Život uz more i s morem, htjeli mi to ili ne, odredio nas je da ga volimo i u njemu uživamo, ali što je ispod površine bistrog južnog Jadrana i kakve se promjene tamo događaju, znaju ipak samo oni. Jesenje je predvečerje u u Solitudu, kiša danas ipak nije poplavila orsan. Kameni zidovi čuli su brojne priče i anegdote, kojima se danas smiju, ali nipošto nisu bile bezazlene. Dočekao me miris palačinaka i nasmijana ekipa, koju je splet životnih okolnosti i ljubav prema moru okupila u Ronilačkom klubu Dubrovnik.
Povod našem susretu bila je protubrodska mina teška 200 kilograma, koja se nekako za južine stvorila u akvatoriju Lokruma na dubini od 12 metara, a koju su slučajno otkrili roneći u potrazi za mladim periskama, vrstom koja je, kao i mnoge druge, iz našeg podmorje nestala.
-Nije to ništa nova. Više je trenutno u našem podmorju smeća i zaostalog oružja iz raznih ratova, nego ribe. Posljednjih 20-ak godina primjećujemo velike promjene ispod mora na našoj obali. Nestalo je i koralja i riba i školjaka. Pomalo je tužno kad ronimo u dužini oko kilometar uz obalu i na mjestima gdje je nekad bujao morski život, nas četvorica u 45 minuta susretnemo tri iste ribe. A mine? Mina ima, ali i ratova je bilo. Nije ovo prvi put. Činjenica je da smo 1991. iz dubrovačkog akvatorija vadili avionske neeksplodirane bombe i nosili ih u TUP, gdje su se onda od njih izrađivale bombe za Hrvatsku vojsku, priča mi Vlaho Radonić, tajnik dubrovačkog ronilačkog kluba, ronilac instruktor (3 zvjezdice), koji je svoj hobi, pretvorio u život.
Vlaho ima 60 godina. Ronjenjem se bavi od 1976., a pod morem radi, provodi slobodno vrijeme, a i suprugu je pod morem našao.
-Nekad je bilo puno teže roniti, zbog opreme, jer je bila skupa, nije bila funkcionalna kao što je danas. Tečajevi su trajali jedan do dva mjeseca, sad traju sedam dana. S opremom kakva je danas i 90 godišnjaci mogu roniti, a onda si morao biti zdrav kao astronaut da bi mogao biti ronilac. Sad je lakše roniti, ali je puno siromašnije podmorje. Sve tamo negdje do 1998., možda 2000. naše je more bilo puno ribe, školjaka…Sjećam se kad bi zaronili na sv. Andriji, bilo je kao da ronimo u akvariju, svega, a sad kad vidimo murinu to je atrakcija. Podmorje se pomalo, ali sigurno, pretvara u pustinju. Ja se 44. godine bavim ronjenjem i još uvijek mi je isti gust. Imam svoju firmu koja se bavi podvodnim radovima. Radili smo sve podvodne poslove u gradu i okolici, od obnove Velikog i Malog mula, luke u Gružu, kanalizacije….Nisu svi ti poslovi baš laki ni divni, ali najviše pamtim one lijepe momente kad sam radio s podvodnim arheolozima na nekoliko velikih projekata. Taj doživljaj kad pomalo ispod pijeska i mulja otkrivate potonuli brod, to je nešto neopisivo.
Kako bi postao instruktor, ronilac mora položiti šest ispita, tečajeva za koji se dobivaju ronilačke zvjezdice. Jedna zvjezdica znači da je položen ronilački ispit na 20 metara dubine, dvije na 30, a s tri zvjezdice stječe se zvanje samostalnog ronioca na 40 metara dubine. Instruktor polaže dodatno jednu, dvije, pa tri zvjezdice na istim dubinama, ali su testovi zahtjevniji jer instruktor obučava druge ljude i brine se za njihovu sigurnost. I Maroje Capurso, po zanimanju montažer na HTV-u, je instruktor u klubu, a ronjenjem se bavi od svoje 18. godine.
-Otkad sam prvi put zaronio do danas nisam prestao, aktivan sam u klubu, a i oba sina mi se bave ronjenjem. Jedan jer je sam odlučio, a drugog sam nagovorio, šali se.
Teško mi je opisati što je to što volim, ali taj osjećaj kad si pod morem je nešto o čemu sam, mislim, ovisan. Nikoga ne čujem i kao da sav svijet iznad isčezne u trenu zarona. Kad te more uzme, osjetiš samo taj neki mir, promatraš život koji se ispred tebe odvija. Ono što me rastužuje je nestajanje tog bogatog života. Kako bismo ipak nekako doprinijeli očuvanju i obnovi našeg mora, kao klub smo odlučili inicirati zaštitu akvatorija otočića sv. Andrije, kao europske No-take zone.
-Sveti Andrija je u vrijeme bivše države bio vojna zona. Tamo je bilo zabranjeno ribanje i zaron tamo je bio pravo uživanje. Danas je situacija potpuno drugačija, izlovljeni su koralji, ribe nema, samo su morski ježi preživjeli pustošenje. Europska unija ima taj mehanizam NO-take zona, koje se proglase na određenom mjestu tijekom dvije do tri godine. Mi namjeravamo Andriju prijaviti. Primjer iz talijanske Genove, koja je proglašena takvom zonom, pokazuje kako se more brzo oporavi, ako ga samo malo ostavimo na miru. Obnova ribljeg fonda i morskog života, pomogla bi nam svima u budućnosti, a potrebno je samo se malo zaustaviti i pustiti prirodu da se sama obnovi. Andrija je idealna lokacija jer ima i svjetioničara i mogućnost stalnog nadzora, objašnjava mi Maroje uz stalna ubacivanja i pošalice sa strane.
Palačinke s nutelom, više vrsta mermelade, što god poželite, a ima ih za 20 ljudi, isprigao je Nikša Ivančević na malom plinskom kuhalu. Nikša u jednoj osobi utjelovljuje i vatru i vodu i brzinu. Sumnjam da je pomalo ovisnik o adrenalinu, ali je svoju ovisnost usmjerio u pozitivnom smjeru, kroz posao i hobi pomažući svima. Nikša je profesionalni vatrogasac, član JVP Dubrovački vatrogasci. Kao vrsni vozač (obožava motore), u početku COVID krize, na proljeće, redovito je vozio uzorke u Zagreb na testiranje, a kao samostalni ronilac (3 zvjezdice) sudjelovao je u svim akcijama Kluba, a upravo je on uočio „lokrumsku“ minu.
-Živim u Zatonu, cijeli sam život na moru, ronio sam i prije amaterski. 2013. sam položio prvu zvijezdu. Baš tada dogodila se suradnja između Ronilačkog kluba i Vatrogasne postaje. Vatrogasci su došli u klub na tečajeve. S obzirom na to da su za oboje potrebne slične predispozicije i tjelesne i psihološke, čini mi se kao da je to neka prirodna veza. Danas u postrojbi imamo šest samostalnih ronioca. U klubu sam sad već sedam godina, sudjelujem u svim akcijama, kad mogu, od čišćenja podmorja do potrage za unesrećenima, a evo nedavno sam pronašao i svoju prvu protubrodsku minu. Među roniocima nas par vozimo i motore. Kad nismo na moru, vozimo. Do sad smo zajednički proputovali Albaniju, Grčku, Makedoniju i Slavoniju. Bavio sam se raznim adrenalinskim sportovima, ali još nisam skočio s padobranom, šali se Nikša.
Teško je ponekad i roniti, priznat će mi ronioci. Najteže im je bilo kad su sudjelovali u potrazi za tijelima stradalih u strašnoj pomorskoj nesreći kraj Šipana ili u potrazi za nestalim djelatnicima HE Plat. Uvjeravaju me da se svatko može baviti ronjenjem i nagovaraju da dođem na discovery zaron, koji se radi desetak metara od obale u Solitudu. U nagovaranju je osobito uporan samostalni ronioc (3 zvjezdice) Darko Mihović, viši medicinski tehničar, koji radi na Hitnom bolničkom prijemu, a nosi simbolični nadimak Sajko.
Uvijek mi je bio san baviti se ronjenjem, ali to mi je u mladosti bilo skupo i nedostupno. U klub sam došao s 40 godina. Kad zaronim koncentriram se na disanje i potpuno ispraznim glavu. Zaboravim na sve probleme i događaje vanjskog svijeta. Doprinosi tome i saturacija dušikom iz ronilačkih boca, koja čim se izroni prestaje. Nije ronjenje baš bezazleno, važno je uvijek biti miran i reagirati mirno inače posljedice za zdravlje i život mogu biti strašne. Strah je uvijek prisutan, ne kao kočnica, nego kao najbolji prijatelj. Ako ronimo na većim dubinama može doći do dekompresijske bolesti. Meni se to dogodilo. Četrdeset sam dana, svaki dan po dva sata bio u barokomori i izgubio sluh na jedno uho. Barokomora me je tad spasila, a žalosno mi je da je u Dubrovniku više nema. Za nas ronioce to znači da u slučaju nezgode, moramo do Splita helikopterom na Križine, iako je za dekompresijsku bolest let, zbog tlakova, iznimno rizičan. Barokomora ne koristi samo roniocima, njome se liječe i mnoge druge bolesti, ali na žalost nije bilo dobre volje, priča Darko dok mi pokazuje opremu, koja je strateški raspoređena po cijelom prostoru.
Odijela se suše u vlažnoj prostoriji i uvijek su vlažna. Maske, peraje i boce, odmah su kraj ulaza, nadohvat ruke, a sve što im je važno izdignuto je poviše razine tla jer za vrijeme jakih kiša prostor u Solitudu redovito poplavi. Najtiši, ali nikako manje važan, ronioc, pomorac, upravitelj stroja, 52-ogodišnji Antun Puljizević iz Gornjeg Čela, kad se vrati s plovidbe svjetskim morima, jedva dočeka zaron u Solitudu.
-Prije 15 godina položio sam tečajeve za samostalnog ronioca i otad sam u klubu aktivan. Kad god sam doma i u klubu sam. Mogu reći da je ovo moja druga kuća. Ronjenje mi daje osjećaj slobode, kakav je teško doživjeti bilo gdje drugdje. Nema mobitela, zivkanja ni dozivanja, doživiš neko bestežinsko stanje, kao da si u nekom potpuno drugom svijetu. Osim zarona ovdje sam upoznao jako dobre ljude. Neke sam poznavao površno, neke nikad nisam ni vidio. Počelo je sa zajedničkim interesom za ronjenje, a pretvorilo se u veliko doživotno prijateljstvo, kaže barba s Kalamote.
Vrijeme je u zanimljivom razgovoru brzo prolazilo, a „generala“, još nema. Opraštam se s ekipom, a svima je žao da glavnog nisam upoznala, a: „re’ko je da će doć“. I kad sam već pospremila fotoaparat, papir i olovku, ulazi na vrata sa širokim osmijehom, popraćen pošalicama Branimir Juraj Petrak, umirovljeni dočasnik Hrvatske vojske i najbolji kuhar među roniocima. Nažalost, nismo uspjeli popričati, ali njegovi kolege iznimno ga cijene.
I bilo bi još tu priča za cijeli roman lijepih i tužnih, smiješnih doživljaja, koje su doživjeli pod morem, ali ostavit ćemo nešto i za druge susrete i priče. Svakako, ronioci poručuju, kako, svi koji žele roniti, položiti tečajeve ili samo vidjeti je li to za njih, mogu doći u Solitudo i uz njihovu opremu, zaviriti u podvodni svijet. Treba imati samo želju, a za sve drugo oni će se pobrinuti.
