Vođeni nekim unutrašnjim osjećajem i željom da se pomolimo na Markovom grobu i da upalimo svijeću za njegovu napaćenu dušu krenuli smo prema Banovini dvadesetčetvrti put od potresa, napisali su na svojoj Facebook stranici iz Udruge Tata je tata. Njihovu emotivnu objavu prenosimo u cijelosti.
Nema veće boli nego kad čovjek izgubi svoje dijete tako da smo imali potrebu pružiti podršku mami Ivanki, tati Željku i malom Markovom bratu Luki.
Odlučili smo posjetiti i pomoći i mnogim drugim dragim ljudima ovog područja čiji život izgleda puno okrutniji od naše svakodnevnice.
I krenuli smo u ranu zoru s mosta naoružani dobrom voljom, poklonima i donacijama naših sugrađana ( posebno i veliko hvala braći Pralas-Pekara Mare i Ivanu Šimiću) .
U Glini nas dočekuje samohrana majka četvero djece, srdačna i otvorenog srca, naša Gordana kojoj smo sanirali krov u onim teškim danima.
U Graberju u kontejneru pokraj svoje razrušene kuće živi baba Kata koja nam se obradovala kao svojoj djeci. Još nije dočekala obnovu a godine i život je sustižu.
U Strašniku posjećujemo prijatelja Toma kojemu je zahvaljujući plemenitosti dobrih ljudi našeg Grada obnovljena kuća.
Obitelj Prašnjak iz Strašnika, koji su nam i više od prijatelja, sa dvanaestero djece i šest unučadi konačno krasi novoobnovljena kuća koja je izrasla na krilima dobrih ljudi ali i njihove obiteljske upornosti i želje da ostanu tu gdje i pripadaju.
Ova obitelj koju prije svega krasi izrazito zajedništvo, sklad, poštovanje i ljubav kakvu nigdje nećete sresti, konačno je pod vlastitim krovom, zadovoljna i spokojna.
I na kraju odlazimo u Letovanić, do doma obitelji Lovasić, zatim do groblja, da se oprostimo od našeg miljenika Marka koji nas je utiho doveo tu.
Krhotine potresa još se duboko uočavaju na Banovini, iako ima puno pozitivnih primjera i obnovljenih objekata i kuća u odnosu na prije dvije godine, kad smo zadnji put bili na ovom području.
Ali krhotine života koji ovdje više sliči na poluživot, između ovih polupraznih ulica, gomile napuštenog šuta, zapuštenih sokaka uz poneki prastari traktor daju obrise nekih drugih vremena, ne djelujući nimalo perspektivno.
Iza ratnih rana devedestih, traumatičnih podrhtavanja, neizvjesnosti, strepnje i čekanja na bolje sutra, svanulo je ovo poluprazno danas.
Banovina i ovi ljudi zaslužuju puno bolje, više i optimističnije od ove demografski opustošene zaboravljenosti.
Opraštamo se iako znamo da ćemo se opet vraćati. Tiho šapćem u sebi: “Zbogom Marko” , iako znamo da ćemo ga opet obilaziti u tišini viječnog mira i u nadolazećim godinama, jer nas je zaista osvojio taj posebni dječak.
Dok gledamo kroz prozor vozeći se polupraznim ulicama izmjenjuje se red tuge, tišine, smijeha i pjesme.
U tom čudesnom spletu emocija, u tom tangu tuge i sreće, opraštamo se od ovog napaćenog područja.
Naš Grad je opet zagrlio Banovinu koja je ovaj put zadrhtala drugačije; sjetno, iz dubine duše, jer zna da nikad neće biti ostavljena i zaboravljena od dobrih ljudi našeg Dubrovnika, zato vam još jednom od srca hvala.
