni dolaze i sudjeluju.
Zašto je Vama vjera važna?
– Mislim da je duhovni segment života uvijek bio važan, čovjek je u njemu pronalazio smisao svoga postojanja. Društvo u kojem živimo i izazovi s kojima smo suočeni, te najnoviji trendovi koji nas okružuju uvelike pokazuju koliko čovjek traga za svetim. Imam puno prijatelja koji nisu vjernici, koji su sretni i ispunjeni ljudi, ali ipak mi se čini da je nama koji vjerujemo lakše u životu. Od početka nam je dano svjetlo koje nas vodi kao krajnji smisao. Dok mnogi vjeru doživljavaju kao neku vrstu ograničenja, ja je zbilja osobno doživljavam kao oslobođenje. Mi kršćani imamo jednostavne smjernice sažete u dvije zapovjedi ljubavi, ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu. Ne kažem da je to uvijek jednostavno provoditi, ipak smo svi mi na svoj način ranjeni i grešni ljudi. Ali vjerujem da je uz to lakše držati pravac, razumjeti život i nositi se s poteškoćama. Dogodi se da ponekad krivo shvatimo vjeru, jer se više volimo držati pravila i zadovoljavati norme nego raditi na konkretnim odnosima, i tada nam to postane opterećenje. Dok je vjera prije svega odnos s Bogom, a ne skup pravila i ponašanja. Vjeru doživljavam kao šalabahter za sretniji, slobodniji i ispunjeniji život. Koliko god neki životni period bio težak i bolan, lijepo je znati da u njemu nikad nisi sam, Bog je tu i prisutan je, i ostaje vjeran, čak i ako nas drugi napuste, On nas nikad ne napušta.
Nedavno smo svjedočili Gospinim slikama na prosvjedu protiv COVID potvrda u Zagrebu. Što mislite o tome?
– Naš biskup Mate nedavno je rekao da je to zloupotreba vjere i religijskih simbola i osobno se s time slažem. Mislim da svatko ima pravo na svoje mišljenje i da to mišljenje ima pravo izreći na različite načine, pa i na način prosvjeda. Ono s čime se ne mogu složiti je instrumentaliziranje vjerskih elemenata za vlastite ili pojedinačne interese. To je profanacija svetoga. Ne želim s ovime nikoga povrijediti, vjerujem da to nitko ne čini s lošom namjerom, ali mislim da o ovome, pogotovo mi teolozi, trebamo govoriti i više raditi, prvo na slušanju, ali onda i formiranju vjernika.
Biskupska konferencija nedavno je dala svoju izjavu o cijepljenju. Potom je monsg. Uzinić napisao svoj stav o cijepljenju. U javnosti se dobiva dojam kako je riječ o potpuno različitim stavovima, da Uzinić poziva na cijepljenje, dok ostali biskupi to ne rade.
– Crkva se uvijek treba paziti da ne bude upletena u neke političke igre. Poruka biskupa oko cijepljenja se možda od pojedinaca krivo shvatila, istaknuti su jedni naglasci dok su drugi ignorirani. Čini mi se da je biskup Uzinić pokušao pojasniti tu poruku. Prije koji dan to je učinio i kardinal Bozanić, kada je jasno pozvao ljude na cijepljenje.
Često u hrvatskoj javnosti, najviše na društvenim mrežama u komentarima možemo pročitati kako mnogi, koji sebe smatraju kršćanima i katolicima, pišu kako Papa Franjo nije „pravi katolik“. Kako to objašnjavate?
– Papa Franjo od početka svoga pontifikata pokušava živjeti koncilsku sliku Crkve. Ljudi se nekada njegovim poticajima teško prilagođavaju, a ponekad su malo i lijeni za promjene. Možda smo mi u Hrvatskoj malo konzervativnija sredina koja ne razumije do kraja sve te promjene. No slično je u nekim sredinama bio tumačen i pontifikat Benedikta XVI. te Ivana Pavla II. Bilo je raznih kritika, a tek iza njihovih pontifikata vidi se sva njihova pozitivna vrijednost.
Crkva se suočava sa velikim skandalima vezanim za pedofiliju koju su počinili oni koji bi trebali biti osobe od povjerenja vjernika. Što Vi mislite o tim zločinima?
– Pedofilija je težak grijeh i veliko zlo koje se s ničim ne može opravdati. S time se trebamo suočiti. Djelo osuditi, one koji su ga napravili sankcionirati, a žrtvama pružiti pomoć i utjehu. Uz to, najvažnije je razmišljati o uzrocima i posljedicama pedofilije i tražiti načine kako da se takvo što više nikad ne ponovi. Papa Benedikt, a nastavno na njega i papa Franjo tome su pristupili vrlo transparentno i otvoreno.
Homoseksualnost?
– Crkva ima jasan moralni nauk, što nikako ne isključuje uvijek traženje novih načina i puteva kako te osobe razumjeti i navijestiti im Evanđelje. To su važna pitanja, jer su i mnoge osobe homoseksualne orijentacije članovi Crkve, naši prijatelji, članovi obitelji. Trebamo uvijek zadržati evanđeosku otvorenost. Važno je u svakom čovjeku u prvom redu prepoznavati bližnjega, a onda zajednički tražiti puteve prema življenju evanđelja.
Celibat?
– Crkva već poznaje svećenike koji imaju i one koji nemaju obvezu celibata. Primjerice grkokatolički svećenici se žene i imaju djecu, a u potpunosti pripadaju katoličkoj crkvi, dok naši redovnici i svećenici imaju disciplinu celibata. Kao i do sada u povijesti, Crkva je ta koja razlučuje o tome kako će se to dalje razvijati.
U tijeku je upravo Sinoda o sinodalnosti. O čemu je riječ?
– Sinoda je savjetodavno tijelo Crkve. Svake tri godine održava se redovito zasjedanje biskupa na zadanu temu o aktualnim pitanjima Crkve i društva. Prvo se napravi istraživanje i prikupe se podatci, koji služe kao materijal za promišljanje i raspravu na skupštini Sinode koja okuplja biskupe iz cijeloga svijeta. Zadnje Sinode su se bavile temama mladih, nove evangelizacije, Amazonije, obitelji…
Cilj ove Sinode je promišljati o sinodalnosti, o uključenosti svih članova Crkve u njeno poslanje i djelovanje. Ključno pitanje na koje ova Sinoda traži odgovor je kako se ljudi osjećaju u Crkvi i sa Crkvom? Kako je doživljavamo? Koja su naša pozitivna i negativna iskustva? Gdje nam je Crkva potrebna i sl. Trenutno se priprema jedan opći upitnik u pisanom i digitalnom obliku, putem kojeg će ljudi anonimno moći izreći svoja promišljanja, iskustva ali i sugestije.
Uz to će se održati i savjetovanja uživo unutar župnih zajednica, ali i sa svima drugima. Koliko će to uspjeti, ovisi o uključenosti svih nas. Sve će to preko biskupskih konferencija na koncu stići i do Vatikana gdje će se na glavnoj skupštini o tome raspravljati, te dati neke smjernice za daljnji rad i rast kako bi Crkva bila što uspješnija u svome poslanju.
